Aleksandar Tutuš: Pokolj, Progon i politika

Izvor:
Politički.rs, Foto: Privatna arhiva, Printscreen

U topla avgustovska predvečerja devedesete u Kninu i okolnim selima, slobodnije nego za dana, progovaralo se o onom šta se sprema, slično kao i ovih naših dana, nagađalo se šta donosi jesen i zima. Jugoslavija je nestajala, najprije šapatom. Poklaće nas – nestvarno je bilo zamišljati strahote u tim umilnim ljetnim sutonima, dok su viđeniji domaćini, koji su kao da su nešto više znali, vjerujući u to što govore, sve ostale opominjali i podsjećali da nam se ne smije ponoviti ’41.

Piše Aleksandar Tutuš, Foto: Privatna arhiva

Da, ni poslije 27 godina ne mogu reći da to nije zvučalo logično, pogotovo uz glasine da su prema Kninu i ostalim većinski srpskim gradovima tad već krenuli naoružani hrvatski oklopnjaci. Nisu ni topla dalmatinska predvečerja mogla uspavati gen koji je jednom za svagda ostao kao nekom mutacijom usvojen za navijek, iskustveni gen preživljenog Pokolja.

Svaka laž je zapravo Hermesova poluistina, u osnovi svake manipulacije leži takođe tračak istine i logike. U današnjoj tabloidnoj propagandi, preporučuje se nedvojivost Pokolja i Progona, Jasenovca i Oluje. Ta neodvojivost nastaje upravo u tim toplim avgustovskim sumracima; buđenje straha, instikta za preživljavanjem, prvi koraci pobune uz opominjuće podsjećanje. Ta vatra se upalila lako.

Onda smo postavili barikade, u staroj školi postavljena je radio stanica, dođe jesen, zima pa proljeće, poginu Vaso i onda je zaista počelo…

Da li srpsko pitanje u današnjoj Hrvatskoj datira od osipanja Dušanovog carstva, te ne dobija odgovor doslovno vjekovima, biva posebno tretirano kroz postojanje Vojne Krajine (1553-1881) autonomne teritorijalne jedinice u Habsburškoj carevini, opet ne dobija rješenje ni u političkom organizovanju u Kraljevini Jugoslaviji kad je vjerovatno postojala prilika za to, zatim brisanje svakog izgleda kroz uspostavljanje avnojevsko-drezdenskih granica – izazov je za dorasle istoričare , ili još bolje filosofe istorije.

Eventualni odgovor koji bi rasvjetlio to srpsko pitanje imao bi na žalost više teorijski značaj, mada je iluzorno govoriti da bi došlo do nekog slaganja istraživača. Ipak, da li bi u ovim našim danima, dobro došlo jedno dublje razumjevanje srpskog položaja u Hrvatskoj, iako je ono svojim značajem minimalizovano? Kažem minimalizovano, zato jer Srbi ni u političkom ni u bilo kojem drugom pogledu ne predstavljaju faktor koji su nekad bili u Republici Hrvatskoj. Da, takvo razumjevanje bi ipak dobro došlo. Ono bi čak bilo i moguće, a da se pritom bar pokušaju zaobići složene analize uzroka raspada zajedničke države, koji je presudno utjecao na sudbonosni rasplet i Progon.

Imam priliku ovih dana češće nego obično pročitati komentare o nepriličnom i gotovo nemoralnom vađenju hrvatskih dokumenata Srba iz Hrvatske, odnosno onih koji na to imaju pravo. Dok se Srbi na Kosovu koje je dio Srbije stimulišu da učestvuju u političkom životu lažnih institucija okupirane južne srpske pokrajine, Srbima iz Hrvatske kojima je da ostvaruju imovinska i ostala prava, često važan preduslov lični dokument, ostvarivanje tog prava se prebacuje, i ne samo to – dok se 27 godina poslije Progona mediji i institucije u Srbiji ne mogu složiti koliko je Srba zaista prognano – više od pola miliona putovnica nepogrešivo svjedoči srpsko prisustvo u Hrvatskoj. Pri tom, stalno nastanjenih Srba u Hrvatskoj ima oko 80 % više nego Srba na Kosovu i Metohiji.

Progon se može u jednom doduše relativnom smislu kvalifikovati kao istorijski događaj sa većim posljedicama nego Genocid za vrijeme NDH. Nakon Genocida, Srbi su i dalje opstajali u tadašnjoj SR Hrvatskoj u značajnom udjelu u ukupnom broju stanovnika od skoro 20%, dok je nakon Progona udio Srba oko 4% ukupnog stanovništva. Srbi u Hrvatskoj su preživjeli Austrougarsku vladavinu, teror i pokrštavanje Marije Terezije, Turke i Mletke, NDH ali posljednji rat ostavio je rane koje se vjerovatno nikad neće zaliječiti.

Iako uz strogu napomenu izbjegavanja analiza, danas se u pomenutim komentarima suočavamo sa jednim posebnim tonom, karakterističnim za isključivost i nerazumjevanje iz prelomnih devedeseti, za sudbinu Srba iz Hrvatske. Ako izostane kritički pristup šta ostaje za razumjevanje narednih pokoljenja. Da li je moguće sopstveno preispitivanje i dublje shvatanja događaja iz ne tako davne prošlosti?

Ignorisati u tumačenju istorijskih prilika očiglednu manipulativnu namjeru, baviti se u određene dane u godini stihijski i histerično Progonom, a nastaviti pritom ignorisati još jednu činjenicu – da u Hrvatskoj još žive i rade Srbi, njih oko 180 hiljada – površan je i štetan pristup Države, a i svih onih koji su pristali da im riječ i slovo budu upotrebljivi u takvom pristupu.

Preživjeti rat, pa Progon i izbjeglištvo čovjeka mogu trajno onesposobiti za normalan život. Međutim, sve to zajedno, krunisano povratkom u mjesto rođenja i odrastanja, može pojedincu pomoći u mukotrpnom i mučnom sagledavanju složenih događaja i procesa.

Na žalost, velike su šanse da će pojedinac koji prolazi kroz svojevrsnu katarzu ostati usamljen i neshvaćen u svojim zaključcima koji iz jednog pročišćujućeg iskustva proizlaze, ali njemu će i pored toga biti ako ne lakše, onda bar jasnije. Mi, koji smo se vratili u Knin, možda sad možemo bolje sagledati kako je bilo kninskim Hrvatima koji su u prvim ratnim danima u strahu za svoju bezbjednost odlazili iz tog istog grada. Oni koji su nekog izgubili na petrovačkoj cesti, možda će shvatiti kako je rodbini otetih i ubijenih radnika iz autobusa prema Sjeverinu.

Razumjeti bezrazložnost tako duboke ljudske patnje, onog drugog, drugačijeg, jedini je način da dobijemo pijetet za vlastite žrtve. Novo huškanje, tabloidne manipulacije, emocionalne ucjene su začarano kružno putovanje koje ne samo da ne donosi istinu, ono obesmišljava samo postojanje. Ako je sadašnji predsjednik Republike Srbije na ratnom području Srpske Krajine, u Glini, neposredno pred pad Krajine govorio uplašenim i okupljenima da nikad neće otići, znajući i sam šta se sprema, i to isto govori žiteljima raspetog i otetog Kosova 28 godina kasnije, ne samo da s njegovim političkim kredibilitetom nešto nije u redu, s nama nešto gadno ne valja.

Onda dođu ti dani za obilježavanje kao i ove godine, i pomislimo koja je godina; ’93 ili 2022. Stihijska patetika bez traga razumjevanja bilo čega što se događa zadnjih 30 godina. U nizu tekstova, eseja, među tim autorima uvaženi profesori i intelektualci, svi tako upotrebljivi u bezukusnom kolažu patetike i besmisla.

Sve drugačije izrečeno s lakoćom se stavlja u pripremljeni kalup za Drugosrbijance.

Koliko je takav odnos štetan ne samo za Srbe u Hrvatskoj, nego i za nezaposlene iz Srbije koji odlaze na sezonski rad na hrvatsko primorje da bi zaradili za život u ”ekonomskom tigru”. Broji li njih neko? Dakle nije riječ o omraženim Srbima koji ljetuju tamo, u toj užasnoj državi, nego o onima koji u ove vrele dane čiste sobe, kuvaju, služe…

Nebrojena zla su učinjena prema Srbima u Hrvatskoj. To je istina. I danas je na djelu diskriminacija posebnog oblika, neshvatljiva i bolesna. Što je najčudnije, ona je bila ista u godinama nakon rata. Ne smanjuje se vremenom, jer se političari brinu da ona zadržava svoj intezitet. I hrvatski, ali i srpski.

Iako je stanje teško, ono se može promjeniti. Oni koji su doživjeli opisanu katarzu prestali su se bojati. Oni koji pokušavaju promisliti, makar za svoju ličnu upotrebu, zakulisne radnje i manipulacije tog avgusta ’90. shvataju da ni u srpsko-hrvatskim odnosima nije sve crno-bijelo. I pored razaranja biblijskih razmjera o kojem možemo čitati ovih dana, pogotovo na naslovnicama režimskih medija, sad kad proslave i Pomeni prolaze, možemo u miru šapnuti da je u Hrvatskoj najveći broj privatnih kuća obnovljen. Nikako ne pravdam rušenje, činjenica je da oduzeta silna imovina preduzeća iz Srbije, stanarska prava koja su mnogima značila nemogućnost povratka, ali i dalje ako postoji ustrajnost i nepobitna želja – povratak je moguć. Biti na svome. Pritom to ne znači izdaju nekih nacionalnih interesa – upravo suprotno. Razvijati nove osobine, neodustajanje, upornost, pamćenje.

Razumjeti patnju drugih i pritom dobiti uvažavanje i pijetet za svoje žrtve, način je izlaska iz matrice u kojoj se vrtimo svi decenijama. Odvajanje istorijskih pitanja od političkih na tom putu je od krucijalnog značaja. Nedopustiva je revizija Genocida, potrebno je to izučavati više i temeljnije, ali to nije pitanje kojim se treba baviti neko nestručan, a najmanje političar promjenjivog kursa. Političar koji će to iskoristiti u svakodnevne političke svrhe unosi pometnju kojoj nema razabiranja.

Naša Sveta i Apostolska Crkva pridonjela je u jednom važnom trenutku, kad su žrtve Genocida prestale biti ideološke, ona ih je opojala i molitveno ubrojila u Mučenike za vjeru, jer su zbog pripadnosti našoj Pravoslavnoj vjeri i postradali. Crkveni klir ne smije sebi dopustiti bilo kakvu drugu vrstu pristupa osim duhovnog i molitvenog, jer nesumnjivo istoriografija kojom se bavi neko ko nije istoričar lako klizi u politikanstvo i diletantizam.

Vraćati pitanja u okrilje institucija u koje pripadaju. U ovom začaranom krugu leže brojna pitanja ali i odgovori. Dakle, razdvojiti Pokolj i Progon. Njihovo namjerno dovođenje u vezu u sam osvit rata ubrzalo je eskalaciju. Razdvojiti Pokolj i Progon od Politike za – Povratak. Za Život!

0 0 glasovi
Glasanje za članke
Pretplati se
Obavesti o
guest

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare