Aleksandar Dikić: Ibijevska opozicija

Izvor:
Danas, Foto: Privatna arhiva, Printscreen

Ovi izbori su pokazali da Srbi skoro aklamativno prihvataju autokratiju kao trajnu formu državne organizacije.

Piše Aleksandar Dikić

Postalo je kristalno jasno da je kompletni izborni proces samo jeftina operetska fasada kvazipolitičkog pluralizma.

Vučićeva „istorijska pobeda“ bila je očigledna i pre nego što je objavio svoju kandidaturu.

On se nije trkao sa konkurentima, već sa natpolovičnom većinom koju želi da ima kao dokaz da je suvereni vlasnik Aleksandrije, zemlje nekada poznate pod imenom Srbija.

Srbija se vrti u krug sve većom brzinom i prema očekivanjima stručnjaka izlaz iz tog kruga neće biti zaustavljanje, već nekontrolisano izletanje sa te putanje pod dejstvom prisilne centrifugalne sile.

Gde, kako i sa kakvim posledicama ćemo aterirati ostaje jedina nepoznata u toj suicidalnoj jednačini.

Po rasporedu figura vratili smo se u 2016. godinu. Ko je pobedio na ovim izborima nepogrešivo pokazuje reakcija učesnika na još nezvanične rezultate.

Ne zna se čija radost je bizarnija, dela opozicije ili dela vlasti.

Čuvenu DJB gitaru zamenila je akapela MORAMO, lista koja se najviše obradovala jer će se zeleniš u parlamentu zalivati državnim novcem, a kakvi će plodovi tog budžetskog kultivisanja biti, vreme će kao nepogrešivi sudija pokazati.

Cenzus desničare možemo podeliti na četnike i početnike.

Videćemo sa kolikom se lakoćom ideološki sledbenici ravnogorskih gibaničara pretvaraju u skupštinske jagnjeće brigade, bez obzira da li se radi o pocepanom POKS-u, otcepljenim Dverima ili rascepljenom DSS-u.

Za razliku od gorepomenutih, gotovo rashodovanih veterana političke scene, Zavetnici su sigurno najveće iznenađenje ovih izbora, jer su jedini izašli samostalno i bez većih trzavica, uz primetni vetar u leđa režimskih medija, preskočili cenzus na opšte sablažnjavanje sa tviteraških visina i krugodvojkaških silikonskih dolina.

„Aleksandre Vučiću, trebaće mi mnogo manje vremena da te oborim sa vlasti, nego što je to tebi bilo potrebno za mene“ – grmeo je Dragan Đilas posle završenih beogradskih izbora 2018. godine.

Vučić nije potrošio ni godinu i po dana, dok Dragan Đilas broji petu godinu kako neuspešno pokušava da svoju osvetu kao hladnu večeru posluži rezidentu vile na Andrićevom vencu.

Inžinjerski majstor brojeva uveravao je lakoverne da velika izlaznost odgovara samo opoziciji i da je unutar apstinencijalnog stratuma opozicioni potencijal do šest puta veći u odnosu na konkurenciju.

Magična lestvica od 900.000 je preskočena u Beogradu, ali i uz takav odziv birača Šapićeva lista ostala je nedostižna za sve ostale takmace.

Još uvek se ne zna kojom postizbornom kombinatorikom će se formirati vlast u prestonici, ali ako se poštuju pravila fer-plej borbe koje su demokrate etablirale, naprednjaci su zaslužili još jedan mandat.

Zašto?

Zato što je čuvena Đilasova pobeda nad Vučićem 2012. godine ostvarena sa 35% glasova ili 50 osvojenih mandata, dok su drugoplasirani naprednjaci osvojili 25,7% ili 37 mandata.

Ako smo tada insistirali na tome da ona lista koja osvoji najviše glasova i na republičkim i na beogradskim izborima ima pravo i obavezu da formira vlast, ako smo insistirali na podudarnosti republičkih i beogradskih koalicija, onda se tog principa moramo držati i deset godina kasnije, jer principi ne bajate i ne menjaju se protokom vremena.

Na tek završenim izborima u Beogradu SNS ima 38%, dok mozaik stranaka nastalih iz DS-a ima 21%, uz sestrinsku koaliciju MORAMO sa 10,7%, ali ne smemo zaboraviti da je 2012. godine naprednjački pobratim DSS imao sličan postotak uspešnosti.

Naposletku, o tome šta su uzroci i posledice ovakvih izbornih rezultata pisaće se još dugo, ali jedno je sigurno, više ništa u Srbiji neće biti isto, ni vlast, ni opozicija.

I jedni i drugi mogu unedogled ponavljati sada već legendarni Konstraktin stih „I šta ćemo sad!?“

Vlast već duže vreme ne zna kako da materijalizuje decenijsku nadmoć na političkoj sceni, jer nesmetano dominira javnim prostorom, državnom upravom i društvenim životom.

Ipak, to joj nije dovoljno da uspešno rešava goruće probleme koji se maskiraju preskupim investicijama i Potemkinovom infrastrukturom.

Opozicija je u još goroj poziciji.

Ona veoma lako može da mutira u krastu koju je teško odlepiti sa kože, koja svrbi, ružno izgleda, a svrabom postaje sve veća i opasnija.

Narodu je dosta Kalimero opozicije koja optužuje sve i svakog za sopstvenu nesposobnost.

Za njihove neuspehe bio je prvo kriv Vučić koji je uništio institucije i privatizovao državu, onda je bila kriva EU koja instalirala stabilokratije širom Balkana i trpi Vučićevu tiraniju zbog kosovskog konflikta, da bi na kraju bili krivi odnosi unutar opozicije koja nikako da se funkcionalno ujedini i postane ozbiljan konkurent na izborima.

Posle ovih izbora ovo je Ibi opozicija.

Ovo je opozicija kojoj izgleda ne valja narod.

Ovo je opozicija koja ne želi da menja ni Vučića, ni sebe, već želi da promeni narod.

Narod je potkupljiv, nepismen, sklon autoritarnom načinu upravljanja, glup, primitivan, neprosvećen. Ibijevska opozicija kroz svoje Tviter trbuhozborce polako dolazi do univerzalnog izgovora zašto po peti put doživljava ponižavajući poraz – narod je kriv!

Zato, suma sumarum izbora anno domini 2022. nije Vučićeva „istorijska“ pobeda, nije ni velika izlaznost, već – „I bi (nekada) opozicija“.

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare