Aleksandar Tutuš: Evropa i Islam – Od Dobrovoljačke do Berlina

Izvor:
Politički.rs, Foto: Printscreen, Twitter, Privatna arhiva

Iako su vodeći evropski lideri složni u priznanju da je multikulturalizam u Evropi propao projekat, zaokreti u zvaničnoj politici Evropske unije nisu vidljivi. Prošlo je više od četrdeset godina od kad je kanadski premijer Pier Trudo upotrijebio riječ multikulturalizam u kontekstu politike dobrodošlice prema useljenicima u Kanadu iz drugih dijelova svijeta, do trenutka kad je jedan drugi premijer i to britanski 2011. Dejvid Kameron ustvrdio da se multikulturalizam u Ujedinjenom Kraljevstvu pokazao neuspješnim i trebalo bi ga zamjeniti jasnim osjećajem nacionalnog identiteta koji je otvoren za sve. Slično su se o projektu multikulturalizma tih godina izjasnili i Angela Merkel i tadašnji francuski predsjednik.

Piše Aleksandar Tutuš, Foto: Privatna arhiva

Kanadska dobrodošlica useljenicima pretežno islamske vjeroispovjesti sigurno je u prvim godinama razveselila domicilno stanovništvo šarolikošću garderobe, običaja, hrane.

Prva generacija došljaka se vrlo ponizno odnosila prema domaćinima, zadovoljna što je dobila priliku da radi pa i nižerazredne poslove i zadovoljava egzistencijalne potrebe, kako preko okeana, tako i u Evropi. Međutim situacija se od tada dubinski promjenila i suštinsko nepoznavanje religije zapadnih lidera i vodećih zagovornika multikulturalizma, pogotovo islama, pokazalo se kao pogubno. Od pedesetih godina dvadesetog vijeka broj muslimana se recimo u Velikoj Britaniji uvećao oko šezdeset puta, i od pedesetak hiljada nakon Drugog svjetskog rata narastao na tri miliona. Procentualno u većim gradovima kao što je Birmingem 24% stanovništva je islamske vjeroispovjesti, u Mančesteru 15%, samo u Londonu postoji oko 400 džamija, preko stotinu šerijatskih sudova, nisu rijetki slučajevi patroliranja Londonske muslimanskih patrola istočnim dijelovima grada, koje udaljuju pa čak i napadaju osobe koje nisu propisno odjevene ili se ne ponašaju kako dolikuje. Sa popularno zvanih mejn strim medija, iako veoma stidljivo počinju dopirati vijesti o stotinama zabranjenih zona za policiju i domicilno stanovništvo širom Evrope. Samo u Švedskoj takvih no-go zona ima preko pedeset, isto toliko u Francuskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji. Lokalne vlasti u Njemačkoj zakonskom procedurom omogućile su funkcionicanje Šerijatske policije.

Svijest o političko-pravnom korijenu Islama pod datim okolnostima narasta u Evropi, a ja ću nekoliko pojmova koji su u upotrebi u evropskoj sadašnjosti preseliti i isprobati na jednom drugom planu.

Na žalost, 2. i 3. maja obilježavamo jednu tužnu godišnjicu događaja koji se zbio u Sarajevu 1992. godine u Dobrovoljačkoj ulici kad je u jednoj nou-gou zoni napadnuta i masakrirana mladost regularnih državnih formacija – JNA, daleko prije nego su narodi Evrope osjetili prijetnju od agresivnog islama. Iako su napadači u ovom slučaju domicilno stanovništvo, element vjeroispovjesti kojoj pripada to isto stanovništvo, podsjeća na istorijske okolnosti koje nedvosmisleno ukazuju da je taj element ipak gostujući i veoma subverzivan u sličnom projektu multikulturalizma.

Foto: Internet

Napad na vojnike JNA u Dobrovoljačkoj ulici je jedan od prvih terorističkih islamskih napada u novijoj istoriji Evrope, i nimalo ne zaostaje za Božićnim napadom islamskih eksremista u Berlinu, ili napadom na redakciju Šarl Ebdoa u Parizu ili u Londonskom metrou, ili kamionom u Nici i bila bi dugačka lista ekstremističkih zločina u proteklih nekoliko godina s koji se ovaj događaj može uporediti.

Svaki napad u nekoj od zemalja Evropske unije na snage reda ili civile, institucije, od strane islamskih fanatika bio bi nedvosmisleno proglašen terorističkim aktom, pa makar se desio i u nougou zoni.

Oni koji su preživjeli napad u Dobrovoljačkoj ulici, rodbina poginulih bili su kao pripadnici vojske ogorčeni državom koja je izdala svoju vojsku i vojnim vrhom koji to odbija da shvati – kako je to opisao Željko Pantelić u potresnom opisu zbivanja u Sarajevu.

Na sličan način reaguju ljudi, doduše u drugom vremenu, ali u komparativnim okolnostima, nakon što su preživjeli ili izgubili nekog svog u terorističkim napadima širom Evrope. Najblaže rečeno su zbunjeni odnosom svojih država i zvaničnika, kojima je umjesto da jasno označe problem, najviše stalo da se ne izazove talas osveta među domicilnim stanovništvom. Samo još jedan u nizu primjera kako reaguje odnarođeni evropski liberalni establišment, koji je direktno odgovoran za gubitak hrišćanskog identiteta Evrope.

Podugačka je lista poznatih ličnosti, kao što je podugačka lista ekstremističkih zločina u Evropi zadnjih desetak godina, koji su u toku rata i nakon njega učestvovali u antisrpskoj kampanji da je Sarajevo grad žrtva, pri tom ne spomenuvši ni teroristički napad u Dobrovoljačkoj, ni stotine ubijenih civila u svojim stanovima, na poslovima, ni preko 130 000 protjeranih Srba iz Sarajeva. Zato im je sad Berlin Sarajevo, i London, i Pariz…

Ipak, opasnost od radikalnog islama nije toliko u suštini te religije nego u nama samima. Raslabljeno biće Evrope ne da nije po mjeri islama, ono prije svega nije po mjeri tradicionalnih vrijednosti hrišćanstva. Zašto se konstantno uvećava broj onih koji traže izlaz, duhovni autoritet, pripadnost. Danas u Evropi postoji sve veći broj mladih ljudi koji osjećajući prazninu modernog života, neiskrenost društva izlaz bira upravo u – islamu. Ali i da niko više ne pređe u islam, i da ni jedan migrant više ne uđe u Evropu, svako treće novorođenče u zemljama dvanaest najstarijih zemalja članica EU – je musliman.

Pokazalo se, da bez obzira da li Boga i tradicionalne vrijednosti jednog društva ubija sovjetski komunizam ili zapadni liberalizam, narodi postaju jednako bespomoćni pred izazovima.

Sjajno to ilustruje ruski film Musliman (1995) Vladimira Hotinjenka, koji priča o vojniku Kolji koji se nakon sedam godina provedenih u zarobljeništvu u Afganistanu vraća u svoje selo u Rusiju. Svi su se poradovali tihom i mirnom Kolji, dali su mu i odlikovanje za hrabrost, ali onda se saznalo da Kolja nije više Kolja nego Abdala. Zdušno je klanjao i vodio život u strogom poretku kako je nalagala nova vjera. Kolja ili Abdala je prihvatio sve ono što je bilo suprotno od njegovog rodnog sela koje mu je ostalo u sjećanju polupijano i razvratno. Kad se vratio, sve je bilo isto, samo još gore.

Foto: YouTube

Na tužnu godišnjicu, promišljanjem odajući poštu stradalima, možemo uporediti tri izvora moći koji su generisali probleme vješto zloupotrebljavajući muslimansko stanovništvo u današnjoj Bosni i Hercegovini. Bez obzira na istorijski kontekst, mogu se u vezu dovesti austro-ugarsko favorizovanje muslimana, lažni multikulturalizam komunističke postratovske Jugoslavije i američko – britansko razbijanje te iste Jugoslavije. U svakom od ovih perioda da se uočiti jedan te isti narativ o zastrašujućoj srpskoj hegemoniji i goropadnom srpskom nacionalizmu. Po pravilu, narod koji svaki put strada je baš taj označeni – srpski narod. Da li će izlaskom tog duha iz boce, tog, pokazalo se, vrlo upotrebljivog, radikalnog islamskog elementa u jednom trenutku biti prepoznata, zaobilaznim putem, preko Berlina i ostalih centara Evrope istina i o Dobrovoljačkoj – male su šanse. Od tad, stvarnost je bezbroj puta izvitoperena činjeničnim inžinjeringom, ali lično razumjevanje može kao molitva da olakša neprolaznu muku sinova naroda i njihovih bližnjih, što pate od tog prolistalog maja 1992.

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare