Stevan Gajić: Srbija je akcionarsko društvo, a Arapi drže kontrolni paket akcija

Izvor:
Regnum.ru, Ilustracija, Foto: YouTube, Novi Standard, Wikimedia Geologicharka CC BY-SA 3.0. Služba za saradnju sa medijima predsednika Republike

Glavno spoljnopolitičko pitanje na dnevnom redu nove srpske vlade ostaje da li da se pridruži antiruskim sankcijama ili ne. Na unutrašnjem planu, obnovljeni Kabinet ministara pod rukovodstvom Ane Brnabić suočio se sa novim zaoštravanjem situacije u južnoj srpskoj pokrajini Kosovo i Metohija.

O tome koji geopolitički procesi mogu uticati na buduće odluke rukovodstva Srbije i zašto sadašnja situacija na Kosovu i Metohiji može krenuti putem eskalacije, govorii Stevan Gajić, srpski politikolog sa Instituta za evropske studije (Beograd) u intervjuu za REGNUM

Stevan Gajić, Foto: Printscreen/ N1

BakuDanas : Srbija je nedavno dobila novu vladu. Da li će jedan od početnih zadataka novog kabineta biti priključenje Srbije antiruskim sankcijama, kako su o tome pisali mediji, dok je vlada bila u formiranju?

Stevan Gajić: Predsednik Srbije Aleksandar Vučić donosi spoljnopolitičke odluke u zavisnosti od „ravnoteže strahova i pretnji“ sa kojima se suočava od međunarodne zajednice. Ranije je na jednoj strani stajao kolektivni Zapad, koji je u odnosu na Srbiju nastupao kao jedinstven front. Moglo je da dođe do nekog sukoba interesa na nivou da li će Vlada Srbije poveriti izgradnju metroa francuskim kompanijama i koja će nemačka kompanija kupiti ovaj ili onaj industrijski pogon u Srbiji. Na drugoj strani su bile Rusija i Kina. Ali postojao je i treći igrač – zemlje Persijskog zaliva (Ujedinjeni Arapski Emirati i Saudijska Arabija). Kada je Vučić došao na vlast, usluge njegovog spoljnog savetnika Tonija Blera nije Srbija plaćala iz svog budžeta, već kompanija registrovanih u UAE. Bio je to „poklon“ za Blerove „neprocenjive“ usluge Srbiji. Ovako je to funkcionisalo do određene tačke.

Sada, kada je postalo jasno da se zemlje Persijskog zaliva – Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati – okreću ka Rusiji, situacija se menja. Konkretno, to se manifestuje u ponašanju OPEK-a – ova organizacija je prvi put u svojoj istoriji stala na stranu Rusije. Pritisak Zapada niko nije eliminisao, naprotiv, on samo jača. Ali suština je da su ove zemlje promenile svoju politiku. Podsećam da je nedavno emir Abu Dabija i predsednik Ujedinjenih Arapskih Emirata Muhamed bin Zajed al-Nahjan posetio Rusiju. Pre toga je nakratko svratio u Beograd i sastao se sa predsednikom Srbije Aleksandrom Vučićem. Niko ne zna kakvu će odluku Vučić na kraju doneti o sankcijama, ali ako postoji faktor koji bi mogao da utiče na njega, onda je najverovatnije reč o velikoj promeni na Bliskom istoku, čiji je Srbija, po nekim klasifikacijama, najzapadniji deo.

Ilustracija, Foto: Wikimedia Geologicharka CC BY-SA 3.0. Služba za saradnju sa medijima predsednika Republike

Molimo vas da detaljnije objasnite vezu između bliskoistočne politike i srpske spoljne politike.

Zamislimo da je Srbija Aleksandra Vučića akcionarsko društvo, a njena spoljna politika zavisi od pravila ovog društva. Relativno govoreći, 40% akcija u ovoj kompaniji pripada Zapadu, 40% – Rusiji i Kini. Ovde zemlje Persijskog zaliva – UAE i Saudijska Arabija – poseduju kontrolni paket od 20% akcija. Ako vlasnik kontrolnog paketa menja stranu, onda i Srbija menja stranu. Sačuvan je odnos 60% prema 40%, samo što je sada 60% na strani Evroazije.

Veoma razumljivo poređenje. Ali kako to odgovara stvarnom stanju stvari, ako znamo da se Srbija opredelila za evropske integracije? U ovom slučaju Evropska unija, zajedno sa SAD kao mentorom, postavlja uslove.

Proces evropskih integracija Srbije je zapravo zastao 2008. godine. Sada ovaj „evropski put Srbije“ nije ništa drugo do japanski kabuki teatar: EU se pretvara da namerava da integriše Srbiju, a srpske vlasti se pretvaraju da su željne ulaska u EU. Evropska unija neće opstati u svom sadašnjem obliku, možda će potpuno nestati. Osim toga, ogroman deo stanovništva Srbije protivi se članstvu svoje zemlje u EU, čak i ako se to pridruživanje desi sutra. S druge strane, tu je evroazijski kontinent koji se spaja. Posmatramo procese koji su ranije izgledali nemogući, vidimo primetno smanjenje nepoverenja na liniji Rijad-Teheran. Nedavno je Saudijska Arabija čak izrazila interesovanje za ulazak u BRIKS.

Zapadna Evropa danas je skup zemalja u procesu degradacije, u kojima životni standard naglo opada. Ovaj nivo je ranije bio podržan jeftinom energijom iz Rusije. Sada će zemlje EU postati platforma za političke sukobe.

Zapad koristi sve svoje resurse da razbije Srbiju, natera je da uvede sankcije Rusiji i tako se „samounište“. Ali za Srbiju bi pridruživanje antiruskim sankcijama bilo i nemoralno i nerazumno. Nemoralno, jer su i sami Srbi bili žrtve zapadnih sankcija. Nerazumno – jer bi Srbija izgubila unosne energetske ugovore od Rusije i sopstvenu konkurentnost od koje, inače, zavise i ozloglašene zapadne investicije. Zapadne kompanije će napustiti Srbiju ne zbog Rusa, već zbog skupoće proizvodnog procesa. Treba napomenuti i da bi Srbija, ukoliko bi se pridružila antiruskim sankcijama, izgubila Rusiju, a možda i Kinu kao saveznike u Savetu bezbednosti UN. Sankcije za Srbiju su bezuslovna predaja,

Pomenuli ste Kosovo i Metohiju. Na severu regiona još jedno zaoštravanje situacije. Koliko je ovaj put verovatan scenario oružanog sukoba?

Do februara ove godine verovatnoća eskalacije sukoba na Kosovu i Metohiji bila je veoma mala. Posebno u periodu kada je Hašim Tači bio na vlasti na separatističkom Kosovu. SAD su tada režirale predstavu pod nazivom „Konfrontacija“ sa Tačijem, Aleksandrom Vučićem i albanskim premijerom Edijem Ramom. Ali iza kulisa, implementacija Briselskog sporazuma bila je u punom jeku.

Sada se situacija promenila. Javnost i u Srbiji i na Kosovu već je izgubila interesovanje za vesti o novim žarištima napetosti. Kažu da Srbija već deseti put podiže nivo borbene gotovosti vojske, a za stanovništvo to zvuči kao šala. Ipak, upravo sada sukob može da uđe u fazu eskalacije, jer je neophodno sagledati stanje stvari na Kosovu i Metohiji u širem geopolitičkom kontekstu. Vodi se rat između Zapada i Rusije, tačnije između Zapada i zemalja Evroazije. Ne bi me iznenadilo da nisu ni Amerikanci, nego Britanci započeli sukob na Kosovu. Čini mi se da SAD trenutno nisu zainteresovane za eskalaciju situacije, dok su Britanci najagresivnija zemlja Zapada u sukobu na teritoriji nekadašnje Ukrajinske SSR koja je prva obučavala ukrajinske borce i poslala moderno oružje režimu u Kijevu, mogla bi zapaliti međuetnički sukob na Kosovu. Uz to, Velika Britanija dosledno vodi antisrpsku politiku – setite se 2015. godine i nacrta britanske rezolucije o Srebrenici, gde su Srbi nazvani „genocidnim narodom“. Upravo ovog meseca u Republici Srpskoj Britanci su učestvovali u organizovanju neuspelog Majdana protiv lidera bosanskih Srba Milorad Dodik, koji je o tome više puta govorio.

Foto: : instagram.com/zeljka.cvijanovic

S druge strane, Kurti se u poslednje vreme ponaša prilično agresivno. On nema šta da ponudi sopstvenim biračima. Ne može im ponuditi ekonomski prosperitet. Kosovski Albanci shvataju da je vreme protiv njih, da njihovo stanovništvo intenzivno emigrira i da će se taj proces još više ubrzati ako EU pristane na viznu liberalizaciju. Kurti ne može da obeća građanima da će Kosovo biti primljeno u UN. Jedino što može da ponudi je novo etničko čišćenje Srba. Može da iskoristi činjenicu da je međunarodna zajednica usredsređena na Rusiju i da pokuša da Srbe predstavi kao agresivnu stranu, kao saveznike Rusije na Balkanu. U stvari, pod ovim izgovorom, Kurti može da izvrši novi pogrom nad Srbima. Kada su na Balkanu ranije govorili o rusko-srpskim odnosima, to je uvek bio signal.

Rekli ste da su Britanci prvi obučavali borce Oružanih snaga Ukrajine. Hrvatska je nedavno objavila planove za obuku 100.000 boraca UAF-a u svojoj zemlji. U Zagrebu je održan i prvi parlamentarni samit Krimske platforme, na koji je došla čak i predsednica Predstavničkog doma Kongresa SAD Nensi Pelosi. Zašto je Hrvatska bila domaćin ovog samita?

Ovo je klasičan događaj koji Amerikanci priređuju svaki put kada započnu vojnu intervenciju u nekoj stranoj zemlji. Već smo čuli za „prijatelje Libije“, „prijatelje Sirije“. Svaka zemlja koja čuje svoje ime među „prijateljima“ SAD treba da bude ozbiljno zabrinuta.

„Krimska platforma“ kao takva je izazov, ona je usmerena ka Rusiji, pošto je Rusija integrisala Krim u svoj ustavni i pravni okvir. Ovaj događaj treba shvatiti kao oblik pritiska i na Rusiju i na Srbiju, jer se odigrao u zemlji koja je susedna Srbiji i zato što SAD uvek percipiraju Srbe kao potencijalni ruski faktor na Balkanu.

Bio je to politički samit koji je trebalo da demonstrira jedinstvo atlantskog bloka protiv Rusije. U tom kontekstu bilo je zanimljivo ponašanje hrvatskog predsednika Zorana Milanovića, koji je odbio da se pojavi na ovom događaju i da se sastane sa Nensi Pelosi.

Tatjana Stojanović

Priredio: Koreni.rs

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare