Na današnji dan umro je srpski episkop Nikolaj Velimirović – “oči koje su Boga gledale”

Izvor:
EPRHIJA ŽIČKA, Foto: Wikipedia, Printscreen

Na današnji dan 1956. godine umro je srpski episkop Nikolaj Velimirović (Nikola), teolog, književnik i besednik, vladika ohridski i žički, jedna od najumnijih glava Srpske crkve uopšte.

Po završetku studija u Švajcarskoj i doktorata u Bernu, studirao je filozofiju na Oksfordu i u Ženevi (drugi doktorat). Po povratku u Srbiju radio je kao profesor. Zamonašio se 1909. u manastiru Rakovica, nakon neobičnog ozdravljenja. Završio je Duhovnu akademiju u Petrogradu. Prvi svetski rat proveo je u Britaniji i SAD kao izaslanik srpske vlade, s ciljem da se tamošnjoj javnosti predstavi srpska stvar. Između dva svetska rata predvodio je Pravoslavnu narodnu hrišćansku zajednicu, poznatu kao Bogomoljački pokret, samonikli pokret malih ljudi koji su težili višem nivou duhovnosti od onog koji omogućava klasičan parohijski život. Bila je to vrlo netipična pojava za srpske prilike. Obnovio je brojne srpske hramove, najviše u Ovčarsko-kablarskoj klisuri ali i u Južnoj Srbiji (danas Makedonija). Tokom Drugog svetskog rata nalazio se u konfinaciji (Ljubostinja, Vojlovica), zbog podrške državnom udaru od 27.3.1941. Izvesno vreme proveo je i u logoru Dahau s patrijarhom Gavrilom (Dožić). Bila su to jedina dva visoka crkvena zvaničnika u Evropi koja su se nalazila u koncentracionom logoru. Nije se nikada više vratio u Srbiju. Prilikom dolaska na tlo SAD nakon rata, dočekalo ga je više desetina episkopa raznih hrišćanskih crkava – što je pokazatelj njegovog neverovatnog ugleda. Umro je u ruskom manastiru Svetog Tihona u Saut Kananumu Pensilvaniji (SAD) a sahranjen je na srpskom groblju pored manastira Svetog Save u Libertvilu. Mošti su mu prenete u Srbiju 1991. Srpska Crkva ga je proglasila za svetitelja.

Prenosimo vam besedu blaženopočivšeg episkopa Atanasije Jeftić o svetom Nikolaju Žičkom.
Episkop Atanasije Jevtić, Foto: Wikiipedia

Hristos vaskrse! Vaistinu vaskrse Gospod, a svedoci su danas slavljene žene Mironosice i Sveti Josif i Nikodim, koji su došli i skinuli Gospoda sa krsta, pomazali Mu telo uljem koje su donele žene Mironosice, i belu novu plaštanicu, obavili Ga i postavili u novi grob, koji je bio iskopan u steni, i navalili kamen. Bio je to petak popodne, a otišli su nesrećne jevrejske starešine da traže od Pilata da se grob obezbedi vojnom stražom da, ne bi, kazali su, došli učenici i ukrali Ga i posle rekli da je On vaskrsao, pošto je On najavljivao da će vaskrsnuti.

Sveti Jovan Zlatousti, jedan od najvećih propovednika posle Apostola Pavla, govorio je: „Zar bi Apostoli bili tako naivni da jednoga mrtvaca proglase za živoga? Bilo bi to pravo razočarenje za one koji su im poverovali. Nego su verovali u Vaskrsenje, i zaista ga je Gospod pokazao lično Sobom, a Tomi opipavanjem.“

Žene Mironosice su trčale sa Apostolima na grob i one su bile prvi svedoci Vaskrsenja. Među njima je bila i druga Marija, ne samo Marija Magdalina. To je bila, po Svetim Ocima – Majka Božija, i prvo se Njoj Gospod javio.

Foto: eparhija-zicka.rs

Takav blagovesnik Vaskrsenja Hristovog bio je danas praznovani i slavljeni Sveti Nikolaj, Episkop Ohridski i Žički, veliki Srbin, kako je Otac Justin govorio (a govorio je o njemu mnogo puta u njegovoj crkvi – zadužbini u Leliću, koju je podigao u čast Svetog Nikole). Tamo je od početka ustanovljen manastir, i tu su prenete njegove Svete Mošti iz Amerike. Jedno čudo se tu desilo, a to ću Vam sada i ispričati. Njegov sinovac Tiosav, bio se odmetnuo i otišao u komuniste, a kad je Nikolaj odvođen u Dahau, poručio mu je: „Nećemo se više videti“.

Sinovac se kasnije trgao, povratio se, i po rodbinskoj liniji zatražio da vrate Nikolajevo telo u njegovu otadžbinu, u rodno selo Lelić. I spremao je mučenik Tiosav u Leliću doček. I Patrijarh Pavle je došao na doček Svetih Moštiju u Lelić, na današnji dan, 3. maja. Tiosav, koji je celu noć poslovao, u 5 sati je legao da se malo odmori. I nije se probudio, tako da nije video Nikolaja – njegove mošti. Tako su se ostvarile Nikolajeve reči: „Nećemo se više videti“.

Otac Justin je govorio o Svetom Nikolaju: „Kako da govorim ja, komarac o orlu?“ Tako i ja kažem danas. Kako da govorim o tom novom Svetom Zlatoustu, novom Svetom Savi. Sveti Otac Justin (koji ga je znao od detinjstva, bio je njegov đak) govorio je: „Posle Svetog Save, nismo imali tako velikoga, ravnoapostolnoga Episkopa, Propovednika, Mudraca, Bogoslova i, naravno, duhovnog Vođu, kao što je bio Sveti Nikolaj“. On je bio, kao što se čuje u Troparu, čelovođa bogomoljne vojske Hristove namučenih Srba koji su proživeli ratove od 1912. godine do 1918. godine. Među njima je i moj deda Dragić, Carstvo mu Nebesko! Na ratištu su Srbi sami počeli da se mole u rovovima i na frontu. Slavili su na komadu hleba i čaši vina, sa ratnim drugovima u rovovima.

Ima jedan, braćo i sestre, potresan događaj. Nesrećni Bugari su nam 1915. udarili s leđa i u bok, i zato se naša vojska sa delom naroda morala povući preko Albanije. Odozgo su Austrijanci i Nemci navalili sa velikim silama, pa još Bugari s leđa, i zato, da ne bi sav narod izginuo, a izginulo je mnogo, preko Albanije su otišli na Krf. Potom 1918. godine krenuli su i oslobodili Srbiju i stvorili Jugoslaviju.

Da bi pokazali saveznicima, Englezima, Francuzima, pa i Grcima koji su se pridružili, da možemo da oslobodimo otadžbinu, oslobodili smo prvu srpsku zemlju – Kajmakčalan – to su one prve planine južno od Bitolja, i istočno. I onda su Srbi pokazali, sa velikim žrtvama, da su, evo spremni za konačnu pobedu. I krenuli su, i oslobodili Srbiju sve do Slovenije i do mora. Hrišćanska osobina i vrlina Srba je bila takva da su svojim neprijateljima Bugarima na Uskrs, iz rovova, koji su, bili dvadesetak metara rastojanja, pokazali uskršnja jaja i uzviknuli: „Braćo Bugari, Hristos Vaskrse!“ Izašli su Bugari i odgovorili, uzeli jaja i kucali se sa Srbima. Bugarska komanda je iz daljine artiljerijom tukla, da ih rasturi. Kako je bilo bliže srpskom rovu, srpski vojnici su Bugare sklonili u svoj rov, davši im vojničku reč da će ih vratiti. Kad su doznali u bugarskoj komandi da su njihovi vojnici u srpskom rovu, rekli su: „Oni su zarobljenici“. Srpski vojnici su odlučno odgovorili: „Ne! Vojnička reč je svetinja“. I onda su vratili Bugare slobodne!

Foto: eparhija-zicka.rs

Nikolaj je sve to znao i zato je čuvene Besede pod gorom i Nove besede pod gorom pisao tokom Prvog i Drugog balkanskog, a potom u Svetskom ratu. On je hrabrio narod. Posle rata, u namučenom narodu razvio se bogomoljački pokret. Mnogi ljudi su pošli crkvama i manastirima i, hvala Bogu, da je Sveti Sabor odredio Nikolaja da bude njihov vođa. On ih je okupljao u manastirima, celu noć su ložili vatru, sedeli okolo i pevali, i on im je besedio. Sećam se da nam je pričao jedan svedok, da su u Žiči oko vatre sedeli – mnogo njih, i da su molili Vladiku Nikolaja: „Reci nam nešto, Sveti Vladiko“. On je svojim štapom udarao jedan zapaljeni panj… to se kod nas zove deblo. „Kaži nešto, Vladiko“. – „Pa šta da kažem?“ – „Pa ti znaš!“ – „Evo, kaže, divim se kako je ovo drvo decenijama skupljalo toplotu sunca da bi nas večeras grejalo“. Tako mu je svaka reč bila za Psaltir, kako mi je pričao njegov pratilac, brat Boško, potonji monah u Ovčaru Banji.

U Engleskoj, za vreme rata po odluci Vlade, borio se da pridobije savezništvo Engleza, a znao je engleski, doktorirao je na engleskom, a i na nemačkom… Englezi koji su bili sumnjičavi oprobali su ga zahtevom da govori, a da mu nije unapred poznato o čemu će govoriti. Kazali su mu: „Biće ti na katedri ostavljen papir sa temom“. Kad je prišao katedri, okrenuo je prazan papir, i progovorio: „Ništa s ovu, ništa s drugu stranu – iz ničega je Bog stvorio svet“. I onda razvio svoju besedu. Čuvene su te njegove besede. Ostale su i na engleskom i na srpskom. Posle toga, on je izabran za Episkopa Bitoljskoga, pa je odatle išao u Svetu Goru, i još više se tamošnjim iskustvom osvežio.

Pisao je na Ohridskom jezeru čuvene Molitve na jezeru, koje su toliko nadahnute, da je Otac Justin, kad je izašla ta knjiga, rekao: „Gospode, omolitvi me molitvenošću Svetog Vladike Nikolaja“. A on je onda seo i u smernosti, sastavio novi Akatist Hristu Pobeditelju smrti i Vaskrsitelju. I napisao: „Monah Nikolaj posvećuje jeromonahu Justinu“. U 4. Ikosu toga Akatista, veličanstveno je opisao, u vidu pesme, Hristovu pobedu nad smrću. „Gospode, kaže, Ti si bio Ispolin. Kad je točak smrti krenuo da zgazi ljude, da ih satre, Ti si ga dočekao pa si u momentu poklekao. Mislili su da si pobeđen, a Ti si u stvari poklekao da tu bolje poduhvatiš, digneš ga i razmoždiš, razbiješ“. Tako je Nikolaj bio pesnik, i pevao je pesme, i ostao je veliki pesnik. A ovu Službu Svetom Vladiki Nikolaju, koju mu služimo, spevao je otac Atanasije Simonopetritski, njemu i Ocu Justinu. Jedan vrlo darovit i poznat monah, pesnik, himnograf, on zna i srpski jezik i prijatelj je naš. A ovu Službu Svetom Vladiki Nikolaju štampao je pokojni Vladika Milutin, zajedno sa Službom Avi Justinu.

Nikolaj je, dakle, bio vođa svoga naroda. Dok nije bilo njega, bilo je grupašenja, postojale su razne grupacije među bogomoljcima. Neki su čak otišli u spiritiste. Međutim, Nikolaj je to zaustavio i kanalisao Pravoslavnim putem. Zato se govori u Troparu njegovom: „Čelovođo bogomoljne vojske Hristove.“ Njegova crkva u Leliću danas je manastir. Tamo su prenete njegove mošti iz Amerike, blagodareći njegovom sinovcu Tiosavu. Jer samo je on po rodbinskoj vezi mogao da dobije njegove Svete Mošti iz Amerike.

Jedan veliki deo moštiju, desna ruka, preneta je u Žiču, pošto je on bio Episkop žički. Mi smo ga pred proslavljenje za Svetog prenosili iz Lelića u Žiču, i tamo smo okupili Episkope, i teologe, i održali trodnevni simposion o njegovom delu i odatle predložili – bio sam tada administrator bolesnom vladici žičkom Stefanu – da se Sveti Nikolaj uvrsti u kalendar. I da se obradujete, ali da se i nasmejete – Patrijarh Pavle je odmah ustao, proglasio: On je od sada Sveti u našoj Crkvi. Sledeće Nedelje bila je svečana Liturgija u Markovoj crkvi – Crkva Svetosavska nije bila tada gotova. Ja sam odmah prišao Patrijarhu Pavlu s Troparom i Kondakom i pevali smo ga, i onda smo nastavili Sabor. To je bilo blagodareći i tome što je vladika Pavle poznao Vladiku Nikolaja i njegovo sveto delo u narodu.

Otada ga naš narod slavi, saborno svi po Crkvama, a od nedavno narod slavi i Svetoga Pavla, Patrijarha Srpskog. Već postoje i njegove Ikone, i već bivaju čuda na njegovom grobu u Rakovici. Dolaze pravoslavni sa Kipra avionom u Beograd, pa uzimaju autobuse, te idu da se poklone Pavlu u Rakovicu. Sam on je hteo da se sahrani pokraj prvog patrijarha – Patrijarha Dimitrija, i tako ga narod oseća kao svoga Svetitelja. Tako smo moćniji – imamo Svetog Nikolaja i Svetog Justina. To je treći Sveti Nikolaj u istoriji Crkve: Nikolaj Mirlikijski – Sveti Nikolaj Čudotvorac, 6. decembra, pa onda Nikolaj Kasatkin, Episkop ruski, koji je pokrstio u Japanu nekoliko miliona, te ima sada Japanska Autonomna Crkva sa Mitropolitom i tri Episkopa. I ona traje i do današnjih dana.

A Nikolaj je proglašen bio od komunista za državnog neprijatelja broj 1. Zato se nije vratio u zemlju, jer bi im pao u ruke i oni bi ga likvidirali, nego je ostao u inostranstvu. Njegov negdašnji učenik, potonji Episkop Dionisije u Americi, napisao je garantno pismo, jer nesrećni Englezi nisu hteli da ga prime, iako je on znao engleski. Pa je u Americi živeo i tamo se upokojio.

Veliki Sveti Nikolaj Žički i Ohridski. Žiču je obnavljao. Kad su 1941. g. četnici i grupa partizana zauzeli Kraljevo i povukli se prema Žiči, onda su Nemci bombardovali Žiču, a Nikolaj je bio pritvoren od Nemaca u Manastiru Ljubostinji. Zatražio je da ga puste da ide u Kraljevo da protestuje.

On je kao bitoljski Vladika obnovio groblje nemačkih vojnika, koji su tamo izginuli na Solunskom frontu protiv nas. Rekao je: „Mrtav neprijatelj više nije neprijatelj.“ I to je čula nemačka vlast i poslala mu gvozdeni krst, u znak zahvalnosti. Onda su njegovi učenici našli taj gvozdeni krst i sa tim krstom došli u nemačku komandu u Kraljevu, gde su dobili dozvolu za Nikolajev dolazak. On je išao peške, namerno iz Žiče, u Nemačku komandu rekavši: „Mi smo robovi, a robovi idu pešice.“

U nemačkoj komandi izdejstvovao je obećanje da Žiča više neće biti bombardovana. Pritvorenik u Ljubostinji, zajedno sa Patrijarhom Gavrilom prebačen je u nemački okupacioni prostor kod Pančeva, u Manastir Vojlovicu, i odatle septembra 1944. odveden u logor Dahau.

Foto: eparhija-zicka.rs

Ima jedna divna Ruskinja, koja je studirala sa svojim budućim suprugom Nikolajem Zernovim, ruskim teologom, takođe emigrantom, i ona je posetila i videla Nikolaja u Dahauu, posle oslobođenja logora. Došla je u Dahau iz Engleske, i svedočila o susretu: „Videla sam oči koje su Boga gledale!“ Naime, ona otkriva da je Nikolaj, sedeći u logoru i videći strašno stradanje naroda, i sve muke, govorio: „Gospode, uzmi mi dušu, da ne gledam više muke ovoga moga naroda.“ I Gospod ga uzme, ali samo dušom, i obrete se on u Carstvu Nebeskom. Pa kaže: „Gospode, ipak me vrati dole, da budem, da sastradavam sa svojim narodom.“ I tako se vratila duša u telo. Oslobođen je iz Dahaua dolaskom američko-engleskih snaga, maja meseca 1945. i nije se vraćao, jer su ovamo, u Srbiji, komunisti konfiskovali njegov episkopski Dvor u Kraljevu, pretvorili ga u „muzej revolucije“ i tamo istakli njegovu sliku velikog formata sa natpisom: „Narodni neprijatelj broj 1“.

Govorio je jedan valjevski sveštenik koji je dobro poznavao Vladiku Nikolaja, komunistima: „Što se vi bojite jednog Nikolaja? – Zato što je to jedini neprijatelj kome mi nismo dorasli“. E, stvarno, on je do danas veličina. Iza njega je njegov učenik Otac Justin. Da imamo njihove molitve!

Srećna slava svima Svetim Nikolajima! Slavimo u ovom manastiru! Danas slave sve Nikole i sve Nikoline.

Svetitelju Nikolaje, sa Svetim Nikolajima, Mirlikijskim i Japanskim, i sa svima Svetima, Apostolima, Propovednicima, Jevanđelistima i svedocima Božijim, moli Boga za nas i za rod Srpski, napaćeni i stradalni narod, koji se ipak održao blagodareći tvom jevanđelskom radu! Hvala Gospodu Tvome i našem s Tobom!

Hristos Vaskrse!

Episkop Atanasije (Jevtić)

Beseda izgovorena 03. maja 2020. u Manastiru Tvrdoš

Izvor: Žički blagovesnik, oktobar-decembar, 2020

 

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare