POL KREJG ROBERTS: Putin je pogrešno shvatio Zapad (i) ako se uskoro ne probudi, Armagedon je pred nama

Izvor:
Iskra.co, Foto: Fakti.org, Printscreen YouTube, Wikipedia

Vi smatrate da je Putin trebalo da deluje snažnije od početka kako bi brzo okončao rat. Da li je to tačna ocena vašeg pogleda na rat? I – ako jeste – šta je onda po vašem mišljenju loša strana u tome što dozvolite da se sukob odugovlači i da mu se kraj ne vidi?

– Da, tačno ste izneli moj stav. Ali pošto moj stav može izgledati „neamerički“ mnogima indoktriniranim i ispranim mozgovima, onima koji gledaju CNN, slušaju NPR i čitaju Njujork tajms, navešću neka svoja iskustva pre nego što nastavim sa svojim odgovorom.

Učestvovao sam u Hladnom ratu 20. veka na mnogo načina: kao urednik Vol Strit Žurnala; kao imenovani za funkciju predsednika u Centru za strateške i međunarodne studije, koji je deo Univerziteta Džordžtaun u vreme mog imenovanja, gde su moje kolege bili: Henri Kisindžer, savetnik za nacionalnu bezbednost i državni sekretar, Zbignjev Bžežinski, savetnik za nacionalnu bezbednost, i Džejms Šlezinger, ministar odbrane i direktor CIA-e koji je bio jedan od mojih profesora na postdiplomskim studijama na Univerzitetu Virdžinija; kao član hladnoratovskog komiteta za sadašnju opasnost; i kao član tajnog predsedničkog komiteta sa ovlašćenjem da istražuje protivljenje CIA-e planu predsednika Regana za okončanje Hladnog rata.

Sa istorijom kao što je moja, bio sam iznenađen kada sam zauzeo objektivan stav o odricanju ruskog predsednika Putina od hegemonije SAD, i našao sam se označen kao „ruski prevarant/agent“ na veb lokaciji „PropOrNot“, koju je možda finansirao Stejt department SAD, Nacionalna zadužbina za demokratiju ili sama CIA, još uvek gaje stare ogorčenosti prema meni jer sam pomogao predsedniku Reganu da okonča Hladni rat, koji je imao potencijal da smanji budžet i moć CIA. Još uvek se pitam šta bi mi CIA mogla da uradi, uprkos tome što me je agencija pozvala da se obratim agenciji, što sam i učinio, i objasnim zašto su pogrešili u svom obrazloženju.

Reći ću i da u svojim člancima branim istinu, a ne Putina, iako je Putin, po mom mišljenju, najpošteniji igrač, a možda i najnaivniji u trenutnoj igri koja bi mogla da se završi nuklearnim Armagedonom. Moja svrha je da sprečim nuklearni Armagedon, a ne da zauzimam stranu. Dobro se sećam mržnje predsednika Regana prema „tom strašnom nuklearnom oružju“ i njegove direktive da cilj nije pobeda u Hladnom ratu, već da se on okonča.

Pol Krejg Roberts, Foto: fakti.org

Sada da se vratim na Majkovo pitanje, koje je važno. Možda da bismo razumeli Putina, moramo da se setimo života, ili kako ga je Zapad predstavio Sovjetskom Savezu, a Amerika je u Sovjetskom Savezu prenosila slobodu života na Zapadu gde su ulice bile popločane zlatom, a tržišta hrane su imala sve zamislive delikatesnost. Moguće je da je to stvorilo u glavama mnogih Sovjeta, ne svih, da je život u zapadnom svetu rajski u poređenju sa paklom u kome su Rusi postojali. Još se sećam da sam bio u autobusu u Uzbekistanu 1961. godine kada se na ulici pojavio kamion za dostavu mesa. Sav saobraćaj je pratio kamion do prodavnice gde je već čekao red od nekoliko blokova. Kada uporedite ovaj život sa posetom američkom supermarketu, zapadnjačka superiornost se ističe. Ruska žudnja ka Zapadu nema sumnje da je sputavala Putina, ali sam Putin je bio pogođen razlikama u životu između SAD u to vreme i Sovjetskog Saveza.

Putin je dobar vođa, ljudska ličnost, možda previše ljudska za zlo sa kojim se suočava. Jedan od načina da se sagleda moj stav da Putin radi premalo umesto previše jeste da se setimo ere Drugog svetskog rata kada je britanski premijer Čemberlin optužen da je ohrabrivao Hitlera prihvatajući provokaciju za provokacijom. Moje lično viđenje ove istorije je da je ona lažna, ali ostaje široko verovana. Putin prihvata provokacije uprkos tome što je proglasio granice koje neće preći. Shodno tome, njegovim granicama se ne veruje. Evo jednog izveštaja:

RT je 10. decembra izvestio da su „SAD u tišini dale Ukrajini zeleno svetlo za pokretanje dalekosežnih udara na ciljeve unutar ruske teritorije, izvestio je u petak Tajms, pozivajući se na izvore. Pentagon je očigledno promenio svoj stav po tom pitanju jer je postao manje zabrinut da bi takvi napadi mogli da eskaliraju sukob.

Drugim rečima, Putin je svojim nečinjenjem ubedio Vašington i njegove evropske marionetske države da ne misli ono što govori i da će beskonačno prihvatati sve gore provokacije, koje su išle od sankcija do finansijske pomoći Zapada Ukrajini, snabdevanja oružjem, obuke i informacije o ciljanju, obezbeđivanje projektila sposobnih da napadnu unutrašnju Rusiju, napad na most na Krimu, uništavanje gasovoda Severni tok, mučenje ruskih zarobljenika, napade na ruske delove Ukrajine koji su ponovo uključeni u sastav Ruske Federacije i napade na unutrašnju Rusiju.

U jednom trenutku će doći do provokacija koje je previše. Tad će doći đavo po svoje!

Putinov cilj je bio da izbegne rat. Dakle, njegov ograničeni vojni cilj u Ukrajini da izbaci ukrajinske snage iz Donbasa značio je ograničenu operaciju koja je ostavila ukrajinsku ratnu infrastrukturu netaknutom, sposobnu da primi i rasporedi napredno oružje sa Zapada, i da primora rusko povlačenje na linije koje su odbranjivije sa samim tim. ograničene snage koje je Putin posvetio sukobu. Ukrajinske ofanzive su ubedile Zapad da Rusija može biti poražena, čime je rat postao primarni način podrivanja Rusije kao prepreka hegemoniji Vašingtona. Britanska štampa je objavila da će ukrajinska vojska biti na Krimu do Božića.

Putinu je bila potrebna brza pobeda koja je potpuno jasno pokazala da Rusija ima primenljive granice koje je Ukrajina prekršila. Demonstracija ruske vojne sile bi zaustavila sve provokacije. Dekadentni Zapad bi naučio da mora ostaviti medveda na miru. Umesto toga, Kremlj je, pogrešno tumačeći Zapad, izgubio osam godina na sporazum iz Minska za koji je bivša nemačka kancelarka Merket rekla da je obmana da spreči Rusiju da deluje kada je Rusija lako mogla da uspe. Putin se sada slaže sa mnom da je bila njegova greška što nije intervenisao u Donbasu pre nego što su SAD stvorile ukrajinsku vojsku.

Moja poslednja reč na Majkovo pitanje je da je Putin pogrešno razumeo Zapad. On i dalje misli da Zapad u svom „rukovodstvu“ ima razumne ljude, koji bez sumnje igraju ulogu u Putinovu korist, sa kojima on može da pregovara. Putin treba da ode da pročita Volfovicovu doktrinu. Ako se Putin ubrzo ne probudi, Armagedon je pred nama, osim ako se Rusija ne preda.

Foto: Printscreen YouTube, Wikipedia

Slažem se sa mnogo toga što kažete ovde, posebno sa ovim: „Putinovo nečinjenje je ubedilo Vašington… da ne misli ono što kaže i da će beskrajno prihvatati sve gore provokacije.

U pravu ste, to je problem. Ali nisam siguran šta Putin može da uradi povodom toga. Uzmimo, na primer, napade dronovima na aerodrome na ruskoj teritoriji. Da li je Putin trebalo da reaguje na licu mesta bombardovanjem vodova snabdevanja u Poljskoj? To izgleda kao pošten odgovor, ali takođe rizikuje odmazdu NATO-a i širi rat koji definitivno nije u interesu Rusije.

Sada, možda se Putin ne bi suočio sa ovim žarišnim tačkama da je rasporedio 500.000 borbenih trupa za početak i sravnio niz gradova na svom putu ka Kijevu, ali imajte na umu da je rusko javno mnjenje o ratu na početku bilo mešano, i samo postala je sve veća podrška jer je postalo očigledno da je Vašington odlučan da pobedi Rusiju, sruši njenu vladu i oslabi je do tačke u kojoj ne može da projektuje moć izvan svojih granica. Ogromna većina ruskog naroda sada razume šta su SAD spremale, što objašnjava zašto je Putinov rejting javnosti trenutno na 79,4 odsto, dok je podrška ratu skoro univerzalna. Po mom mišljenju, Putinu je potreban ovaj nivo podrške da bi održao ratne napore; tako da je odlaganje mobilizacije dodatnih trupa zapravo išlo u njegovu korist.

Što je još važnije, Putin se mora smatrati racionalnijim igračem u ovom sukobu. Ovo je apsolutno neophodno. Na njega se mora gledati kao na opreznog i razumnog aktera koji deluje uzdržano i u granicama međunarodnog prava. To je jedini način na koji će moći da dobije stalnu podršku Kine, Indije itd. Ne smemo zaboraviti da nastojanje da se izgradi multipolarni svetski poredak zahteva izgradnju koalicije koju podriva impulsivno, nasilno ponašanje. Ukratko, mislim da je Putinov „idi-sporo“ pristup (vaše reči) zapravo ispravan pravac delovanja. Mislim da bi, kao Šerman, na putu ka moru jurio po Ukrajini, izgubio ključne saveznike koji će mu pomoći da uspostavi institucije i ekonomsku infrastrukturu potrebne za stvaranje novog poretka.

Dakle, moje pitanje za vas je sledeće: kako izgleda ruska pobeda? Da li je u pitanju samo potiskivanje ukrajinske vojske iz Donbasa ili bi ruske snage trebalo da očiste ceo region istočno od reke Dnjepar? A šta je sa zapadom Ukrajine? Šta ako se zapadni region pretvori u ruševine, ali SAD i NATO nastave da ga koriste kao lansirnu rampu za svoj rat protiv Rusije?

Mogu da zamislim mnoge scenarije u kojima se borbe nastavljaju godinama koje dolaze, ali teško da se neki završavaju bilo diplomatskim sporazumom ili primirjem. Šta vi mislite o tome?

Mislim, Majk, da ste identifikovali razloge koji objašnjavaju Putinov pristup sukobu u Ukrajini. Ali mislim da Putin gubi poverenje u svoj pristup. Oprez u pogledu približavanja ratu je imperativ. Ali kada rat počne, mora se brzo dobiti, posebno ako neprijatelj ima izglede da dobije saveznike i njihovu podršku. Putinov oprez odložio je rusko spasavanje Donbasa za osam godina, tokom kojih je Vašington stvorio i opremio ukrajinsku vojsku koja je ono što bi bilo lako spasavanje 2014. poput Krima pretvorila u aktuelni rat koji se približava godinu dana. Putinov oprez u vođenju rata dao je Vašingtonu i zapadnim medijima dovoljno vremena da kreiraju i kontrolišu narativ koji je nepovoljan za Putina i da prošire rat uz direktno učešće SAD i NATO-a, što je sada priznao ministar spoljnih poslova Lavrov. Rat se proširio u direktne napade na samu Rusiju.

Ovi napadi na Rusiju bi mogli dovesti prozapadne ruske liberale u sklad sa Putinom, ali sposobnost korumpirane američke marionetske države trećeg sveta da napadne Rusiju predstavlja anatemu za ruske patriote. Rusi koji će se boriti vide u sposobnosti Ukrajine da napadne majku Rusiju neuspeh Putinove vlade.

Što se tiče Kine i Indije, dve zemlje sa najvećom populacijom, one su bile svedoci neselektivne upotrebe sile Vašingtona bez domaćih ili međunarodnih posledica po Vašington. Oni ne žele da se udružuju sa Rusijom kojoj nedostaje odlučnost.

Takođe ću reći da pošto Vašington i NATO nisu bili ograničeni javnim mnjenjem u svoje dve decenije ratova na Bliskom istoku i severnoj Africi, u potpunosti zasnovanih na lažima i tajnim agendama, zašto Putin ima da se plaši nedostatka podrške ruske javnosti za spas Donbasa, nekadašnjeg dela Rusije, od neonacističkog progona? Ako Putin mora da se plaši ovoga, to pokazuje njegovu grešku u tolerisanju nevladinih organizacija koje finansiraju SAD koje rade u Rusiji i ispiraju mozak Rusima.

Ne, Putin ne bi trebalo da se upušta da im vrati milo za drago. Nema potrebe da šalje rakete u Poljsku, Nemačku, Veliku Britaniju ili SAD. Sve što Putin treba da uradi jeste da zatvori ukrajinsku infrastrukturu kako Ukrajina, uprkos pomoći Zapada, ne bi mogla da nastavi rat. Putin to počinje da radi, ali ne na totalnoj osnovi.

Činjenica je da Putin nikada nije imao potrebu da šalje vojsku u spas Donbasa. Sve što je trebalo da uradi je da pošalje američkoj marionete Zelenskom jednosatni ultimatum i ako ne dođe do predaje ugasi, se konvencionalnim preciznim projektilima i vazdušnim napadima ako je potrebno, celokupna elektroenergetska, vodna i transportna infrastruktura Ukrajine i poslati specijalne snage u Kijev da javno obese Zelenskog i marionetsku vladu SAD.

Efekat na degenerisani “Woke” Zapad, koji na svojim univerzitetima i javnim školama predaje mržnju prema sebi, bio bi električan. Cena petljanja sa Rusijom bila bi jasna svim moronima koji pričaju da je Ukrajina na Krimu do Božića. NATO bi se raspao. Vašington bi ukinuo sve sankcije i ućutao glupe, ratom lude neokonzervativce. Svet bi bio u miru.

Pitanje koje ste postavili je, posle svih Putinovih grešaka, kako izgleda ruska pobeda? Pre svega, ne znamo da li će biti pobede Rusije. Oprezni način na koji Putin razmišlja i deluje, kao što ste objasnili, verovatno će uskratiti pobedu Rusiji. Umesto toga, mogla bi postojati dogovorena demilitarizovana zona i sukob će i dalje trajati, poput nerešenog sukoba u Koreji.

S druge strane, ako Putin čeka potpuno raspoređivanje ruskih hipersoničnih nuklearnih raketa koje nijedan odbrambeni sistem ne može da presretne i, nakon Vašingtona, i prvi upotrebi nuklearno oružje, Putin će imati moć da upozori Zapad i bude u stanju da da iskoristi moć ruske vojne sile da momentalno okonča sukob.

Foto: EPA-EFE/ALEXEI DRUZHININ / KREMLIN / SPUTNIK / POOL MANDATORY CREDIT

Iznosite neke veoma dobre stvari, ali ja i dalje mislim da je Putinov sporiji pristup pomogao da se izgradi podrška javnosti u zemlji i inostranstvu. Ali, naravno, možda i grešim. Uopšte se ne slažem sa vašom tvrdnjom da Kina i Indija „ne žele da se udruže sa Rusijom kojoj nedostaje odlučnost“. Po mom mišljenju, oba lidera vide Putina kao bistrog i pouzdanog državnika koji je možda i najveći branilac suverenih prava u prošlom veku. I Indija i Kina su suviše upoznate sa prinudnom diplomatijom Vašingtona i siguran sam da cene napore lidera koji je postao najveći svetski zagovornik samoopredeljenja i nezavisnosti. Siguran sam da je poslednja stvar koju žele da postanu skučeni kućni momci poput lidera u Evropi koji, očigledno, ne mogu ništa da odluče bez „klimanja glavom“ Vašingtona. (Napomena: Putin je ranije danas rekao da lideri EU dozvoljavaju da ih tretiraju kao otirač. Putin: „Danas, glavni partner EU, SAD, vodi politiku koja direktno vodi ka deindustrijalizaciji Evrope. Čak pokušavaju da se požale na to svom američkom gospodaru. Ponekad čak i sa ozlojeđenošću pitaju „Zašto nam to radite?“ Želim da pitam: „Šta ste očekivali?“ Šta se dešava onima koji dozvoljavaju da ih gaze? ”)

Majk, slažem se da je Rusija iz razloga koje navodite izabrani partner Kine i Indije. Ono što sam mislio je da Kina i Indija žele da vide moćnu Rusiju koja ih štiti od mešanja Vašingtona. Kinu i Indiju ne umiruje ono što se ponekad čini da je Putinova neodlučnost. Pravila po kojima Putin igra više se ne poštuju na Zapadu.

Putin je u pravu da su sve evropske, kao i vlade Kanade, Australije, Japana i Novog Zelanda, otirači za Vašington. Putinu izmiče to što se marionete Vašingtona u ovoj ulozi osećaju komforno. Dakle, kolike su mu šanse da ih grdi zbog podaništva i obećava im nezavisnost? Čitalac me je nedavno podsetio na Ašov eksperiment iz 1950-ih, koji je otkrio da ljudi imaju tendenciju da se prilagode preovlađujućim narativima, kao i na to kako se koristi analiza propagande Edvarda Berneja. A tu je i informacija koju mi je 1970-ih dao visoki vladin zvaničnik da evropske vlade rade ono što želimo jer „dajemo liderima vreće novca. Mi ih posedujemo. Oni odgovaraju nama.“

Drugim rečima, naše lutke žive u zoni komfora. Putinu će biti teško da uđe u ovo samo primernim ponašanjem.

Za svoje poslednje pitanje, želeo bih da se dotaknem vašeg šireg znanja o američkoj ekonomiji i o tome kako bi ekonomska slabost mogla biti faktor u odluci Vašingtona da isprovocira Rusiju. Tokom poslednjih 10 meseci, čuli smo brojne stručnjake kako kažu da širenje NATO-a na Ukrajinu stvara „egzistencijalnu krizu“ za Rusiju. Pitam se samo da li bi se isto moglo reći i za Sjedinjene Države? Čini se da su svi, od Džejmija Dajmonda do Nurijela Rubinija, predviđali veću finansijsku kataklizmu od sloma celog sistema u 2008. Da li je po vašem mišljenju to razlog zašto se mediji i praktično ceo politički establišment toliko zalažu za konfrontaciju sa Rusijom? Da li oni vide rat kao jedini način na koji SAD mogu da sačuvaju svoju uzvišenu poziciju u globalnom poretku?

Ideja da se vlade okreću ratu kako bi skrenule pažnju sa posrnule ekonomije je popularna, ali moj odgovor na vaše pitanje je da je operativni motiv američka hegemonija. Volfovicova doktrina to jasno kaže. Doktrina kaže da je glavni cilj američke spoljne politike da spreči uspon bilo koje zemlje koja bi mogla da služi kao ograničenje američkom unilateralizmu. Na Minhenskoj bezbednosnoj konferenciji 2007. Putin je jasno stavio do znanja da Rusija neće svoje interese podrediti interesima SAD.

Postoje neki ludi neokonzervativci u Vašingtonu koji veruju da se nuklearni rat može pobediti i koji su oblikovali američku politiku nuklearnog oružja u preventivni način napada koji je fokusiran na smanjenje sposobnosti primaoca prvog udara da uzvrati. SAD ne traže rat sa Rusijom, ali bi mogle da uđu u rat. Operativna neokonzervativna politika treba da izazove probleme Rusiji koji mogu izazvati unutrašnje probleme, odvratiti Kremlj od poteza moći Vašingtona, izolovati Rusiju propagandom, pa čak i eventualno izvesti obojenu revoluciju unutar Rusije ili u bivšoj ruskoj provinciji, kao što je u Belorusiju, kao što je učinjeno u Gruziji i Ukrajini. Ljudi su zaboravili invaziju gruzijske vojske na Južnu Osetiju koju je Putin poslao da zaustave ruske snage, a zaboravili su i nedavne nemire u Kazahstanu koji su smireni dolaskom ruskih trupa. Plan je da nastavimo da hvatamo Kremlj. Čak i ako se Vašington u svakom slučaju ne susreće sa uspehom koji je ostvarila Majdanska revolucija u Ukrajini, incidenti su kao ometanja koja troše vreme i energiju Kremlja, rezultiraju različitim mišljenjima unutar vlade i zahtevaju vojno planiranje vanrednih situacija. Dok Vašington kontroliše narative, incidenti takođe služe da se Rusija ocrni kao agresor i da se Putin prikaže kao „novi Hitler“. Propagandni uspesi su značajni – isključenje ruskih sportista sa takmičenja, odbijanje orkestara da sviraju muziku ruskih kompozitora, isključenje ruske književnosti i opšte odbijanje saradnje sa Rusijom na bilo koji način. Ovo ima ponižavajući efekat na Ruse i može nagrizati podršku javnosti vladi. To mora da bude veoma frustrirajuće za ruske sportiste, klizače, zabavljače i njihove navijače.

Ipak, sukob u Ukrajini može se pretvoriti u opšti rat koji je nameravan ili ne. To je moja briga i razlog zbog kojeg mislim da je ograničena operacija Kremlja greška. Nudi previše mogućnosti da provokacije Vašingtona odu predaleko.

Postoji ekonomski element. Vašington je odlučan da spreči da svoje evropsko carstvo bude uvučeno u bliže odnose sa Rusijom zbog energetske zavisnosti i poslovnih odnosa. Zaista, neki objašnjavaju ekonomske sankcije kao deindustrijalizaciju Evrope u ime ekonomske i finansijske hegemonije Vašingtona.

5 1 glas
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare