Đorđević za ruski Regnum: Srebrenički “genocid” kao oružje protiv Srba

Izvor:

Predsednik pokreta Oslobođenje Mlađan Đorđević, u autorskom tekstu za rusku federalnu agenciju Regnum, bavi se analizom događa koji su se jula 1995. godine odigrali u mestu Srebrenica i koji poslednjih godina ponovo dobijaju na aktuelnosti.

Đorđević piše da je “jedan od niza ratnih zločina, u nesrećnom ratu na prostoru nekadašnje Jugoslavije, pogodno rebrendiran kao ‘genocid’ i zatim stavljen u političku službu pritiska na Srbe u Bosni i Hercegovini, ali i Srbiju uopšte“.

Foto: Pokret Oslobođenje

Predsednik pokreta Oslobođenje čitaoce u Rusiji podseća šta se tačno dogodilo u Srebrenici i podseća da je “enklava Srebrenica stavljena pod zaštitu Ujedinjenih nacija, uprkos tome što se u njoj nalazila cela zloglasna 28. divizija Armije BiH – koju je činilo oko deset hiljada naoružanih ljudi koji su zaštitu UN iskoristile da enklavu pretvore u bazu za napade na Srbe u okolnim mestima.” Autor navodi da je prema procenama pristrasnog Haškog tribunala oko 50 srpskih sela u tom kraju je sravnjeno sa zemljom, a da je Savez logoraša Republike Srpske izdao knjigu sa imenima 3 287 Srba koji su ubijeni od strane muslimanskih snaga u srebreničkom kraju.

“Jedan od najgnusnijih zločina desio se na pravoslavni Božić, 7. januara 1993. Muslimanske snage pod komandom ratnog lidera Srebrenice Nasera Orića tada su upale u srpsko selo Kravica, ubile 49 civila, od kojih su neki upravo napuštali božićnu liturgiju u seoskoj crkvi, oko 1000 proterale, a celo selo su opljačkali i potom spalili”,  piše Đorđević.

Autor dalje u tekstu pojašnjava šta se to tačno desilo jula 1995. godine:

Da se vratimo na 1995. godinu. U julu, srpske snage ulaze u enklavu Srebrenica. U haotičnom periodu koji je usledio, odvija se nekoliko događaja. Oko šest hiljada naoružanih pripadnika 28. muslimanske divizije započinje proboj kroz srpsku teritoriju, u kome veliki broj njih strada u sukobima. Nesumnjivo, jedan deo zarobljenih pripadnika muslimanskih snaga je na licu mesta likvidiran. Takođe, jedan deo žrtava su i muškarci civili koji su ostali u Srebrenici, a koje su srpske snage sumnjičile da su pripadali muslimanskoj vojsci koja je tri godine vršila teror. Egzekucije ratnih zarobljenika i civila su svakako zločin prema načelima međunarodnog prava, i taj zločin treba procesuirati. Ali, to nije genocid“, zaključuje Đorđević.

Đorđević podseća na definiciju genocida i navodi da “tu nije bilo namere da se ‘ukloni čitava nacija’, već su stradali isključivo vojnici ili vojno sposobni“, kao i da se “ideja genocida na teritoriji samo jedne opštine ne uklapa se u definiciju takvog zločina kao pokušaja iskorenjivanja jedne nacije.”

Đorđević potom navodi manipulacije koje se vrše sa brojem žrtava:

Zatim, u brojci žrtava koja se danas pominje – preko osam hiljada, bošnjački-muslimanski političari i aktivisti vešto prećutkuju da je veliki deo njih poginuo u koloni koja se oružjem probijala kroz srpske snage, kao i da je na samom groblju u Memorijalnom centru Potočari, gde su pokopane srebreničke žrtve, sahranjen i veliki broj vojnika 28. divizije koji su poginuli u ranijim godinama rata. Tako na mnogim grobovima kao godinu smrti možete videti 1993. ili 1994. Ti ljudi nisu mogli biti žrtve nikakvog ‘genocida’, već su poginuli u borbama sa srpskim snagama.

Najzad, zanemaruje se čitav kontekst rata u tom delu BiH, gde su muslimanske snage godinama terorisale srpsko stanovništvo, što je svakako jedan od važnih uzroka zločina u Srebrenici.

Đorđević dalje u tekstu nastavlja:

“Moj lični stav, kao i stav pokreta Oslobođenje čiji sam lider, a i većine srpskog naroda, jeste da se jedini genocid na teritoriji Bosne i Hercegovine dogodio u Drugom svetskom ratu, kada su Hrvati i Muslimani u uniformama kvislinške i fašističke Nezavisne države Hrvatske počinili genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima. I taj genocid, kao i strah Srba od novih zločina, uporno se zanemaruje kada se priča o poslednjim jugoslovenskim sukobima.

Foto: Pokret Oslobođenje

A ipak, dvadeset i šest godina kasnije, od Srba i Srbije se stalno traži izjašnjavanje o Srebrenici i izvinjavanje za navodni zločin genocida.

Još 2015. godine, Velika Britanija je pokušala da kroz Savet bezbednosti UN usvoji rezoluciju kojom bi se osudio „genocid“ u Srebrenici i Srbi kolektivno označili kao krivci za ovaj zločin. Srećom, Ruska Federacija je tada uložila veto na rezoluciji, uprkos pritiscima sa zapada. Srpski narod je večito zahvalan Rusiji zbog ovakve odluke.
Međutim, pritisci su se nastavili. Kulminirali su pre nešto više od mesec dana.

Krajem jula 2021. godine, odlazeći Visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH (praktično vrhovna politička instanca u zemlji, koja je uspostavljena Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. godine, a koja ima pravo da donosi i ukida zakone, kao i da smenjuje izabrane funkcionere), austrijanac Valentin Incko, na svoju ruku donosi Zakon o zabrani negiranja genocida – sa jasnim ciljem daljeg pritiska na Srbe.

Ovaj akt je nastavak politike zapada, ali i bošnjačkih političara, kojim Republiku Srpsku, dakle srpski entitet u Bosni i Hercegovini, treba prvo proglasiti genocidnom tvorevinom, a zatim i ukinuti. Time bi se više od milion Srba u Bosni stavilo pod političku kontrolu bošnjačkih elita u Sarajevu. Time bi se i Srbija držala u podređenom položaju, jer kao „genocidna nacija“ nema moralno pravo da štiti svoje nacionalne interese.

Odgovor srpskog naroda i političkih lidera i u Beogradu i u Banjaluci na ovaj zakon Visokog predstavnika zato mora biti čvrst i jedinstven. Nažalost, to nije slučaj.

Zvanični Beorad, predvođen predsednikom Aleksandrom Vučićem, odbija da se izjasni o Inckovom zakonu.

Naime, Incko je ovaj zakon doneo kao svoj poslednji akt na toj funkciji. Za novog Visokog predstavnika „izabran“ je Kristijan Šmit, nemački političar i bivši ministar poljoprivrede. Šmitov izbor je obavljen potpuno ilegalno – izabrao ga je tzv. Savet za implementaciju mira (koji čine uglavnom zapadne ambasade u Sarajevu), a ne Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija, kao što je to do sada bio slučaj. Ruska Federacija je žestoko protestovala zbog takvog razvoja događaja. Srpski političari u Republici Srpskoj su najavili da neće sarađivati sa ilegalno izabranim Visokim predstavnikom. Beograd se nije oglasio, osim nespretnog odgovora Aleksandra Vučića na jednoj konferenciji za štampu, na kojoj je Šmita nazvao ‘svojim dobrim prijateljem’.

A da li će Vučić da interveniše kod ‘svog dobrog prijatelja’ Šmita, da bi povukao zakon koji najbrutalnije udara na srpski narod? Naravno da neće. I tu se još jednom vidi licemerje Vučićevog režima.

Ni reči o izboru Šmita. Ni reči o zakonu. Iako se radi o prelomnom momentu po budućnost Republike Srpske.

Vučić Republiku Srpsku koristi za svoje političke ciljeve, a nauštrb dugoročnih nacionalnih interesa srpskog naroda. Godinama je sa sobom na sve manifestacije vodio srpskog lidera Milorada Dodika, računajući na njegovu popularnost. Delom ga koristi i radi sticanja glasova građana Republike Srpske koji zbog dvojnog državljanstva mogu da glasaju na izborima u Srbiji. Sve su češće indicije i o finansijskim vezama dva režima, povezanim kompanijama pod kontrolom dva lidera koje služe za izvlačenje i pranje budžetskog novca.

Na kraju dana, Vučiću je Republika Srpska samo još jedno sredstvo opstanka na vlasti. Trgovaće sa njom, isto kao što trguje sa Kosovom. A kada mu više ne bude trebala, pustiće je niz vodu.

Srpski narod u Bosni i Hercegovini imao je užasno istorijsko iskustvo u dvadesetom veku. Poučen tim iskustvom, a devedesetih godina su se mnogi ljudi još sećali onoga što su im Hrvati i Muslimani učinili u Drugom svetskom ratu, taj narod se organizovao i uspeo da očuva sebe – i pored brojnih pritisaka i žrtava, stvorena je i očuvana Republika Srpska. Ona već trideset godina predstavlja temelj opstanka Srba u Bosni. Aleksandar Vučić i Milorad Dodik sada pokušavaju da unište taj temelj, zarad sitnih interesa.

Pre nekoliko nedelja, Vučić je ugostio većinu tzv. patriotskih opozicionih lidera iz Srbije, da se tobože konsultuju o situaciji u Bosni i Hercegovini. Na sastanak su došli lideri stranaka Dveri, Dosta je bilo, Demokratske stranke Srbije, Srpske radikalne stranke i Zavetnika. Sve te političke partije i pokreti predstavljaju „lojalnu“ opoziciju, onu koja će aminovati i potvrditi svaki Vučićev stav po pitanju ključnih nacionalnih interesa Srbije. I toga dana su došli kod Vučića da mu iskažu poslušnost. Niko od njih se nije usprotivio Vučiću ili makar pozvao na zauzimanje čvršćeg stava. Svi su poslušno klimali glavama.

Povodljivost, licemerje i servilnost onih koji bi trebalo da budu ‘patriotski’ političari, duboko su me razočarali, iako sam to mogao da predvidim.

Foto: Pokret Oslobođenje

Za to vreme, ja sam bio u Republici Srpskoj.

Već narednog dana, obišao sam Srbe u Srebrenici, Bratuncu (mestu koje je strašno postradalo u ratu od muslimanskih snaga), kao i Trebinje – politički i kulturni centar južnog dela Republike Srpske. Snaga i odlučnost srpskog naroda koji živi tamo, ulili su mi nadu i optimizam.

Ova borba će trajati, i za njoj su Srbiji potrebni odgovorni političari – oni koji znaju kako da štite nacionalni interes, i sa kojim prijateljima i saveznicima iz sveta mogu najbolje da ga zaštite“, zaključuje Mlađan Đorđević.

 

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare