Srpska nevesela zbilja i prisvajanje države (deo 1.)

Izvor:
Politički.rs, Foto:Ilustracija

Nedam vam državu i šta mi možete! Moja je!

O stanju političkih zbivanja u zemlji Srbiji možemo pročitati ili čuti skoro nepodeljene, identične zaključke domaćih i stranih analitičara, komentatora, političara i inih stručnjaka ali i laika, dobronamernih kao i onih drugih, manje ili nikako doronamernih, u pisanim ili elektronskim medijima i na društvenim mrežama da su podele duboke a politički činioci kao i sam narod, čvrsto i nepomirljivo ušančeni sa svojim tvrdim stavovima te da taj rovovski politički rat upravo ovih dana karakteriše možda i intenzitet koji nije zabeležen još od 5. oktobra 2000. godine.
Piše Lebrecht Gaspar

Rekli bi neki, sa potencijalno nesagledivim posledicama po budućnost zemlje, ne samo zbog unutrašnjih previranja već i zbog vrlo komplikovanih i turbolentnih a pritom i neizvesnih međunarodnih odnosa u čijim je fokusima ne samo situacija na vazda trusnom Balkanu već i na globlnom planu a koji se itekako lome na tlu Ukrajine.

Ipak, nešto se i tu pomera. Za razliku od građana primetno je da se podanički deo Srbije koleba i da se polako osipa i napušta svoje rovove.

Kako to i inače biva (nije to samo karakteristično za stanovništvo sa ovih prostora za koje se često tvrdi da ima pileće pamćenje, jer nisu oni tako posebni i nemaju “ekskluzivno autorsko pravo na tu priviliegiju da “mnogo pametuju” a “kratko i skoro ništa ne pamte”, bar ne od najbolje učiteljice – istorije. Od te “boljke” nisu imuni ni drugi “veliki istorijski narodi”) od nosa se dalje ništa ne vidi a što se vrh nosa bolje uočava, manipulacije su upečatljivije i delotvornije.

I zato valja po hiljaditi/tisućiti put ponoviti:

Nije sve počelo 2012. godine kada (nam) je vrag zaseo na prag a potom i na vrat;

Čak ni 2008.

Nije sve počelo ni septembra 2000. kako bi mnogi “prvosrbijanci”, “patrijote”, pripadnici i sledbenici Mihailovića, Nedića, Ljotića, Velimirovića, Kalabića i svih nacionalnih velikana litijašenjem želeli da prikažu poput nekih klerika;

Nije počelo ni 9. marta 1991. kada se na političkoj sceni pojavio pseudonacionalistički a u svojoj biti trijumvirat zla (Drašković, Šešelj, Milošević).

Ili nešto ranije, septembra 1987. godine, na osmoj sednica CK SKS;

Čak ni 4. maja 1980. godine sa smrću Josipa Broza.

Krenulo je to globalno zlo koje se itako lokalno odrazilo tamo, sredinom 70-ih godina prošlog veka i to na globalnom planu.

Dešavanja na našim prostorima i ubrzanja globalne destruktivnosti nakon propasti Sovjetskog saveza i realnog socijalizma pa i Jugoslavije u istom paketu nakon simboličnog pada Berlinskog zida 1989. godine i zarad istih interesa samo je simboličan kraj jedne faze u realizaciji Vašintonskog neoliberlnog konzensusa tajno inaugurisanog u Latinskoj Americi od strane američke vlade, osmišljenog i organizovanog od strne CIA a realizovanog od Pinočeovom huntom i napadom na palatu Monedu u Sntjago de Čile i ubistvom Salvadora Aljendea da bi potom valjao Latinskom Amerikom i preko tačerizma ovladao Evropom.

Ilustracija, Foto: Pixabay

Ipak, namera autora ovog teksta nije da analizira ekonomske, ideološke i praktične društvono-političke promene koncepata i inauguraciju neoliberalnog globalnog kapitalističkog sistema čija su temeljne odrednice pored kriminalne i bezpoštedne pljačke i eksploatacija radništva i unipolarni Ujka Semov neupitni licemerni svet koji se bez stida i blama ali zato bezobrazno glasno poziva na stanovite, a ovde u Evropi, na evropske vrednosti, pa i kod nas kroz prozapadne medije i od njihove strane agresivno eksponiranih u biti marginalnih ličnosti bez ideologije jer epigonstvo to nije, koji ni po čemu ne zaslužuju ne samo medijski i politički prostor već ni spomen, ali kao propagandisti jednog narativ i jednog sistema koji je po svemu sudeći na svom istorijskom kraju dobijaju pažnju kao podnici određenih interesnih krugova.

Da je neoliberalizam u debeloj krizi glasno ukazuju i neki zapadni, pa i američki ekonomski stručnjaci poput Felisije Vong, koji se snažno drma, puca i polako se raspada pod udarom nezaustavljivih promena čiji inicijatori su heterogene snage sa različitim interesima te samu budućnost nije moguće posve izvesno projektovati kao ni globalni rat koji iz te krize ishodi.

Namera autora ovog tekst je samo da skrene pozornost na jedan izuzetno dug i složen proces koji se ne sme nikako zanemariti u analizi aktuelnih srpskih dešavanja.

I dok se u svetu događaju znatne i dalekosežne promene, na marginalnim i ni malo značajnim prostorima na globalnom nivou, poput sorabijskog, dešavaju se procesi kojima se sva je prilika (a i praksa) neoliberalni koncept dovodi do svog apsurda. Ovo, do “svog apsurda” zvuči pomalo i poetski jer je reč o doista kriminalnom konceptu u kome nikakve poetike nema ili ima je u meri u kojoj je sadrži i genocide.

Mlađan Dinkić: “Da radimo da živiM”

U Srbiji u kojoj je s Mlađanom Dinkićem započeta implementacija najagresivnije moguće varijante neoliberlnog koncepta, i u ubrzanom ritmu sprovođenje bezprizorne sveopšte privatizacione i tranzicione pljačke, naročito u poslednjih desetak godine vladavine naprednjačko-radikalskih sve kriminalizovanijih političkih bandi pod, neupitnim liderstvom i vođstvom navrhvođine/poglavnikove grupacije “Aca&braca&kriminalco.” (uključujući neprikrivene ali i prikrivene takođe sve kriminalizovnije satelitske stranke i pokrete), marionete (ali i profitere) koruptivnog korporativizma, ucenjenog i figurativno rečeno uškropljenog taoca (možda i doslovno, no to će se vrlo brzo saznati, odnosno u praksi pokazati) od takođe zagovornika neoliberalnog ekonomskog a samim tim i odgovarajućeg političkog koncepta oličenog u preformulisanim niosiocima bar u Nemačkoj, stare ekspanzionističke sada unekoliko redefinisane imperijalne politike čija je Srbija interesna sfera, koju agresivno zastupaju nemački Zeleni (Die Grüne) i Slobodna demokratska partija (Frei demokratische partei) ali bogami i SPD (Socialdemokratische partei Deutschlands) koji su patroni, nalagodavci i finansijeri, dakle ultimativne gazde niza srpskih političkih stranaka i pokreta (Moramo, PSG, NDVMBGD, bar što je uočljivije i sl.) a pritom su od povlaćenja Angele Merkel neprikriveni sledbenici vašingtonske agresivne i ratoborne politike, moguće su tektonske promene o kojima je već u nekoliko navrata analitički pisano. Taj odnos neodoljivo podseća na feudalni odnos sizerenstva.

Ovaj poduži ugao opservacije započet uvodom potrebnim za razumevanje i trenutka i onog što predstoji daje jasnu kliničku sliku događanja i njihovih aktera.

No da pođemo od centralnog događaja.

Prvo su “Novosti” i “Informer”, kao i ostali režimski bilteni objavili da bi to potom kao svojevrsni kuriozitet ili bolje rečeno dokaz ludila, preneli i drugi mediji, da je navrhvođa, ili poglavnik sa nominalnom funkcijom Predsednika Republike Srbije, Aleksandar Vučić održao sastanak s Anom Brnabić i najužim krugom svojih saradnika te da je izjavio da je „spreman da pogine, ali da neće prepustiti vlast bez izbora“. A ako je verovati stručnoj sociološkoj opservaciji dr Jove Bakića, neće nepomenik (kako ga od milošta zove imenovani sociolog) dozvoliti da izgubi izbore ali ni da preda vlast čak i ukoliko bi ih izgubio nekim čudom ili propustom nekog od njegovih bojovnika, bilo onih u političkom ili onih u paravojnom krilu njegove organizacije.

Foto: Instagram/buducnostsrbijeav

Zato olako i obećava (nije mu to prvi a neće biti ni poslednji put) da će raspisati sve izbore, pa veli “sit sam svih prevara, spreman sam i da poginem, uopšte se ne plašim!” da bi odmah saopštio svojim epigonima: “Evo, čekam te kukavice da dođu da me ubiju, ali nikada im neću prepustiti vlast bez izbora!“ (jer zna da neće dozvoliti da iz izgubi) pa ih je (uključujući i premijerku Anu Brnabić), obavestio da je zakazao sednicu vlade za četvrtak, na kojoj će i se pozvati da bi objavio „sudbinski važnu odluku koja će odrediti budućnost zemlje i građana“ a tabloidni bilteni prenose rumor koji se valja kuloarima da se pominje i rekonstrukcija vlade ali ili smena pojedinih ministara.

No to nije sve, Novosti prenose njegovu objavu na Instagramu.

“I senke naše, i grobovi naši boriće se protiv neprijatelja Srbije. Hvala narode na podršci”.

kakav patos, kakva uzvišena patetika.

Ipak, to je samo deo onog što je saopštio svojim najvernijim sledbenicima iz onog “&kriminalco.”. A to bitno štro je rekao kako navodi Informer glasi:

“Nikada i nipošto neću pristati na ucene, nikada najgorima neću prepustiti vlast bez izbora. Nikada neću potpisati nikakvu tehničku ili prelaznu vladu! Ako mene ubiju, iza mene ostaje moj brat Andrej. Ako ubiju moga brata, ostaje moj sin Danilo. Ako ubiju moga sina, ostaje moja ćerka Milica. Ako ubiju i nju, moju ćerku, ostaje moj sin Vukan… I grobovi naši boriće se protiv ustaša!“.

Deluje već viđeno al’ ko te pita. Nije prvi put.

U kojoj meri je ovo samo patetično ili možda bolesno, i da li su to reči bolesnog čoveka ne bi trebalo da pruži odgovor niko drugi osim stručnih lica ali, krajnje je problematično kada se čuju ili pročitaju takve izjave čoveka koji je na jednoj od naznačajnih funkcija u Srbiju, koji je predstvlja u zemlji i inostranstvu. Uostalom, ne bi bio ni prvi ni poslednji u istoriji ne samo Srbije već i Evrope i sveta sa stanovitim problemima. Ali, problem je kada takva ličnost odlučuje o svemu u zemlji mimo i protivno Ustavu i zakonu. Stoga, trebalo bi izbeći sklonost i odagnati bilo kakav zaključak o mentalnom oboljenju, valjalo bi tu i takvu izjavu sagledavati u širem kontesktu, onom kako je ovaj članak i započet.

Očekivano je pitanje, kakve veze ima neoliberalizam sa navrhvođinom izjavom koja počinje sa: e, nedam im pa makar nas pobili sve do sedmog kolena! Da li postoji veza?

Ako je karakteristika globalizma da u svojoj ideološko-političkoj sferi teži svojoj krajnjoj projekciji bezmalo ukidanje svih državnih funkcija (to nema nikakve veze sa marsksističkim učenjem o odumiranju države) do njihove marginalizacij privatizacijom istih (institucija), što uključuje i definitivno dovršenje procesa postdemokratizacije i uspostavljanje društva (ukoliko se o društvu bude uopšte moglo govoriti ukoliko se pod tim pojom distopijski koncept u bilo kojoj varijanti futurističke naučnofantstične projekcije civilizacijske katastrofe može nazvati) a svedoci smo da korporativni investicioni (vrlo često i špekulativni) kapital preuzima državne institucije i funkcije privatizacijama primarno upravnih, sudskih i izvršnih funkcija (zar se uveliko ne privatizuje i državni represivni aparat, policija i vojska poput Black Whotera koji je u Afganistanu činio preko 90% američkog vojnog angažmana uoči povlačenja ili danas aktuelni Wagner u Rusko-Ukrajinskom ratu), onda pažljivijem promatraču jednostavno ne može da promakne činjenica da je taj proces odavno uzeo maha i u Srbiji, s tim što se kriminal pojavljuje kao jedna, možda i najdominantnija odrednica ekonomske, političke i društvene tranzicije.

U tom svetlu bi se mogla i posmatrati i tumačiti ova poglavnikova ostrašćena i ni malo bezazlena izjava. On jednostavno privodi kraju svoj koncept prožimanja svoje, već spominjane organizacije sa nekada postojećim mada slabim i nejakim državnim institucijama kroz problematičnu, ili preciznije kriminalno-bratsku privatizaciju društvene i državne svojine, kroz koruptivne i aferaške poslove sa profitabilnim robama poput oruža, narkotika, gradskog građevinskog zemljišta i čega sve ne tako da se taj proces očekivano okončava potpunim prisvajanjem i same države.

I onda njegov osećaj, možda i uverenje da je Srbija konačno njegova privatna svojina i da stoga je nikom neće dati, niti opozicionarima a bogami ni građanima, posve je shvatljiva.

Kuda to vodi može se pročitati u trilogiji „Fondacija“ Isaka Asimova po kojoj je snimljen istoimeni serijal. A da je to tko upravo svojinska transformacija niza javnih preduzeća, nacionalnih parkova i drugih strateških državnih preduzeća u akcionarska društva što je korak ka dovršetku totalne rasprodaje Sribje špekulativnom i kriminalizovanom kapitalu.

Ali tu ipak nije kraj ni našeg propadanja a ni straha za sadašnjost a bogami još više za budućnost.

Foto ilustracija M. A. M., Foto: Screenshot, Pixabay, Beta

Opravdano je pitanje da li se opoziciji može verovati da će na krilima aktuelnog opštegrađanskog nezadovoljstva učiniti suštinski i revolucionarni zaokret pri čemu nikako se ne bi trebalo pod terminom „revolucija“ shvatiti kao nasilno i oružano preuzimanje vlasti. Pod tim pojmom ima se u vidu promena koja u potpunosti menja društvene i političke odnose u zemlji uvodeći red na civilizacijskim i istoriskim temeljima baziranim na najboljim iskustvima.

U tom smislu pokušaj vladajuće kriminalne organizacije da određene aspekte, kao i pojedince, prikažu kao počinioce kriminalnih dela koja imaju za cilj promenu ustavnog poretka zemlje, jalov je pokušaj bez obzira na tendenciju omasovljivanja takve naracije jer teško je dokazati bar domaćoj javnosti, da se radi o rušenju ustavnog poretka, mada kako nam praksa pokazuje tako nešto nije problem progurati pred domaćim sudovima jer su i ono takođe u dovoljnoj ako ne i u znatno meri kriminalizovani.

Stvari su prilično jednostavne. U Srbiji ne postoji nikakav ustavni poredak, postoji samo kriminalni a on kao takav, po bilo kojoj naučnoj ustavnopravnoj definiciji nije niti državotvoran, niti ustavnopravni poredak).

Stoga je imperativ građana da građanskom neposrednom demokrtatijom na svojoj skupštini – na ulicama i trgovima preuzmu stvari u svoje ruke i nenasilno stvore ustavnopravni okvir po sopstvenoj civilizacijskoj, kulturološkoj i tradicionalnoj meri izražavajući svoj najbolji i najdublji interes.

Nastavak sledi.

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare