Dušan Ilić: Ne damo svetinje ili ih poklanjamo (slučaj makedonskog crkvenog pitanja)

Izvor:
STANJE STVARI, Foto: Printscreen TV Hram, Facebook/Institut za evropske studije, Wikipedia

Postavlja se pitanje motiva srpskih velikodostojnika da rade na ukidanju sopstvene crkvene nadležnosti na iskonskoj srpskoj teritoriji

Definitivno je došlo do izmirenja Srpske pravoslavne crkve i „Makedonske pravoslavne crkve“. Ovaj proces je krunisan služenjem liturgije pomirenja koju će zajedno predvoditi patrijarh srpski Porfirije i arhiepiskop makedonski Stefan. Ovaj tekst će predstavljati pokušaj analize isključivo racionalnih argumenata koji sa jedne strane, govore u prilog pomirenja srpske i makedonske jerarhije, a sa druge, otkrivaju i nešto drugačiju pozadinu trenutnih događaja, koji se sa pravom mogu nazvati istorijskim.

Piše Dušan Ilić, Foto: Privatna arhiva

Kako je proteklih godina dosta govoreno i pisano o istoriji makedonskog crkvenog pitanja, ne bih previše vremena trošio na ovaj aspekt. Srbi se pozivaju na kanonski poredak, priznat u celoj pravoslavnoj Vaseljeni, po kome na prostoru današnje Severne Makedonije isključivu jurisdikciju ima SPC. Sa druge strane, makedonska strana ističe vezu sa negdašnjom Ohridskom crkvom, koja je po njihovom viđenju bila makedonska i koja je starija od srpske. Dovoljno je istaći da pozivanje Makedonaca na kontinuitet njihove „Crkve“ sa srednjovekovnom Ohridskom arhiepiskopijom ima osnova kao što bi osnova imalo i pozivanje Rimokatoličke crkve u Hrvata sa Apostolskom crkvom Dalmacije. O bilo kakvom pomenu makedonskog nacionalnog imena pre druge polovine HIH veka ne može biti reči čak ni u najliberalnijim promakedonskim naučnim krugovima u svetu. Stoga je traženje nekakvih Makedonaca na prostoru Ohridske jurisdikcije do kraja njenog postojanja (1767) krajnje neozbiljno.

Pozabavimo se trenutnim razlozima koji su bili presudni da obe strane sednu za sto i dogovore prevazilaženje raskola. Takođe, kome je u interesu ovakav ishod? Već nekoliko dana slušamo veoma ozbiljne srpske stručnjake kako pozdravljaju akt pomirenja, smatrajući ga, u neku ruku, velikom srpskom pobedom, odnosno porazom papističkih težnji koje Carigrad nesumnjivo ispoljava proteklih godina. Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve oglasio se saopštenjem u kome sa radošću prihvata povratak Makedonske pravoslavne crkve pod okrilje majke Crkve, odnosno obnovu statusa ove crkvene oblasti iz 1959. godine. No, na samom početku sam SA Sabor izražava nadu da će pitanje konačnog statusa Makedonske crkve biti rešeno u bratoljubivom duhu svepravoslavnog saglasja. Zaključak koji se izvodi iz ovakve formulacije bi otprilike mogao da glasi: makedonska jerarhija više nije u raskolu, Makedonska crkva se vraća pod okrilje SPC sa već priznatim statusom autonomne crkve, no, to nije njen konačni status. U prevodu na jednostavniji jezik, trenutni autonomni položaj MPC je samo privremeno rešenje, dok će konačan status najverovatnije podrazumevati autokefaliju Makedonske crkve. Ovakav zaključak se nameće iz prostog razloga što, u trenutnim okolnostima, MPC ima status najšire moguće crkvene autonomije. To jest, samo je jedan korak deli do autokefalnosti, koju bez Srpske crkve ne može zadobiti. U istom saopštenju se takođe kaže: „dijalog o budućem i eventualno konačnom statusu eparhijâ u Severnoj Makedoniji nije samo moguć nego je i celishodan, legitiman i realan“. Time se još jednom stavlja do znanja da je srpska jerarhija voljna da makedonskoj jerarhiji dodatno izađe u susret, smatrajući da su pregovori o statusu jednog od najvažnijih delova svoje jurisdikcije ne samo poželjni, nego i neophodni.

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели Патријарх Порфирије (@porfirije_patrijarh)

Ako se izmaknemo na tren sa kanonskog polja, valja naglasiti da je istorijski dogovor između dve jerarhije postignut gotovo 20 godina nakon propasti Niškog sporazuma, koji je bio slične sadržine, a iz koga se makedonska strana povukla na pritisak svoje države i stranih sila. Niški sporazum je propao u vreme dok Severna Makedonija još uvek nije bila članica NATO, u vreme kada je Rusija još uvek bila partner Zapadu, odnosno u vreme kada su zvanične vlasti u Beogradu još uvek bile one iste koje su 5. oktobra srušile Miloševića i Srbiju okrenule tom istom Zapadu. Međutim, istorijsko pomirenje 2022. godine, odigralo se u bitno drugačijim uslovima. Severna Makedonija je i formalno postala član Severnoatlantske alijanse, Zapad je krenuo u otvoreni rat sa Rusijom preko ukrajinske teritorije, a na Srbiju se vrše sve veći pritisci da se odrekne svog identiteta i veza sa Istokom. U međuvremenu su zvaničnici NATO upravo Srpsku crkvu označili kao glavni remetilački faktor na postjugoslovenskom prostoru, a udar zapadnih struktura na najvažniju instituciju srpskoga naroda vrši se na svim frontovima. To je naročito bilo primetno u Crnoj Gori, sa famoznim Zakonom o slobodi veroispovesti, zbog koga su organizovane litije, zatim u Hrvatskoj gde je bilo pokušaja obnove Pavelićeve „Hrvatske pravoslavne crkve“, ali i u Severnoj Makedoniji, gde je kanonska srpska jerarhija progonjena kao u tursko i komunističko doba. Dovoljno je pomenuti stradanje kanonskog arhiepiskopa Jovana, koji je više godina nelegalno tamnovao u makedonskim kazamatima. I sada se postavlja pitanje, zašto bi Zapad koji rukovodi ili minira najvažnije procese na Balkanu, baš u ovom trenutku dopustio istorijsko izmirenje dve bratske crkvene jerarhije? Zašto je Zapadu baš sada stalo da vrati MPC pod okrilje Srpske pravoslavne crkve? I zašto bi Makedonci upravo u ovom trenutku, kada su se svrstali na stranu Zapada protiv pravoslavne Rusije bili od istog savetovani da se vrate u kanonsko jedinstvo sa Srbima, koje taj isti Zapad posmatra već dva veka kao male Ruse na Balkanu? Mislim da je odgovor jednostavan. On se delimično nalazi u drugom delu Saopštenja od 16. maja. Naime, kaže se da: „Sabor nema nameru da posle rešavanja statusa uslovljava novu sestrinsku Crkvu ograničavajućim klauzulama u pogledu opsega njene jurisdikcije u matičnoj zemlji i u dijaspori, uz preporuku istoj da pitanje svog zvaničnog naziva reši u neposrednom bratskom dijalogu sa jelinofonim i ostalim pomesnim Pravoslavnim Crkvama“. Pojednostavljeno, SPC ima nameru da nakon utvrđivanja konačnog statusa, prizna jurisdikciju MPC i nad Makedoncima u dijaspori, ali i da pitanje njenog konačnog naziva prepusti makedonsko-grčkom dijalogu. Da SA Sabor SPC želi da vidi ostanak MPC u svom sastavu on ne bi dozvolio mešanje treće strane u pitanje naziva jedne svoje administrativne jedinice. No, čini se da ovim Saopštenjem SA Sabor SPC vidi MPC ka novu sestru Crkvu, što se i navodi u samom Saopštenju, za razliku od Carigrada, velikodušno joj priznaje jurisdikciju nad Makedoncima u rasejanju, te joj ostavlja da, analogno političkim dogovorom iz Prespe o imenu države, MPC na sličan način reši pitanje svog imena sa grkofonim pomesnim crkvama.

Kako se iz neposredne analize da videti, srpska jerarhija ima nameru da bratski pomogne svojim makedonskim kolegama da na kanonski način legalizuju ono što je započeo Savez komunista Jugoslavije 50-ih godina prošlog veka, time poništavajući jedno od najvažnijih pravnih načela koje je Valtazar Bogišić izrazio rečima da „što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“. Konkretno, radi se o zaokruživanju makedonskog identiteta formiranjem autokefalne makedonske crkve. U tom kontekstu, želeo bih da podsetim čitaoce da makedonski identitet ni dan danas ne priznaju u zamišljenim osnovama ni bugarska, ni grčka strana. Konkretno, sve što bi moglo sa današnjeg stanovišta biti okarakterisano kao makedonsko u Bugarskoj i Grčkoj je u potpunosti iskorenjeno. Pa ispada da jedino srpske političke i crkvene elite predano rade na formiranju ovog novog identiteta samo na području koje je Bukureškim mirom 1913. godine vraćeno Kraljevini Srbiji. Nakon priznanja makedonskog jezika još u doba SFRJ, priznanja severnomakedonske države 1991, došlo je na red i srpsko priznanje MPC koja je do ovog trena bila u raskolu ne samo sa Srpskom crkvom, nego i sa celim pravoslavnim svetom.

Postavlja se pitanje motiva srpskih velikodostojnika da rade na ukidanju sopstvene crkvene nadležnosti na iskonskoj srpskoj teritoriji. Da podsetim, na području Severne Makedonije nalazi se gotovo podjednak – ako ne i veći – broj srpskih pravoslavnih svetinja kao na Kosovu i Metohiji. Na ovom području nalaze se i kolevka srpske pismenosti, duhovnosti, kao i stare srpske prestonice. Ali što je takođe važno, na ovom prostoru i dan danas opstaje mala grupa Srba, koja se nije odrekla svog identiteta, ali i ne tako zanemarljiva grupa pravoslavnih hrišćana koji su, trpeći višedecenijske progone, ostali u kanonskom jedinstvu sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Ovim činom poništeno je i u zaborav bačeno mučeništvo srpskih stradalnika, koji su tolike godine istrajavali zbog svoje vernosti Hristu i Svetosavskoj crkvi. Sa druge strane, nagrađena je hetmanština, manipulacija, moralno-politička podobnost i služenje makedonske jerarhije stranim interesima. Da su makedonske strukture iskreno želele da jačaju Pravoslavlje, pa makar i izvan srpskih kanonskih okvira, imali su za to barem tri poslednje decenije od pada komunizma. No, i dan danas na ovom prostoru većina hramova nije aktivna, odnosno u velikom broju tamošnjih svetinja nema aktivnog liturgijskog života.

 

Прикажи ову објаву у апликацији Instagram

 

Објава коју дели Патријарх Порфирије (@porfirije_patrijarh)

Naredno pitanje glasi: šta su srpske crkvene, ali i intelektualne i političke elite želele da postignu ovakvim dogovorom? Da li će makedonski velikodostojnici sada postati braća srpskom narodu? Da li će prestati sa brutalnim falsifikovanjem tamošnje crkvene istorije? Da li će prestati preimenovanje srpskih svetih kraljeva i mučenika, ktitora tamošnjih manastira, odnosno da li će srpski svetitelji nastaviti da smetaju makedonskoj braći? Za one koji nisu posetili tamošnje srpske svetinje, da kažem da makedonska braća već godinama uklanjaju natpise na freskama srpskih svetitelja, menjajući im imena, a u istorijskim podsećanjima ima mesta za Vizantince, pa i za „mrske“ Turke i Bugare, ali ne i za najveće ktitore u zemlji, Srbe. Stoga, da li je interes srpskih duhovnih i svetovnih pastira da, na raskomadanom srpskom biću, formiraju nove identitete ili da čuvaju sopstveno predanje?

Objektivno posmatrano, valja reći ko je ovakvim dogovorom šta dobio, a ko šta izgubio. Svaki dogovor predstavlja jednu vrstu kompromisa. U konkretnom slučaju, makedonska strana je žrtvovala trenutno priznanje autokefalnosti, vraćajući se u sastav SPC, kako bi na jedini kanonski dozvoljen način to isto dobila u drugom koraku. Srpska strana je prihvatila da pomogne u procesu sopstvenog zatiranja na prostoru Stare Srbije, odnosno pristala je da prizna MPC redovnim kanonskim putem, pri tom ne dobijajući ništa, učinivši veće ustupke od onih na koje bi, u ovom trenutku bio spreman i sam Carigrad, da je kojim slučajem makedonsko pitanje pod njegovom jurisdikcijom. Helenski svet je dobio još jednu zaokruženu prozapadnu NATO koloniju, koja ni u kom slučaju ne može biti zemlja naklonjena narastajućoj Rusiji. Albanski i bugarski faktor dobili su definitivno ukidanje srpskog uticaja u Severnoj Makedoniji, jer više ne postoji nijedna poluga pritiska kojim bi Beograd mogao da utiče na ponašanje skopskih elita. Zapad je dobio suženje prostora Srpske pravoslavne crkve, pa samim tim i slabljenje, za njih, glavnog remetilačkog faktora na Balkanu. Vatikan je praktično dobio odškrinuta vrata za svoj prozelitizam na ovom području bez ikakvih bojazni od reakcija Srpske crkve i njenih velikodostojnika.

Mnogi će ovom tekstu prigovoriti kontrapitanjem: a šta je alternativa? Alternativa je, gospodo hrišćani, borba za Istinu, kao vrhunsku vrednost Pravoslavlja, koliko god ona bila neugodna i politički nekorektna i koliko god se ona ne dopadala našoj bivšoj i sadašnjoj braći. Alternativa je, gospodo Srbi, borba za srpske nacionalne interese, a ne robovanje jugotitoističkim tradicijama. Naročito, u novim, izmenjenim geopolitičkim okolnostima, kada je amputacija jednog dela srpskog duhovnog nasleđa potpuno bezrazložna. Alternativa je, preosveštena gospodo crkveni oci, ispovedanje vere i mučeničko stradanje, a ne dogovaranje sa otimačima srpskih svetinja. Ne zaboravite da je jedini nosilac Pravoslavlja u Staroj Srbiji narod Sv. Đorđa Kratovca, Sv. Zlate Meglenske, Sv. Đakona Avakuma, sveštenika Tase Konevića i arhiepiskopa Jovana Vraniškovskog i neizbrojanih drugih mučenika, a ne narod unijate Goce Delčeva, osnivača Društva protiv Srba, Dame Grueva i ratnog zločinca Todora Aleksandrova.

Za kraj bih želeo da postavim i jedno lično pitanje našim elitama. Čiji će od sad biti grobovi naših predaka koji su krvarili za oslobođenje Stare Srbije, odnosno ko će se starati o njima? Braća Makedonci, koji u svojoj Sabornoj crkvi u Skoplju kao glavnu svetinju drže telo unijate Goce Delčeva? Ne bih rekao. Da li će sada biti moguće održati pomen na grobu mog čukundede Milana Ilića, srpskog vojnika palog na Kajmakčalanu, sahranjenog u selu Bač kod Bitolja ili njegovog rođaka, Vojvode Petka Ilića Nagoričkog, sahranjenog u Starom Nagoričanu kod Kumanova? Da li će to raditi bratska makedonska jerarhija koja je svojim delovanjem poništila sve za šta su dotični položili svoje živote? Odgovor je kristalno jasan: Neće! Šta će biti sa preostalim Srbima, čuvarima nemanjićkih tradicija? Oni će, poput Srba na Kosmetu, ostati neugodni svedok duboko strateški i suštinski pogrešnih odluka srpskih elita. Ono pretprošlogodišnje Ne damo svetinje u Crnoj Gori, pretvorilo se u Poklanjamo svetinje u Severnoj Makedoniji. Zato je poruka ovog teksta srpskim elitama koje, sa dinarskih visina i panonskih nizina gledaju na nas, svoje južne sunarodnike sledeća: Mislite li da ste brisanjem jednog od najvažnijih delova sopstvenog duhovnog nasleđa uspešno rešili važan crkveni i nacionalni problem? Nažalost, niste. Vi mislite Crna Gora je daleko od Makedonije, a Vojvodina još dalje, ali Makedonija će vam sutra zakucati na vrata.

Dušan Ilić,
Institut za evropske studije

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare