Gašpar: Nemačka vlada se vraća agresivnim imperijalnim ratnim ciljevima iz 1914. godine koji su prouzrokovali Veliki rat

Izvor:
Politički.rs, Ilustracija, Foto: Printscreen, Wikipedia
Autor: Lebrecht Gaspar

Čitajući kolumnu doktora pravnih nauka, Ralf Hohmana u nedeljniku „Naše vreme“ (Unsere Zeit) pod naslovom „Zabrana profesije 2.0“, naročito uvodnog citata ministarka unutrašnjih poslova Nensi Fezer (SPD) u crveno-žuto-zelenoj, tzv semafor koaliciji na čijoj je čelu njen partijski kolega Olaf Šolc, i koja glasi: „Nećemo dozvoliti da naš demokratski ustavnu državni poredak iznutra sabotiraju ekstremisti“, setio sam se svog podužeg članka „Rajhbirgerski puč u Nemačkoj objavljenog s kraja prošle godine povodom buresktne policijske akcije širom Nemačke(https://sedmasila.rs/rajhsbirgerski-puc-u-nemackoj/) u kojem sam povodom hapšenja sudinice upravnog suda u Berlinu, Brigit Malcek-Vinkeman, i predhodne afere vezane za njenu funkciju, odnosno pokušaja berlinskih vlasti da je eliminišu iz državne službe kao nekog ko nije lojalan ustavnom poredku Nemačke bez obzira na profesionalnost s kojom je obvljal svoju sudijsku funkciju samo zato što je kao politički funkcioner i poslanik AfD u Bundestagu iskazivala svoje mišljenje, izneo svoje mišljenje o kontinuitetu nemačke prakse.

U svom iscrpnom i činjenicama podkrepljenom članku Ralf Hohman je potvrdio moju tezu o kontinuitetu stanovite politike. Doduše, Ralf Hohman se zadržao u svojim komparacijama samo na priod 70-ih godina stavljajući akcent zapravo na aktuelna, ni malo afirmativn događanja pokušavajući svojim čitaocima da ostavi prostor za samostalno donošenje zaključaka.

U članku podseća da je ministarka unutrašnjih poslova Nensi Fezer inicirla izmenu „propisa o ubrzavanju disciplinskih postupaka u saveznoj administraciji“ kako bi se lakše procesuirali tzv „neprijatelje ustavnog poredka“ u javnom sektoru. Nova uredba, koja ima za cilj da pojednostavi disciplinske postupke, u osnovi utiče na temeljna ljudska i građanska prava oko 200.000 saveznih državnih službenika. Međutim, s pravom se može predvideti da će i ministarstva unutrašnjih poslova saveznih država, koja su odgovorna za oko 1.500.000 državnih i lokalnih nameštenika i služenika doneti propise kakve je donela savezna vlada. Uznemirujuće, zar ne?

Na nivou disciplinskog postupka, navodi Hohman, inicijativa Feserove ima za colj potrebu olakšavanja proceduru da se „neprijatelji ustava uklone iz javne službe mnogo brže nego ranije“. Istovremeno, podseća da savezno ministarstvo unutrašnjih poslova i ministri unutrašnjih poslova saveznih država već godinama rade da uklone kritička mišljenja potencijalnih zaposlenika pre zapošljavanja i to već pri samom testu za zapošljavanje. Ova se politika uglavnom sprovodi putem pseudodobrovoljnih „upitnika“ u kojima se ispituje „podrška antiustavnim organizacijama“ koja se nalaze na listi Kancelarije za zaštitu ustava. Za klasifikovanje ekstremizma dovoljno je ako je u upitniku navedena pripadnost organizaciji koja je obuhvaćena, naravno tajnim izveštajem Kancelarije za zaštitu ustava. Svi koji odbiju da odgovore na pitanja elimionišu se iz procedure. Svako ko „vara“ pa ne da istiniti odgovor o svojoj pripadnosti takvoj „nepoćudnoj“ organizaciji snosi rizik da proveru sprovede Kancelarija za zaštitu Ustava. U sve većem broju saveznih država se odustaje od testova i ovakvih pitanja i umesto upitnika, šalje se izravni standardni zahtevi Kancelariji za zaštitu Ustava za proveru svakog podnosioca zahteva.

„Bavarska, Meklenburg-Zapadna Pomeranija, Donja Saksonija i Hesen su tu proceduru uvele za advokate u državnoj službi“, kaže ovaj kolumnista. „Rajnland-Palatinat, Sarland i Saksonija je koriste za prijave za kandidate za policijsku službu. Bremen i Berlin trenutno planiraju upotrebu za policijske službenike dok Brandenburg za celokupnu javnu službu.“ Nadalje iznosi: „Bavarska, Meklenburg-Zapadna Pomeranija, Donja Saksonija i Hesen su ga uveli za advokate u državnoj službi; Rajnland-Palatinat, Sarland i Saksonija koriste ih za policijske prijave. Bremen i Berlin trenutno planiraju proveru za policijsku službu a Brandenburg za celokupnu javnu službu. I to uprkos činjenici da je 1995. godine Evropski sud za ljudska prava osudio SR Nemačku upravo zbog ovakve prakse traženja pravila. On je to video kao kršenje slobode izražavanja i udruživanja, a time i kršenje Evropske konvencije o ljudskim pravima.“

Udruženje nemačkih upravnih sudija (BDVR) već su se odlučno izjasnili protiv pojednostavljenja postupka.

Kako kaže krivičar i doktor pravnih nauka, Rolf Hohman u svojoj kolumni, „ministarstva unutrašnjih poslova polako vraćaju praksu koja je bila primenjivana tokom 1970-ih godina.“

U svom, već navedenom prošlogodišnjem članku konstatiovao sam da je ova praksa oštro iskazana nakon 1968. godine i tokom 70-ih sprovođena od strane velikog broja odanih službenika koji su svoja prava policijska iskustva uz dobro poznati slogan „vršim samo svoju dužnost“ sticali u nacionalsocijsltuičkoj policiji i gestapou nakon 1933. godine i njihovih posvećenih učenika. Tome bih u ovom trenutku mogao dodati još samo sledeće: još samo da se oformi novi koncentracioni logor za nepoćudne, novi Dahau i sve će biti kao nekad.

U svojoj kolumni za razliku od mene u već navedenom članku, Ralf Hohman je akcenat stavio na izmene pravnih propisa kojima su se uspostavile procedure koje imaju za cilj, unatoč nedvosmislenom stavu i osudi Evropski sud za ljudska prava takve prakse kojom se krše temeljna ljudska građanska i politička prava. U mom fokusu su bile druge prakse proistekle iz nemačke istorije i vremena hladnog rata koji dosežu i očigledno se osnažuju u ovom krajnje turbulentnom vremenu koje korz ove prakse ukazuju na neke nove političke prakse. No o tome nešto kasnije.

Ova zakonodavna inicijativa ministarke unutrašnjih poslova Nensi Fezer, eksponenta crveno-žuto-zelene koalicije koja deklerativno zagovara evropske vrednosti, je suštinski nastvak ali i retrogradnu eskalaciju višedecenijske hladnoratovske prakse na koju je, bar u javnosti davnozaboravljena Makartieva praksa, itekako ostavila tragove. No, možemo ići i dalje u prošlost. Valja se potsetiti da su nacisti paljenjem zgrade Rajhstaga (der Reichstagsbrand) iskoristili za potpuno preuzimanje vlasti i stvaranje sistema u kome je Adolf Hitler inaugurisao totalitarnu vlast.

Аутор: Bundesarchiv, Bild 183-R99859 / Непознат / CC-BY-SA 3.0, CC BY-SA 3.0 de, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=5368859

Paljenje Rajhstaga, pored ostalog imalo je za cilj eliminaciju političkih protivnika Iste noći uhapšeno je oko 4.000 nepoćudnih političara, komunista, socijalista, socijaldemokrtata i sindikalnih rukovodioca. Dan posle požara Hitler je od predsednika Hindenburga zatražio i dobio Dekret o požaru u Rajhstagu kojim su suspendovana većina građanskih sloboda što je otvorilo put progonu političkih protivnika. Ovaj dekret Hindenburg je doneo na osnovu član 48 Vajmarskog ustava čime je suštinski zabio glogov kolac u srce Vajmarske republike. Ubrzo je proglašen Zakon o posebnim ovlašćenjima, početkom maja raspušteni su sindikati, a nešto kasnije i sve političke partije.

Paljenje Rajhstaga je organizovno i sprovedeno neposredno pred parlamentarne izbore zakazane za početak marta 1933. Z paljevinu optuženi su komunisti koji su poritom optuženi da su pripremali oružani ustanak protiv legitimnih vlasti. Zaključci ali i paralele mogu se postaviti. Neposredni rezultati ove nacističke ujdurme su bili da su nacionalsocijalisti izašli na izbore pod parolom „rat protiv marksizma“. O progonima za verbalne delikte ne bi trebalo ni govoriti. D, tu kada već spominjemo verbalni delikt, valja napomenuti da se i on na mala vrata prošle godine uveo u nemačko krivično zakonodavstvo izmenom i dopunom odredbe paragrafa 240 Krivičnog zakonika.

Da se potsetimo šta sam svojevremeno napisao: Savezna kancelarija za zaštitu ustava (Bundesamt für Verfassungsschutz – BfV), jedna od tri nemačkih tajnih obaveštajnih služba čiji je najvažniji zadatak prikupljanje i procena informacija o delovanju svih onih za koje sumnjaju da deluju protiv ustavnog poretka za koji tvrde da je oličenje slobodnog i demokratskog društva, te su pod njenim nadzorom i praćenjem bili komunisti tokom prvih godina hladnog rata (služba je formirana 1950. godine s osnovnim zadatkom nadzora nad aktivnostima članova Komunistiučke partije Nemačke – KPD) i ostali levičari a tek mnogo kasnije i desničari. Da bi se dobila odgovarajuća slika o genezi ove službe nije zgoreg ovde navesti da su mnogi visokorangirani članovi nacističkih policijskih i paravojnih službi uz podršku funkcionera kao što je Ričard Gerken, šef kontraobaveštajnog odeljenja, inače član NSDAP -a od 1933. godine koji je radio u nacističkkom špijunskom aparatu pod zapovedništvom Vilhelma Kanaris, mogli da budu angažovani i unapređivani u tajnoj službi. I nije bio jedini. Nakon što je 1955. okončan okupacioni statut Nemačke, a sa njim i saveznička kontrola BfV, „profesionalci“ koji su svoje iskustvo sticali u Gestapou, SS ili SD odredima su zvanično primljeni u državnu službu i na funkcije. Do tog perioda angažman članova NSDAP nije bio sporan, što znači ni problematičan. Tokom tih godina udeo bivših članova u NSDAP-u i drugih nacističkih organizacija u BfV ali i drugim državnim službama kretao se od 25 do 30%. Nemački zvaničnici su kasnije tvrdili da je broj pripadnika Gestapoa, SS i SD u poređenju sa ostalim bezbednosnim službama, BND i Federalnim uredom kriminalističke policije, u BfV bio relativno mali. Da li je to za njih tada bila afirmativna činjenica ili ne, teško je sada, nakon toliko godina odgonetnuti. Međutim, i posle 1955. u redovima BfV bilo je i ratnih zločinaca, kao što je gestapovac Gustav Baršdorf. Jasno je, njihovo iskustvo i metodi bili su od pomoći okupacionim vlastima, Amerikancima naročito, ali i kasnije, sve do sredine 70-ih godina prošlog veka buržoaskim vlastima su služili s podjednakom revnošću. Koliko su uticaj nacistički kadrovi adaprirani na novi „demokratski evropski poredak“ ostavili svojim učenicima i učenicima svojih učenika, može se pretpostaviti. Uostalom ova akcija itekako potseća na akcije protiv levičar tokom 60-ih i 70-ih godina prošlog veka, čak bi moglo asocirati na ono što se događalo nakon nacističkog paljenja Rajhstaga samo što je ovaj put služba blagovremeno delovala pa do upada ako ne i paljenja zgrade Rajhstaga, što stvarnog, što simboličnog ovaj put nije došlo ako je stvarno i bilo kakvih planova u tom pravcu. U kojoj će se meri pak očekivana suđenja, ukoliko do njih bude došlo, moći uspoređivati sa onim protiv Georgija Dimitrova, imaćemo prilike da vidimo a i da pratimo. Možda će nas ponešto asocirati na suđenja Urlike Majnhof, Andreasu Baderu ili Gudrun Enslin? No, videćemo vrlo brzo. U svakom slučaju da se služba nije „odrodila“ od istorijskog nasleđa svedoči i činjenica da je relativno skoro obeladanjeno da je Savezna kancelarija za zaštitu ustava pod svoju pasku držala, i da verovatno to još uvek čini, ikonu nemačke levice, Sahru Vagenkneht bez obzirašto je savezna poslanica u Bundestgu i javno deluje, kao i njenog supruga Oskara Lafontena, nekadašnjeg visokog funkcionera SPD. Ova i ovakv opaska s ove istorijske distnce možda bi nekom izgledala prilično problematična, no da stvar ne bi ostala na tome, valjalo bi podsetiti se na stanovita dešavanja pre, tokom i nakon burne 1968. godine a naročito tokom dešavanja turbulentnih 70-ih godina prošlog veka. Višegodišnja navlačenja oko Zakona o vanrednim situacijamasa koji je svojom dalekosežnom obespravljenošću i kontrolom građana u eventualnom, opravdano je u vanparlamentarnoj opoziciji budilo asocijaciju na nacizam s jedne strane i pokušaje da se nađu adekvatna rešenja.

Marš kroz institucije je biolo jedno od njih. Taj je metod artikulisao Rudi Dučke 1967. godine i činio je dugoročnu političko-stratešku perspektivu takozvane Nove levice i više se odnosi na dekonstrukciju institucija iznutra kao i odstranjivanje iz njih relikta nacističke prošlosti. Istovremeno, ova strategija je predstvljala vrhunac studentskog pokreta 60-ih godina prošlog veka koji se poklopio sa početkom procesa fragmentacije i raspada pokreta i njegove vodeće organizacije, Socijalističke nemačke studentske unije. Međutim buržoaski režim je obezbedio mehanizam kako bi osujetio marš kroz institucije. A taj mehanizam se nije mogao sprovesti upravo bez BfV a ovaplodio se uredbama koje su onemogućavale zapošljavanja, zapravo rada u državnoj službi svih onih za koje je ta služba procenila da predstavljaju opasnost po ustavni poredak. Odluka savezne vlade i vlada država članica da provere kandidate za javnu službu na njihovu lojalnost ustavu od 28. januara 1972. godine, poznata je i kao urtedba o ekstremistima, (Extremistenbeschluss). Cilj uredbe je bio da se spreči zapošljavanje u javnoj službi takozvanih neprijatelja ustava. Izgleda da se u nemačkoj praksi nije mnogo promenilo jer o toj praksi svedoči upravo i afera oko svojevremenog pokušaja berlinskih vlasti da se iz tih istih razloga onemogući rad u pravosuđu Birgiti Malzak-Vinkeman, bivšoj poslanici AfD.“

Image by clareich from Pixabay

Narvno, bilo bi preterano izjednačavati Nacionalsocijalističku nemačku radničku partiju (NSDAP) sa sadašnjom vladajućom koalicijom koju čine buržoaske stranke: Socijaldemokrati, Liberali (Slobodni demokrati) i Zeleni pri čemu su Zeleni potvrđeni zagovornici rigidnog odnosa prema svima koje oni karakterišu ekstremistima bez obzira na evidentan kontinuitet određenih nedemokratskih praksi. Ovaj članak kao i niz predhodnih na nesumnjiv način svojom argumentacijom i analizama ukazuju na činjenicu da se na nemačkoj političkoj sceni pored kontinuiteta određenih praksi dešavaju i stanovite retrogradne ali i dalekosežne tektonske promene koje svoje, reklo bi se ogoljene pojavne oblike poprima usled globalnih političkih tenzija izazvanih Rusko-Ukrajinskim proksi ratom u kojem evroatlantske globalističke strateške strukture korporativnog imperijalističkog kapitalizma preko dobro kontrolisanih političkih eksponenata pokušavaju da onemoguće ekspanziju drugih, ništa manje ekspanzionizmu sklonih impaerijalističkih zemalja koje sprovode mnogo mekše ali zato dugoročno projektovane politike. Pritom ne bi valjalo zanemariti i sukobljene interese pre svega Amerike i primarno Kine za ovladavanjem određenih narastajućih tržišta poput azijskih, latinoameričkih i afričkih. Ni nemački kapital nije van toga, naprotiv. Nemačka aktuelna vlada slabog i ni malo harizmatiočnog kancelara Olafa Šolca (ni približno angeli Merkel) kao zastupnik interesa krupnog, korporativnog kapitala i njegov reprezent, tokom poslednjih nekoliko godina u okviru globalne politike koju diktiraju Sjedinjene Američke Države, artikuliše, ili preciznije reafirmiše i jasnije iskazuje svoju novu, zapravo prilično staru istočnu politiku odbacujući onu koju je inaugurisao Vili Brant. Doduše ta stara politika usaglašenih interesa nemačke i ruske privrede koja je obezbeđivala konkurentnost i dominantnost nemačkoj privredi u okviru Evropske unije na bazi jeftinih energenata, u postojećim konfliktnim okolnostima više nije bila održiva. Nemajući snage da se odupre američkim pritiscima, bilo je potrebno redefinisati nemačku istočnu politiku u svetlu obnovljenog hladnog rata ali vratiti se staroj političkoj i pre svega ekonomskoj imperijalnoj strategiji. Da bi ovo bilo jasnije valjalo bi se podsetiti dela nemačkog istopričara Fric Fišer koji je u svom delu „Savez elite“ (O kontinuitetu struktura moći u Nemačkoj 1871-1945. godine) objasnio osnove nemačke politike čije je temelje činila „težnja za privredno stapanje centralne Evrope“ naravno pod Nemačkom hegemonijom i premanentnim širenjem u dva pravca, Evropom i prekomorskim teritorijama, po Africi i Aziji ali i Okeaniji. Taj program artikulisan još u drugoj polovini XIX veka formulisao je 1915. godine Fridrih Frajher von Falkenhauzen u kontekstu globalnih geopolitičkih odnosa što bi Nemačkoj osiguralo hegemoniju na evropskom tržištu Ovakav koncept centralnoevropske a potom i evropske sfere uticaja neverovatno korespondira sa nastankom Evropske zajednice za ugalj i čelik (1952) i potom Evropske ekonomske zajednicie (1958), naravno bez izravnih paralela ali uz prepoznavanje određenih ekonomskih interesa prvenstveno ekionomskih elita u hladnoratovskim uslovima. U globalnom kontekstu ratnih ciljeva nemačkog Rajha, Carska Rusija je zauzimala posebno mesto. Da bi se stvorila ta evropska ili bar srednjeevropska privredna celina, bilo je potrebno potiskivanje Rusije što više na istok i njenom trajno slabljenje putem odcepljenja „neruskih vazalnih naroda“. Već 1914. godine u dokumentima Ministarstva spoljnih poslova Rajha navedeno je da od Rusije treba odkinuti Kavkaz i Finsku a pre svega Poljsku i Ukrajinu. Rajhskancelar Betman-Holveg poradio je na pobuni Poljaka i Ukrajinac. Sredinom 1914. godine Ministarstvo spoljnih poslova u Berlinu je stvorilo „Savez za oslobođenje Ukrajine“ sastavljen od nacionalistički orijentisanih grupa u emigraciji. Ovakav stav je u Rajhstagu imao punu podršku levih liberala, katolika i socijal-demokrata dok su konzervativci bili za radikalniji. Ova politika kroz aneksističku politiku bila je od 1933. naročito radikalizovana sa Hitlerovom ideologijom krvi i tla.

Pixabay

Iako upravo naveden narativi koji je niz godina bio potisnut, naročito od vremena Vilija Branta u poslednjih nekoliko godina, od povlačenja Angele Merkel i pobede vladajuće koalicije u specifičnim geopolitičkim okolnostima postaje vladajući kako među političkim strankama tako i među tzv nevladinim „znanstvenim institutima“. SPD a naročito Zeleni i Liberali imaju savremenu verziju starog narativa. Taj narativ je nedavno artikulisao dr Stefan Majster šef programa Međunarodnog poretka i demokratije Nemačkog društva za spoljnu politiku (DGAP – Deutsche Gesellschaft für Auswärtige Politik) početkom decembra 2022. godine u pamfletu pod naslovom „Nakon istočne politike – Pouke iz prošlosti kao osnova za novu politiku Rusije i istočne Evrope (Nach der Ostpolitik – Lehren aus der Vergangenheit als Grundlage für eine neue Russland – und Osteuropapolitik). Taj narativ odprilike zvuči na sledeći način: Ruski agresorski rat protiv Ukrajine pokazuje neuspeh kooperativne nemačke istočne politike u poslednjih 30 godina; Rusija je postala najveći bezbednosni rizik u Evropi; cilj Nemačke u u kontekstu Ukrajinsko-Ruskog rata mora biti poraz Rusije; da bi zaštitila nacionalnu i evropsku bezbednost, Nemačka mora izvući pouke iz prošlosti, pokrenuti radikalno novi početak u svojoj politici prema Istočnoj Evropi i Rusiji sa preuzimanjem vodeće uloge u Evropi. Ako tome dodamo izjavu ministarke spoljnih poslova Analene Berboka na debati u Savetu Evrope koja glasi: „Mi vodimo rat protiv Rusije, a ne jedni protiv drugih“, koju ne može da ublaži ni relativizovanje novog ministra odbrane Pistorijusa koji je govorio o indirektnoj umešanosti Nemačke u rat, stvari postaju dramatičnije. Uostalom, nedavno je ne samo Analene Berbok već i Olaf Šolc izrekao nešto slično. U svakom slučaju, na tome inistira i dr Stefan Majster u svojoj pseudostručnoj analizi. Što on preporučuje, nemačka vlada to uveliko sprovodi što pod Bajdenovim pritiskom što pod unutrašnjim pritiskom Zelenih – cilj nemačke politike mora biti pobeda Ukrajine, jačanje njene odbrambene sposobnosti, njena rekonstrukcija i njena integracija u EU i NATO što implicitno etablira uz američko napuštanje detanta novi hladni rat s neslućenom globalnom ratnom opasnošću širenjem NATO sa evroatlantske i na pacifičku regiju. Ako tome dodamo da tzv zapadne demokratije zdušno pomažu separatističke pokrete izvesnih ruskih nacionalnih manjina na dalekom istoku i u centralnim delovima zemlje te da se upravo u članicma EU i NATO, bivšim zemljama istočnog, sovjetskog bloka svake godine održavaju redovni skupovi tih, u suštini minornih nevladinih političkih organizacija, paralena slika sa već spomenutom istočnom politikom Rajha je upotpunjena.

Ukoliko se sa dovoljno pažnje prate događanja u samoj Nemačkoj i pritom se pažnja fokusira na ekonomsku i pre svega energetsku a potom i na socijalnu politiku vlade s jedne strane i s druge strane i na kritičke tonove dela glasne opozicije jer, deo je opopzicije isuviše tih (CDU/CSU) i sa doziranim, pre svega socijalnim narativom, mogu se uočiti poražavajući rezultati uglavnom po stanovništvo, one najsiromašnije radničke slojeve, sve siromašnije srednje slojeve ali i preduzetnike, male privrednike i mala i srednja preduzeće. Inflacija koja je već uveliko premašila psihološku granicu od 10%, enormna povećanja cene energenata, velika zaduženost države što će u budućnosti opteretiti ogromnu većinu stanovništva kako statistike govore ali i zvanični podaci ne dotiču najbogatije, prošle i ove godine njihovi profiti astronomski rastu, isplaćuju se milijarde dividendi. Uostalom, dovoljno je redovno pratiti objave jedne od najpopularnijih nemačkih političarki i čestog gosta nemačkih elektronskih medija, Sahre Vagenkneht uočiće se sve posledice takve politike po ogromnu većinu stanovnika Nemačke ali i na korist ubedljive manjine, vlasnika krupnog kapitala koji stiču enormno uvećane profite na teret radništva i osiromašenih srednjih slojeva.

Očito je, ovo stanje nesporno najviše pogoduje krupnom kapitalu i njegovim glasnogovornicima, korumpiranim političarima i usko s njima povezanim državnim medijima. I što bi išta u tome menjali? Na stranu što je vojnoj i pratećoj industriji na bankovni račun kao i energetskom sektoru prikačen rog izobilja.

Na političkoj sceni se pak uočavaju izvesna komešanja i blaga pomeranja raspoloženja javnosti ali i glasačkog tela. Sa izvesnošću se može ustvrditi da se radi ne toliko o inerciji glasačkog tela koliko o nesnalaženju usled snažne medijske agande prorežimskih elektronskih i štmpanih medija s jedne strane ali i zbog mera koje postojeća vlada čini nizom socijalnih mera kako bi anulirala opravdana nezadovoljstva građana i kojima je u povoljnim vremenskim okolnostima izbegla eskalaciju najavljene „vruće nemačke jeseni“. Ipak, terndencije su jasne. Raspoloženje nemačkog javnog mnjenja i izbornog tela se pokreće i ta se kretnja ubrzavaju. Tako, na poslednjih pet zemaljskih izbora, računajući i poslednje, Berlinske, liberali odnosno Slobodni demokrati (FDP) koji su u saveznoj vladi itekako uočljivi, nisu ni na jednim prošli cenzus. Levica opterećena svojim unutrašnjim problemima je na i oko cenzusa i kako je uočljivo sa trendom kontinuiranog opadanja poverenja i podrške biračkog tela. Isto se to miže manje-više reći i za SPD. Čudno jeste imajući u vidu rast antiratnog raspoloženja među građanima ali Zeleni su stabilni u svom, reklo bi se bar u političkom smislu zombiranom glasačkom telu koje osim ekološkog narativa ili pre bi se reklo straha od klimatskih promena, teško da išta drugo vide. U takvim okolnostima posve je normalno da jedna od liderki Zelenih, ministarka Analčene Berbok, bez ikakvog zazor izjavi kako će uraditi ono što je naumila bez obzira što se to ne sviđa njenim glasačima čime samo podkrepljuje već toliko puta izrečenu ocenu da je zapadno kapitalističko društvo evropsku vrednost koja se još uvek kolokvijalno zove demokratija karikiralo te da je, u ovom slučaju nemačko društvo očigledno porinuto duboko u postdemokratske vode. Uostalom, ko je dovoljno naivan da pomisli da će onih 10% najbogatijih dozvoliti da o njihovom novcu i bogatsvu odlučju odni 90% siromašnih? Iako je pokušaj kako levice, tako i desnice da permanentnim demostracijama tzv „vruće jeseni“ uzdrma vladu doživeo neuspeh, globalne okolnosti ne idu dugoročno na ruku kancelaru Šolcu i militantnoj zelenoj kompaniji te oni blagovremeno pokušavaju da izmenama izbornog zakona blagovremeno preduprede uspon i dobre izborne rezultate u ovom trenutku najsnažniju opozicionu koaliciju (CDU/CSU) koje im omogućava postojeći izborni zakon. To isto važi i za Levicu koja je iovako ispod cenzusa usled najnovijih unutarstranačkih sukoba i očekivanog raspleta o čemu ćemo još pisati u narednim kolumnama.

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare