U subotu, 17. septembra, u Beogradu je održana evropska gej parada, Evroprajd. Nakon pisma koje je 2019. godine srpska premijerka netradicionalne seksualne orijentacije Ana Brnabić, koja upravo počinje svoj treći mandat na čelu Vlade Srbije, poslala u znak podrške ovoj manifestaciji, omogućavanje održavanja ovog sramnog događaja samo je još jedan čin u dodvoravanju Aleksandra Vučića svojim zapadnim mentorima. Ovaj događaj je po ko zna koji put dokazao ono na šta godinama upozoravamo – trenutna vlast u Srbiji na čelu s izdajnikom Aleksandrom Vučićem je produkt zapadnih sila i služi ostvarivanju njihovih kolonijalnih interesa.
Ponižavajuće deluje činjenica da je i pored Vučićevog busanja u grudi da Evroprajd neće biti održan ni da ga lično Bajden pozove s tim zahtevom dovoljan bio poziv samo američkog ambasadora da se njihova agenda zadovolji. Guverner Srbije ispred SAD, Kristofer Hil je u danu kada je MUP i zvanično zabranio održavanje parade „izrazio uverenje“ da će ista biti održana, te je tako, ispostaviće se, i bilo. Vučić je još jednom pokazao da je ucenjena kukavica koja se trese i povlači i pred pozivom baštovana američke ambasade, a kamoli nekog zvaničnika stranog okupatora. Time je još jednom dokazano da je Srbija, zahvaljujući Vučiću, politički okupirana zemlja od strane zapada, nakon što su isti oni 1999. i vojno okupirali deo naše teritorije, južnu pokrajinu Kosovo i Metohiju.
A čemu je služila ova parada srama? Nije ona služila nikakvoj borbi za ljudska prava, daleko od toga. Osim promociji LGBT ideologije, pokoravanju Srbije, ubijanju duha i ponižavanju srpskog naroda, ona je služila da se skrene pažnja javnosti s najvažnije teme srpske politike, teme baš Kosova i Metohije. U danima pred paradu u parlamentu Srbije je po prvi put od dolaska Vučića na vlast 2012. održana rasprava o KiM. Zanimljivo, vodili su je poslanici vlasti i opozicije koji su mandate dobili na izborima koji po prvi put u istoriji nisu ni održani na istom tom Kosovu i Metohiji, usled čega se ovi izbori ne mogu smatrati ni legalnim, ni legitimnim. I opet zahvaljujući Vučićevoj „mudroj politici“.
Čitava ta tema je pala u zapećak usled Evroprajda, kao što je i ranije činjeno lažnim nestašicama brašna, šećera, mleka u srpskim prodavnicama, plašenjem naroda nekakvim ratom na Kosmetu, paničnim najavama krize u energetskom sektoru. A suština je da sve ustupke koje je ranije dogovorio i potpisao Briselskim sporazumom iz 2013. i Vašingtonskim iz 2020. godine, Aleksandar Vučić maltene svakodnevno nastavlja da isporučuje Albancima. Otud i ne čudi nedavno pojavljivanje novog „plana za Kosovo“ koji je u Srbiji objavio dnevni list Danas, a koji se, navodno, vezuje za Emanuela Makrona i Olafa Šolca.
Prema ovom planu, koji neodoljivo podseća na Išingerov plan o dve Nemačke, Srbija neće priznati tzv. „nezavisnost“ Kosova, već će „prihvatiti pravnu i političku realnost nezavisnog Kosova“. Nije šija nego vrat. U toj „novoj realnosti“, Kosovo bi dobilo priznanje pet država EU koje ga na današnji dan ne priznaju, čime bi dobilo mogućnost članstva u NATO i EU, dok bi Srbija dobila značajnu finansijsku i ekonomsku pomoć i postala „lider u regionu“. Suština ovog plana je da se „Kosovu“ omogući članstvo u međunarodnim organizacijama, od Saveta Evrope, preko Interpola i UNESKO, do NATO i EU, i na kraju Ujedinjenim nacijama, zaobilazeći sve do tada veto Rusije u Savetu Bezbednosti.
Jedino što Kosmet do danas čuva u sastavu Srbije jesu Ustav naše zemlje i Rezolucija 1244 SB UN. I dok Vučić uz pomoć svojih satrapa i iz vlasti, i iz opozicije može relativno lako da promeni Ustav, Rezolucija 1244 zavisi od Rusije, koja na njenom očuvanju redovno insistira. Stoga se i u Srbiji perfidno širi rusofobija: dok se na jednoj televiziji svake večeri prikazuju specijalne emisije o ratu u Ukrajini, na drugoj se za strane agente proglašavaju svi oni koji se protive uvođenju sankcija Rusiji.
Konačno, zanimljiva je i uloga Srpske pravoslavne crkve neposredno pred održavanje Evroprajda i na dan parade srama. U Srbiji su se nedeljama pred ovaj događaj održavale litije „Za spas Srbije“, simbolične šetnje u znak podrške porodičnim i tradicionalnim vrednostima. Poslednju šetnju pred Prajd predvodio je i sam Patrijarh Srpski Porfirije, koji je najavio snažno protivljenje paradi i čestitao Vučiću na odluci da prajd bude zabranjen. Međutim, na sam dan Prajda, i pored najava, niko iz srpske „patriotske“ parlamentarne opozicije, ali ni iz naše Crkve nije se priključio narodu u protestima. Tako su ljudi koji su istinski verovali u časne namere naših crkvenih velikodostojnika bili nasamareni, dok je Crkva, na čelu s patrijarhom, maestralno odigrala dupli pas s Vučićem u ulozi kanalisanja nezadovoljstva naroda u smeru smirivanja tenzija i omogućavanja održavanja zapadom sponzorisane parade ponosa. Narod je tako bio prepušten sam sebi i batinama Vučićeve policije, što za mene ne predstavlja nikakvo iznenađenje, budući da sam o tome nedavno pisao i za Regnum, najavivši takav scenario, a pogotovu ukoliko se ima u vidu slična „prevara“ prilikom priznavanja autokefalnosti makedonske crkve, koja je najpre „vraćena majci crkvi“, a dva dana kasnije priznata kao nezavisna.
Svi ovi događaji iz prethodnih nedelja ulivaju zebnju i strah da će se ipak ostvariti ono na šta godinama upozoravam: da će se uprkos volji srpskog naroda, koji je protiv nezavisnosti Kosova, na strani Rusije i protiv održavanja skaradnih manifestacija poput Evroprajda, sve ono za šta se Vučić zalaže ostvariti, te da će mu u tome pomoći i tzv. patriotske snage i Crkva, svi iz svojih uskih, često materijalističih interesa. Kosovo će postati nezavisno, uticaj Rusije iz Srbije i drugih zemalja koje naseljavaju Srbi će biti istisnut, Srbija će postati članica NATO, a LGBT ideologija koju i sam Vučić otvoreno zastupa će postati opšteprihvaćena. Trenutni presek stanja govori u prilog tome da na srpskoj sceni ne postoji niko ko bi se tim interesima mogao suprotstaviti. Poznato je, međutim, da je noć najmračnija pred svitanje. Do oslobođenja!