11. februar je dan kad je obešena Lepa Radić: Nije Lepa uzalud poginula, nego mi uzalud živimo

11. februar je dan kad je obešena Lepa Radić: Nije Lepa uzalud poginula, nego mi uzalud živimo

Jedna od najmlađih heroina narodno-oslobodilačke borbe imala je 17 godina kad su je fašisti objesili u Bosanskoj Krupi.

Na današnji dan pre skoro osam decenija, 11. februara 1943. godine, pogubljena je Lepa Radić, jedna od najmlađih heroina narodno-oslobodilačke borbe. Imala je samo 17 godina kad su je fašisti obesili u Bosanskoj Krupi. Da nismo dozvolili da zloduh koji je Lepu Radić ubio ponovo oživi i poseje smrt po našim zemljama, danas bismo zvanično obeležavali godišnjicu njene herojske smrti. Ovako nam ostaje da se Lepe sećamo bez državnih počasti, jer ni države za koju se ona borila odavno više nema.

Piše: Tomislav Marković

Lepa Radić rođena je 19. decembra 1925. godine u Gašnici kod Bosanske Gradiške, kao drugo dete siromašnog zemljoradnika Svetozara Svete Radića. Imala je godinu dana stariju sestru Daru i mlađeg brata Milana koji je rođen 1927. godine. Usled siromaštva, otac je Daru i Lepu poslao u Bistricu, kod dede Miloša Radića, pravoslavnog sveštenika, gde su deovjčice završile osnovnu školu koja je tada trajala četiri godine. Nakon dedine smrti, 1929. godine, brigu o unukama preuzela je baka Darinka.

Prvi razred Srednje stručne škole Lepa je završila u Bosanskoj Krupi, gde je živela kod strica Voje, a ostala tri razreda u Bosanskoj Gradiški. U knjizi „Žene heroji“ Mila Beoković napisala je biografiju Lepe Radić, sačinjenu od sećanja njenih prijatelja, saboraca, članova porodice i poznanika. Tu je zabeleženo i sećanje profesorke Dragice Radulović na Lepu. Profesorka se seća Lepe kao devojčice koja je bila vesela i duhovita po prirodi, ali i vrlo ozbiljna kad su to okolnosti zahtevale. Imala je i izraženo osećanje za pravičnost, pa se tako profesorka Radulović priseća kako je Lepa skupljala dobrovoljne priloge za siromašnu drugaricu iz razreda. Mnogo je volela poeziju, a posebno Jovana Jovanovića Zmaja i Vladimira Nazora.

Pripreme za ustanak

Ljubav prema knjizi, ali i prema levom pokretu i idejama pravde, jednakosti i bratsva, Lepoj je usadio stric Vladeta, električarski radnik i komunista. Stric je nećaki redovno donosio knjige iz Banja Luke, a ona je prosto gutala „Gvozdenu petu“ Džeka Londona, „Mati“ Maksima Gorkog i „Berače pamuka“ Bruna Travena. Dragoje Lukić priseća se kako je Lepa sedela na klupici pod lipom iznad dedine kuće i čitala neku od „deset zabranjenih knjiga“ dobijenih od strica.

A onda je došla 1941. godina, rat i okupacija Jugoslavije. U knjizi „Rat i djeca Kozare“ Lukić piše: „Nijemci su prolazili putem i kraj njene kuće. Ona se pela na zvonik crkvice da ih što bolje vidi”. A u pomenutoj knjizi Mile Beoković upotpunjuje sećanje, obraćajući se svojoj mrtvoj komšinici i drugarici: “Grdila si ih a oni su ti mahali, misleći da ih pozdravljaš”. Odmah nakon aprilskog bombardovanja i ulaska nemačkih trupa, Lepa je od strica Vladete saznala za pripreme oružanog ustanka pod vođstvom Komunističke partije, te se odmah uključila u rad, pomažući stricu da sakrije oružje prikupljeno od Jugoslovenske vojske koja je pre toga kapitulirala. Lukić piše da su Vladeta i Lepa noću čistili puške u Jankovića gaju, pod metalnim sjajem mesečine.

Odlazak u partizane

Čim je u julu podignut ustanak na Kozari, u partizane su otišli Lepin otac, stričevi Vladeta i Voja, i strina Jovanka. Početkom decembra ustaše su, nakon neuspele ofanzive na kozaračke partizane, upale u Gašnicu i počele da iskaljuju bes na meštanima. Ustaše su znale da su Radići u partizanima, pa su pohvatali sve preostale članove porodice i strpale ih u zatvor u Gradiški. U ćeliji su se našle Lepa, njena sestra Dara, baba Darinka, majka sa sinom Milanom i trogodišnjom Milicom, ćerkom strine Jovanke. U zatvoru su proveli dvadesetak dana, bili su tučeni i zlostavljani, ali su uz pomoć ilegalnih partizanskih saradnika uspeli da se izbave. Nakon što su puštene iz zatvora, Lepa i Dara nisu se vraćale kući, već su odmah 23. decembra otišle na Kozaru, pridružile se ostalim Radićima partizanima i stupile u Grbovačku partizansku četu. Sestre su tada imale 16 i 17 godina.

Strina Jovanka se priseća: “Prva dužnost joj je bila da se osposobi za bolničarku, zajedno sa mnom, u Bistrici na prijedorskom terenu. Na toj dužnosti je ostala četiri mjeseca”. Dara, Lepa i Jovanka Radić prebačene su u ambulantu Drugog krajiškog odreda koji je vodio legendarni komandant i lekar Mladen Stojanović, koji ih je i učio bolničarskom poslu. Radoje Lukić se priseća tih dana: “I kada je bilo najteže, te prve ratne zime, znala je svojom vedrinom da ohrabri ranjene drugove. U dubini šume, iznad prijedorske Bistrice, nalazila se baraka za ranjenike. Noću, pored uvrnute petrolejke, ona im je ublažavala bolove. Tako je jednom primijetila da se šezdesetogodišnji Trivun Kukić, iako teško ranjen u desnu ruku, svake večeri moli bogu, krsteći se pri tome uz velike napore svojom ljevicom. Na njenu molbu da se ne napreže — prestao je Trivun da se krsti, ali pod uslovom da se ona moli za njega. I ona se molila”.

Politički rad na terenu

Lepa je pokazivala sklonost ka političkom radu, pa su je u martu sa mesta bolničarke premestili na kratak omladinski partijski kurs u Lamoviti koji je vodila Mica Vrhovec. U maju je već primljena u Komunističku partiju Jugoslavije, a potom su je poslali u Omarsku, tu je bila zadužena za politički rad s omladinom i ženama u selima Gornji i Donji Podgradci. Na tom poslu pokazao se njen pravi talenat, desetine mladih ljudi odlazili su u partizane nakon Lepinih vatrenih govora o bratstvu i jedinstvu, predstojećoj pobedi nad fašizmom i herojstvu narodno-oslobodilačke borbe. Njena aktivnost nije se ograničavala na politički sektor. Partizanski komandant Petar Vojnović se seća: “Iako je bila terenski politički radnik, Lepa je često od svoje volje uzimala pušku i puna radosnog nestrpljenja išla s borcima u akcije. Učestvovala je u napadu na Bosanski Novi, Krupu, Čađavicu, Otoku… Navodim to samo kao primjer. U mnogo je bitaka Lepa sa nama bila!”

Lepin politički rad na terenu prekinula je neprijateljska ofanziva na Kozaru juna 1942. godine, koju su pokrenule nemačke snage, uz pomoć kvislinga ustaša i četnika. Zajedno sa mnogobrojnim izbeglim narodom Lepa je uspela da se probije u Podgrmeč, prilikom proboja na Kozari. Njen otac Sveto i stric Vladeta nisu bili te sreće, poginuli su u borbi sa nadmoćnim neprijateljem, a Lepin brat Milan je, zajedno sa stotinama kozaračke dece, završio u logoru Jasenovac gde je i ubijen tri godine kasnije.

‘Da mi je dočekati da govorim onako kao Lepa!’

U Podgrmeču je nastavila politički rad, ali je organizovala i ubiranje letine, pred nosom okupatora. O tome je pisala njena ratna drugarica, partizanka Nevenka Novaković, sekretar SK SKOJ-a: “Uspješno je organizovala seoske omladinske konferencije, naročito u selu Donji Petrovići, što je, prema ocjeni partijske organizacije, bilo teško, jer su postojale sumnje da tamo djeluju dvojica pročetničkih mještana (Kličkovići). Istupala je na tim konferencijama, govorila omladini o borbi, o potrebi organizovanja u Ujedinjeni savez antifašističke omladine, o bratstvu i jedinstvu naših naroda, o herojskoj borbi omladine Kozare protiv neprijatelja u vrijeme neprijateljske ofanzive, u kojoj je i sama učestvovala. Bila je istrajna i u tome da što veći broj omladinki i omladinaca ubjedi da dobrovoljno idu u krajiške i proleterske brigade. U ljeto te godine učestvovala je i u formiranju radnih brigada, i sama je žnjela i prenosila snopove žita ne bojeći se smrti, koja je vrebala iz njemačkih i ustaških garnizona Bosanske Krupe, Bosanskog Novog, Prijedora, Sanskog Mosta i drugih mjesta”.

Lepa je razvila široku delatnost, pešačila je desetine kilometara zabačenim seoskim putevima, pod okriljem noći obilazila poluoslobođena sela, nadomak ustaških i četničkih uporišta, organizovala seoske konferencije, govorila o borbi za slobodu i zločinima fašista. Kakav je bio uticaj Lepe Radić na seoske devojke, svedočila je jedna od njih, Sava Štrbac: “Kada ona govori, čisto si oduševljen, sve te nešto tera na rad iako do tad ni o čemu pojma nisi imao. Putem smo sve o njoj pričali i uzdisali: ‘Da mi je dočekati da govorim onako kao Lepa!’”

Na čelu izbjegličke kolone

U januaru 1943. godine počela je operacija “Weiss I” u kojoj su učestvovale združene nemačke, italijanske, ustaško-domobranske i četničke vojne formacije. Lepa je organizovala zbegove kao članica Štaba za evakuaciju stanovništva, ranjenika, hrane i stoke. Predvodila je grupu žena, staraca i dece put sleđenog Grmeča. Kada su kolone izbeglica stigle u podnožje Grmeča, do Jasenice, nemačka avijacija je osula bombe po njima. Lepin saborac Petar Vulin, koji je takođe bio zadužen za evakuaciju stanovništva i hrane, priseća se tog strašnog događaja: “Za najžešćeg bombardovanja, Lepa je na cesti sa grupom partizana stišavala metež i uzbunu. Ne samo riječima već i ličnim držanjem nastojala je da umiri prestravljene izbjeglice. Dok su pri jednom naletu aviona meci i geleri sipali oko nje, sjedila je posve mirno na kamenu. Iako su je borci upozoravali na opasnost, nije se ni pomakla”.

Na putu se dešavalo da nalete na neprijateljske snage. Vulin priča o jednom takvom slučaju: “Prelazili smo selo Petrovića, pa ispod Kekića Glavice put Jasenice, kad, na samoj Glavici poviše nas ugledasmo neprijatelja. Lepa naglo leže za kamen i reče: ‘Čekaj, Petre, da bar jednog udesim!’ Ispucala je tri-četiri metka iz svoje puške, a zatim smo krenuli”. Uspeli su da se domognu Grmeča, a Lepa je neumorno obilazila grupe promrzlih ljudi, tešila ih, smirivala, bodrila, davala im nadu i pomagala kako je god umela i mogla. O tome je posle rata govorio njen saborac Ahmet Šehović, komandir omladinske čete: “Bitno je bilo održati moral. A Lepa je tako uporno objašnjavala… I bodrila. Snagu svog vjerovanja prenosila je i na ljude oko sebe. A koliko je samo te snage bilo potrebno! Kada se toliko patilo! Na sve strane!”

Zima je bila oštra, ljudi su masovno stradali ne samo od okupatorskih metaka, već i od hladnoće. Šehović priča o tome: “Prizori – stravični! Sjećam se, posjedali ljudi i žene oko rupe u snijegu, vatra im odavno propala i ugasila se, i – tako se ukočili! Sjede! Na svakom licu grimasa, ‘osmijeh’ im se zaledio! Kao u muzeju voštanih figura. U grupi od dvjesto ljudi, sto i pedeset smrznutih. Mlad borac uhvatio me za ruku: ‘Joj, druže Šeho, vidi! Ono mi je mati, sestre…’ Sve mu je mrtvo ostalo u Grmeču”.

Do kraja s narodom

Neprijatelj se sve više približavao Grmeču, članovi Štaba za evakuaciju podelili su izbeglice u manje grupe, svako je preuzeo po jednu, a Lepa je zadužena da vodi grupu od 150 ljudi, uglavnom staraca, žena i dece. Strina Jovanka Radić posle rata je pričala kako se videla s Lepom poslednje noći, pre nego što će biti zarobljena. Nagovarala je nećaku da ostane s njom, da se pridruži vojsci, jer će tako biti sigurnija, ali je Lepa odbila. Rekla je da je zadužena za 150 žena i dece, da neće da napusti narod i da će ostati do kraja s narodom. Osmog februara predveče Lepinu grupu opkolili su Nemci, ustaše i četnici iz 369. legionarske divizije, poznate i po imenom “vražja divizija”, iznad sela Praštali, blizu Lušci Palanke.

Lepa je bila jedina naoružana u zbegu, pa su joj ljudi dovikivali da skine uniformu i baci pušku, a ona ih je pozivala da se bore golim rukama, jer je bolje poginuti nego neprijatelju pasti u ruke. Ispucala je na Nemce svu municiju, a kad je ostala bez metaka, uhvatila se u koštac s Nemcima, udarala ih kundakom, boreći se prsa u prsa, sve dok je nisu savladali i svezali. Dok su je zajedno sa hiljadama uhvaćenih izbeglica sprovodili put Bosanske Krupe, Lepa se opirala i pokušavala da zaštiti narod kog su esesovci usput zlostavljali. “Ubijte mene, narod nije kriv”, vikala je Lepa, dok su je legionari udarali kundacima pušaka.

Kada su stigli u Krupu, dok su je sprovodili prema nemačkoj komandi kroz masu naroda, Lepa im je dovikivala: “Bori se, narode, za svoju slobodu! Ne daj se zlikovcima u ruke! Mene neka ubiju, ima me ko osvetiti!” Tri dana su je držali u zatvoru i podvrgli strašnim mukama. Tražili su od nje da otkrije ko se još od članova Partije i partizanskih saradnika nalazi među uhvaćenim ljudima i u okupiranim selima, a oni će joj zauzvrat poštedeti život. Uzalud, Lepa se mučenja nije bojala. Izvedena je pred preki sud i osuđena na smrt.

Osuđena na smrt vješanjem

Sproveli su je 11. februara do bagrema na kom će biti obešena, između železničke stanice i tunela, gde se nalazila velika grupa izbeglica. Lepa je bila bosa, bez cipela, samo u vunenim čarapama, ruke su joj bile vezane telefonskim kablom, iscrpljena od mučenja, ali i dalje prkosna i nepokolebljiva, kakva je bila celog svog kratkog života. Na gubilištu su joj još jednom ponudili život, ako otkrije partizane i komuniste. “Ja nisam izdajnik svoga naroda, a oni će se sami otkriti kada budu uništavali zlikovce kao što ste vi, do poslednjeg” – tako je glasio Lepin odgovor mučiteljima.

Posadili su je na postolje, sanduk za municiju od čamovine, stavili joj omču oko vrata. Lepa je pokušala da održi govor okupljenim ljudima, pozvala ih je na borbu i uzvikivala antifašističke parole. Stigla je još samo da kaže: “Smrt fašistima! Živjela Crvena armija…”, a onda joj je dželat naglo izmakao sanduk ispod nogu, zategnuta omča prekinula ju je na pola reči, i Lepino telo se zanjihalo u vazduhu, viseći na grani bagrema. Ostavili su je da visi još četiri-pet dana pre nego što su je skinuli sa vešala. Istog dana, 11. februara 1943. godine, SS pukovnik August Šmithuber primio je od potčinjenih izveštaj o egzekuciji u kom je, između ostalog, pisalo: „Banditkinja, obješena u Bosanskoj Krupi, pokazala neviđeni inat”.

Fašističke ubice su fotografisale Lepu pre i posle vešanja. Te fotografije pronađene su kod jednog poginulog nemačkog vojnika 1945. godine, na Savskoj cesti, prilikom oslobađanja Zagreba. U knjizi “Žene heroji” navodi se da su fašisti objavili te fotografije, a čitav slučaj prikazali kao nečuveni primer fanatizma bandita, žene-komunistkinje koja je do kraja ostala verna svojim idealima. Uzaludna propaganda, fotografija snimljena neposredno pre pogubljenja zauvek je ostala simbol revolucije i borbe za slobodu. Ta fotografija na kojoj jedna devojčica hrabro gleda smrti u lice, kao da joj ne može ništa. Lepa Radić – ime i prezime slobode.

Nije Lepa uzalud poginula

Za narodnog heroja Jugoslavije Lepa Radić proglašena je 20. decembra 1951. godine, “za istaknuti besprimerni heroizam u borbi protiv narodnih neprijatelja”. Posle samo četiri decenije, sve ono za šta se Lepa borila nestalo je u ognju i krvi, a fašistički i kvislinški duh povampirili su se i započeli svoj krvavi pir uništavajući sve pred sobom. I ostali na vlasti do dana današnjeg.

Neko bi sad mogao da postavi pitanje da li je Lepina žrtva bila uzaludna, s obzirom na sve što se dogodilo u poslednjih tridesetak godina. Takvo pitanje ipak nije na mestu, jer je Lepina borba za slobodu, pravdu, ravnopravnost i bolje društvo vrednost po sebi koju niko i ništa ne može uništiti. Nije Lepa uzalud poginula, nego mi uzalud živimo, jer nismo uspeli da sačuvamo ono za šta je Lepa dala svoj život. A čvrsto smo obećali, polažući pionirsku zakletvu, da ćemo „voleti našu domovinu, samoupravnu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, čuvati bratstvo i jedinstvo svih njenih naroda i narodnosti, i ceniti sve ljude sveta koji žele slobodu i mir“.

Izgleda da nismo mislili ozbiljno, ipak smo bili samo deca. Baš kao i Lepa Radić kad je krenula u borbu za budućnost u kojoj ćemo se mi roditi, a nje više neće biti. Toj hrabroj devojčici i narodnoj heroini dugujemo mnogo više od povremenog prigodnog sećanja. Valjda ćemo joj jednom vratiti dug.

IZVOR : AL JAZEERA

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare