Gde je nestala radnička levica – zamenjena je Nenadom Čankom

Izvor:
Politika, Foto: Ilustracija

Tekst je objavljen na sajtu lista Politika 04.05.2021.

Levica prelazi u domen zaštite manjinskih prava, ekologije i LGBT populacije, a sve manje se zalaže za pravičnu raspodelu bogatstva, kao početkom 20. veka, kaže Dejan Vuk Stanković

Postoji li levica u Srbiji? Ako bi se moglo suditi po stranačkim proklamacijama, onda bi građani mogli zadovoljno da trljaju ruke, jer nema stranke i pokreta koji u svom programu, ili čak imenu, u prvi plan ne ističu radnička prava i socijalnu pravdu. Ali, kada se posle izbora prebroje glasovi – levičarske stranke i pokreti zaborave na svoju izbornu bazu, a radničke muke ostaju samo njihove.

Piše: Dejan Spalović

Kapitalizam koji je u krizi, očigledno nije ponudio ozbiljno rešenje kako da iz toga izađe, osim besomučnim zaduživanjima država, kompanija i pojedinaca. Upražnjeno mesto koje su zauzimale nekada partije marksističke orijentacije u svetu, teško uspevaju da popune socijaldemokratske i liberalne stranke. U Americi se za prava radnika u novije vreme prvi otvoreno založio Berni Sanders, ali nije dobio podršku svoje Demokratske stranke da bi bio njen kandidat na izborima za predsednika SAD. Na Starom kontinentu se pojavilo više ozbiljnih partija: od Sirize u Grčkoj, Podemosa u Španiji, Levice u Nemačkoj, Levog fronta u Francuskoj, pa do Levog bloka u Portugaliji ili Leve alijanse u Finskoj.

I dok se u Evropi nešto i događa, kod nas levičarske ideje baštine pojedinci koji su poput Borisa Tadića i Dragana Đilasa bili deo vlasti kada je u „prljavim” privatizacijama bez posla ostalo pola miliona ljudi. Zato danas kao loš vic deluje kada bilo ko od njih dvojice ili njihovih najbližih saradnika za sebe tvrdi da su levičari, iako sa pozicije vlasti za iste te radnike nisu uradili gotovo ništa, osim što su veći broj njih ostavili na ulici. U sferi levičarskih vrednosti, tvrdo se zalažući za antifašizam, feminizam i borbu za bolje uslove poljoprivrednika, nalazi se Liga socijaldemokrata Vojvodine Nenada Čanka. Međutim, osim pitanja gde su „vojvođanski novci”, ova partija, iako je u nekim gradovima severne pokrajine na vlasti, nije još dokazala svoja levičarska stremljenja.

Ni u vlasti nije ništa bolja situacija, gde Socijalističku partiju Srbije verno biračko telo podržava, još se sećajući kako je nekad bilo sigurno, u vreme druga Tita i Saveza komunista, dok je snaga Pokreta socijalista minorna, gotovo kao poster Če Gevare na zidu njihovih stranačkih prostorija.

Posmatrajući ovaj fenomen, sociolog Zoran Stojiljković, koji se decenijama bavi radničkim i sindikalnim pravima, kaže da je u poslednjih 20 godina nastala dominantna globalna ravan koja je ušla u nacionalne političke arene, pa su i levica i desnica počele da prihvataju stavove globalizacije u neoliberalnom obliku. Za „Politiku” kaže da su novi svetski vetrovi iz korena počupali sve ono što su ljudi nekada učili o levici i desnici. „Danas su složenije vrste podela i to znači da ono što je sačuvalo levi predznak – socijalistička ili socijaldemokratska partija, to bi trebalo da označava sadržaj u radnji. Međutim, to nije slučaj, već svi oni koji se smatraju tradicionalnom levicom uključujući vlast i opoziciju, treba to da dokažu kada su na vlasti. Mogu da se menjaju partije na vlasti, ali teško se menja politika, pogotovo, ako na njih utiče globalni korporativni kapital”, kaže Stojiljković.

Različiti teoretičari socijalizma u Srbiji dokazuju da naše levičarske partije i pokreti svoje programe temelje na sovjetskim kolhozima i zadrugarskim idejama Svetozara Markovića, gde se preskakao demokratski put kojim su išle partije na Zapadu. Zato deluju groteskno oni koji se na društvenim mrežama izjašnjavaju da su za Marksa i da se bore protiv neoliberalizma, a njihovi najveći kritičari su, opet, socijalisti i socijaldemokrati. Ove partije zaboravljaju političke vizionare, poput Dimitrija Tucovića, Ive Lole Ribara i Koče Popovića.

Politički analitičar Dejan Vuk Stanković smatra da se levica izgubila u pogrešnom shvatanju socijalizma sa jednom etatističkom partijom koja gubi kontakt sa radništvom i konstituiše se kao samostalan birokratski sloj. Za naš listi navodi da se tako izvorna poruka levice, da oni treba da štite najsiromašnije, izgubila u konfliktu između birokratizovane partije i društva. „Kada je pao socijalizam, levica je kao ideja diskreditovana, jer je bila ideološka legitimacija socijalističkog poretka, shvaćenog kao sistem koji nije ispunio svoja istorijska očekivanja. Tokom višestranačkog života nije se pojavila autentična partija koja reprezentuje radnike. SPS je bio kombinacija levičarske retorike, nacionalističke prakse i etatističke partije, ali osim parola, to nije bila autentično levičarska, a još manje je odgovarala savremenim trendovima na ovom delu političkog spektra”, kaže Dejan Vuk Stanković.

Zoran Stoiljković navodi da su socijalno-ekonomski programi političkih partija posvećeni radnicima slični jedni drugima i kao primer naveo Dveri. „U programu Dveri vrvi od podrške radnicima. Ako se izuzme populizam na početku programa koji je posvećen porodici, sve ostalo bi svaki pravi levičar potpisao. Ali vrednosno, to je desno. Ono što interesuje narod koji je u većem broju siromašan, nijedna partija neće otvoreno odbiti. Ali se time, kada dođu na vlast, ne bave. Moćni korporativni kapital diktira politiku”, ocenjuje Zoran Stojiljković. Dodaje da neke partije koje su bile na vlasti imaju retoriku koja je pomalo leva, ali na najsiromašnije ne računa previše. Nigde radnička klasa nije u žiži, a sindikati ni za partije levice nisu većinska klijentela”, ističe Stoiljković.

Dejan Vuk Stanković navodi da procesu urušavanja levice „kumuje” i ideologija trećeg puta, koja je evropski, ali i globalni trend. Ona se javlja sa Tonijem Blerom i Gerhardom Šrederom, koji u neku ruku odustaju od socijalizma i socijalne pravde kao glavne kategorije levice. „Oni prihvataju određene tržišne inpute u svoj program i od tada pojam levice, kao političke organizacije koja se bori za redistribuciju bogatstva i korigovanje socijalnih razlika, pada u drugi plan. Više se otvara prostor za dinamično tržište rada, levica odlazi u domen zaštite tipičnih manjinskih prava i stavlja u prvi plan ekološke projekte i brigu o LGBT populaciji, a manje je ono što je bila početkom 20. veka, a to je da dođe do pravične raspodele bogatstva na tržištu”, naglašava Dejan Vuk Stanković.

Od tada na zapadnom političkom tržištu, ali i u Srbiji, nema prave levice i ovo prazno političko polje mora nekom političkom i teorijskom imaginacijom da se dobro osmisli da bi moglo akciono da bude ubedljivo. Stanković navodi da ishodi globalizacije kao što je veliki broj nezaposlenih i rast etnonacionalizma čak i u razvijenim demokratijama idu naruku u budućnosti nekoj novoj levoj alternativi koja bi trebalo da se vrati svetu rada i v tom zahtevu da svi ljudi bez obzira na društveni status i društveno poreklo imaju šanse da realizuju svoje životne planove što najčešće nije slučaj zbog nemoralnih razlika u bogatstvu.

Ristić: Ja sam proleter i nemam imovinu

Na pitanje gde je nestala levica koja se bori za radnička prava, pozorišni reditelj i nekadašnji funkcioner JUL-a Ljubiša Ristić odgovara da nema više te levice i da su se vremena promenila. Za „Politiku” kaže da jedini spas koji država ima, jeste u idejama prave levice. Ristić s ponosom navodi da je proleter i da nema nikakvu imovinu. „Radnička levica je zamenjena Nenadom Čankom. To su današnji levičari. Dobro se zna šta je levica, a toga danas nema. Sadašnja socijalna i ekonomska kriza se ne mogu rešiti bez prave levice i sindikata. Pojaviće se nove organizacije i to će se desiti ne samo u Srbiji”, predviđa Ljubiša Ristić.

Propast ideje zbog slepe vere u neoliberalizam

Padom Berlinskog zida levica je prokažena i istorijski demisionirana, čime su dovedene u pitanje i socijalističke ideje. Zanimljivo je i razmatranje o tome koliko je istorijski SPS bio levica, jer su stavljali naglasak na nacionalna pitanja. „Oni jesu zadržali strukturu privrede koja je odgovarala socijalističkoj, ali to je bilo više zbog sistema kontrole i nemogućnosti da privuku strane investitore, nego zbog toga što su bili dosledno levičari. Ne verujem da ih je to posebno zanimalo, jer su prvi otvorili vrata privatizaciji devedesetih godina”, kaže Dejan Vuk Stanković. Tokom vlasti DOS-a levice nije ni bilo zbog slepe vere u neoliberalizam, kao i da odlazak Miloševića podrazumeva dolazak carstva slobode, boljih odnosa sa Zapadom i blagostanja do kojeg će dovesti tržišna privreda. „Naravno, to se srušilo, a nisu se pojavile ideološki korektivne političke partije koje bi učinke tranzicije i razliku među ljudima koja je postajala sve veća, osmislile da privuku radnike i taj sloj građana”, kaže Dejan Vuk Stanković.

Kad se zalažete za radnička prava proglase vas za komunistu

Zalagati se za prava radnika postao je bauk u Evropi, ali nije imuna ni Srbija. I dok u EU to ima primese antiruske pomame, kod nas se pravim levičarima prilepi etiketa da su komunisti i tako se verbalno dezavuišu. A na rečima svi se zalažu da postoji besplatna zdravstvena zaštita, besplatno obrazovanje, socijalna pravda, zaštita žena, manjina i životne sredine, veći porezi za bogate i društvena solidarnost. Međutim, kad se kaže da su to temelji socijalističkih ideja, onda krenu napadi. „Kada se zalažete za radnička prava, onda se često dešava da te partije i ljude proglase za komuniste. To je učinak propagande neoliberalizma koja je kod nas imala lokalnu antikomunističku razradu kroz reafirmisanje četništva i stigmatizaciju Saveza komunista, Tita i njegove vladavine. Uprkos tome, kod ljudi je ostao taj levičarski mentalitet u političkom smislu”, navodi Stojiljković.

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare