Milan Blagojević: BeeNteveizacija – preumljavanje Srba i Srpske zarad interesa SAD i EU

Izvor:
Frontal.rs, Foto: Frontal.rs, BN TV, Instagram/buducnostsrbijeav, Pixabay

Autorski tekst Milana Blagojevića sa portla Frontal.rs prenosimo u integralnoj verziji

MILAN BLAGOJEVIĆ: PODUHVAT BEENTEVEIZACIJE SRBA I SRPSKE

Televizija BN, narodskim jezikom zvana been-teve, a naročito njen been portal, već nekoliko godina je u poduhvatu preumljivanja i Srba i Republike Srpske, koji se slobodno može nazvati poduhvatom naše beenteveizacije. Šta je suština tog poduhvata možda se najbolje može zaključiti iz pojedinačnih slučajeva, kakav je i ovaj koji sam osjetio na sopstvenoj koži.

Piše: Milan Blagojević

Ali, ako bih, prije nego što iznesem najvažnije detalje tog slučaja, morao da u jednoj rečenici sažmem suštinu beenteveizacije, onda bih kazao, bez da tvrdim da ću time sve reći, kako se radi o suptilnom poduhvatu preumljivanja Srba i Republike Srpske zarad interesa Zapada (SAD i EU), koji se odvija kroz informativno-političke emisije i tekstove pomenute tv stanice, odnosno internet portala, kojima se u kritičnoj masi naših ljudi nastoji slomiti svaki pokušaj odbrane strateških vrijednosti i interesa Republike Srpske. Kreatori i upravljači navedenog poduhvata kriju se iza naziva BN kojim potpisuju svoje tekstove i, zaslijepljeni sopstvenom mržnjom prema Miloradu Dodiku, u svakome ko ne misli kao oni vide Dodika. Oni tako vide čak i kada čovjek, koji nema nikakve veze sa Dodikom i njegovom političkom strankom, samo želi javno ukazati na potrebu zaštite vrijednosti koja se zove Republika Srpska.

Egzemplar beenteveizacije o kojem govorim u nastavku je od 21. januara 2022. godine, a radi se o tekstu BN-a, objavljenom na portalu BN TV. Zanimljivost je činjenica da je taj tekst BN napisao i objavio istog dana, kada me je u istom tonu napao i sarajevski portal klix.ba, što govori o sinhronizovanom djelovanju i spremnosti BN-a da u poduhvatu beenteveizacije i sopstvenog obračuna sa Miloradom Dodikom suludo ide, ako zatreba, i u savez sa đavolom. U svom tekstu BN me je optužio da je, u članku koji sam napisao dva dana ranije (Vučićeva konvertitnost i servilnost iz mene progovorio ni manje ni više do Milorad Dodik. Zbog tog mog autorskog članka BN TV mi je stavila na teret i da sam navodno “blizak SNSD-ovoj vlasti u Republici Srpskoj”, iako nisam ni član, a kamoli simpatizer ili aktivista, ne samo te nego ni bilo koje druge političke partije.

Da sam blizak SNSD-u, kako neosnovano iznose na BN-u, pa imao bih neku javnu funkciju, visoku platu i druga primanja koja donose te funkcije. A nemam ni jedno ni drugo, već samo skromnu profesorsku platu na privatnoj visokoškolskoj ustanovi, koja plata je znatno manja od sudijske plate od 3.500 KM koju sam primao dok nisam u julu prošle godine podnio ostavku na funkciju sudije Okružnog suda u Banjaluci. I ja sam veoma zahvalan toj visokoškolskoj ustanovi na kojoj s ponosom radim, jer da me ona u septembru 2021. nije primila u radni odnos, ja bih i danas bio bez posla.

A bez posla sam ostao samo zato što kao sudija nisam htio da primjenjujem samovolju visokih predstavnika u BiH, da sudim po njihovim tzv. zakonima, koji nisu ništa drugo do kriminal ohaerizma, jer nijednim izvorom prava na svijetu nije propisano da visoki predstavnik u BiH može nametati zakone. Stoga nijedan sudija u BiH nema pravo da primjenjuje taj kriminal ohaerizma i da još za tu primjenu uzima platu od ove države. Kada sam u jednom predmetu kao postupajući sudija došao u takvu situaciju, da se od mene traži da primjenim tzv. zakon visokog predstavnika, ja sam to odbio učiniti i za to iznio pravno utemeljenu argumentaciju u mojoj presudi od februara 2021. godine. I zato me je odmah optužio bošnjački disciplinski tužilac pri Kancelariji disciplinskog tužioca VSTS-a BiH. Stoga, kada je Valentin Incko u julu iste godine kriminalnom zloupotrebom pozicije visokog predstavnika otvorio lov na Srbe, nametnuvši svoj privatni “zakon o zabrani negiranja genocida”, za mene više nije bilo dileme da mi nije mjesto u pravosuđu čije sudije, samo da bi zaradile platu od više hiljada maraka mjesečno i u strahu od disciplinskog tužioca, primjenjuju u svojim presudama te zloupotrebe visokog predstavnika.

Valentin Incko, Foto: YouTube

Znajući, dakle, u dušu ovaj kriminalni ohaerizovani sistem, ja sam, između ostalog, u autorskom tekstu od 19. januara 2022. godine ukazao na pogubnost politike koju vodi Aleksandar Vučić. Da bih je čitaocima što bolje objasnio, morao sam ih najprije podsjetiti na to kako je Vučić jedno radio prije 20 i više godina, dok je bio u Srpskoj radikalnoj stranci, i šta radi danas, što ću i ovdje da ponovim. Dakle, prije 23 godine, tačnije 1999. godine, Vučić je rekao: “Mi principe ne izdajemo nikada, ni po koju cenu”, odnosno da “Kao što se širio antifašistički front u Drugom svetskom ratu, tako će se front otpora Amerikancima i njihovoj nacističko-imperijalističkoj ideji širiti”. A 2001. godine je izjavio: “Patili smo pod američkim bombama, sada više patimo zbog njihove navodne političke i ekonomske pomoći i podrške”, kao i “Uzdamo se u našu ideju, u našu ideologiju, u istinu. Kad tad, to mora da pobedi”.

I sve to, a time i sebe, je pogazio Vučić, napustivši Srpsku radikalnu stranku, koja mu je omogućila da svojevremeno bude i ministar informisanja u Vladi Srbije, da bi nekoliko godina kasnije napravio potpuni zaokret prema Zapadu, stavivši se u službu ostvarivanja ciljeva i interesa Zapada u Srbiji i ovdje kod nas u Republici Srpskoj. Za to sam u mom autorskom tekstu, koji bi da proskribuje BN TV, iznio nekoliko primjera, koje ću takođe ponoviti. Tako sam, kada se radi o Srbiji, u mom članku naveo da je u aprilu 2013. godine Vučić bio prvi potpredsjednik Vlade Srbije i predsjednik SNS-a, a u stvarnosti alfa i omega cjelokupnog državnog sistema bez čije volje ništa nije smjelo biti učinjeno.

Pixabays, Printscreen

E, ta Vlada je u aprilu 2013. sa tzv. Kosovom zaključila Briselski sporazum u kojem je (tačka 14) doslovno ugovoreno da “nijedna strana neće blokirati ili podsticati druge da blokiraju napredak druge strane na njenom putu ka EU”. I time je Vučić, kao nesumnjivi capo di tutti capi, a sa njim i uboga Srbija, preuzeo pravnu obavezu da ne blokira tzv. Kosovo na putu njegovog članstva u EU, čiji članovi mogu biti samo države. Drugi primjer je iz perioda 2014 – 2015. godina, kada je Vučić i formalno postao predsjednik Vlade Srbije. Tada je Srbija potpisala tri međunarodna sporazuma sa NATO alijansom koja je okupator Kosova i Metohije, onom istom organizacijom predvođenom SAD-om za koje je 1999. godine Vučić tvrdio da će se širiti front otpora Amerikancima i njihovoj nacističko-imperijalističkoj ideji. Među tim sporazumima je i IPAP (Individual Partnership Action Plan), kojim su ugovorene zajedničke aktivnosti i saradnja između Srbije i NATO. U septembru 2020. godine Vučić je, u svojstvu predsjednika Republike Srbije, u Vašingtonu potpisao Sporazum o normalizaciji ekonomskih odnosa Srbije i tzv. Kosova. Između ostalog, tim sporazumom je ugovoreno da će se obje strane (Srbija i tzv. Kosovo) “pridružiti mini-šengenskoj zoni, koju su Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija (kao države) prethodno najavile u oktobru 2019. godine”. Pitao sam se u mom članku, što ću ponoviti i ovaj put, kako može Vučić u ime Srbije, ako istinski drži do sebe i do Srbije kao države, priznati bilo kom njenom dijelu pravo da se pridružuje međunarodnom sporazumu, pa i mini-šengenskoj zoni, koji je Srbija prethodno zaključila sa drugim državama? Naravno da ne može, a da time ne povrijedi teritorijalni integritet i suverenitet Srbije, te i time prizna da je dio njene teritorije postao država.

Kada se radi o nama, ovdje u Republici Srpskoj, u mom članku sam kao primjer Vučićevog konvertitstva i servilnosti najprije naveo slučaj iz prošle godine kada je Vučić, nakon što su i Rusija i Kina zvanično odbile da priznaju Kristijana Šmita za visokog predstavnika u BiH, jer nije imenovan od Savjeta bezbjednosti UN kako propisuje Aneks 10 Dejtonskog mirovnog ugovora, u Beogradu ipak primio Šmita u zvaničnu posjetu, a služba predsjednika Srbije je nakon toga na svom zvaničnom internet portalu objavila da je Vučić razgovarao sa “visokim predstavnikom u BiH”.

Foto: Instagram/buducnostsrbijeav

Bio je to ne samo Vučićev šamar Rusiji i Kini, već i njegov nož u leđa Republici Srpskoj i njenoj borbi protiv pokušaja nametanja Šmita kao navodnog visokog predstavnika. U vezi sa nama u članku sam podsjetio sve nas na opštepoznatu činjenicu da Vučić ni ove godine, kao ni prethodnih, ne dođe 9. januara na proslavu Dana Republike, što samo po sebi govori mnogo o njegovom stvarnom odnosu prema Republici Srpskoj, naročito onoj koja je stvorena 9. januara 1992. i trajala i de iure i de facto do 14. decembra 1995. godine, kada je potpisan Dejtonski mirovni ugovor.

Pa i Vučić je, ako me sjećanje ne vara, u tom periodu dao svoj doprinos stvaranju Republike Srpske, radeći 1992 – 1993. godine na Srpskoj radio-televiziji (SRT) na Palama. Zato nije pošteno što Vučić neće sada da dođe nijednom u Banjaluku na sam Dan Republike Srpske. Od tog grijeha ga ne mogu oprati nikakve pare koje je davao iz budžeta Srbije za nas. Pa ništa ne vrijede sve pare ovoga svijeta, ako se istinski ne poštuje onaj kome se one daju, a to je u ovom slučaju Republika Srpska i njen, odnosno naš Dan Republike.

Osim što ne poštuje taj njen dan, Vučić ne mari za nasušne potrebe Srba i Republike Srpske ni kada se radi o njenoj imovini i neophodnosti ukidanja Inckovog privatnog “zakona o zabrani negiranja genocida”. Taj nemar Vučić je objelodanio 14. januara ove godine, kada je naredio Miloradu Dodiku da “sve političke snage u Republici Srpskoj učestvuju u radu zajedničkih institucija u BiH i na najbolji način štite interese srpskog naroda i Republike Srpske”. Učinio je to Vučić zato što tako hoće Zapad, a on i ovaj put servilno ispunjava zahtjev Zapada. Sve to se hoće da podmetne pod eufemizovane termine, kakvi su “potreba dijaloga”, “dijalog u institucijama” i drugi termini, iako Vučić veoma dobro zna da nema mogućnosti za dijalog. S tim u vezi ne smije se gubiti iz vida nešto na šta sam već ukazao u mom članku, a što mogu samo ponoviti i ovdje.

Naime, visoki predstavnik nema pravo da nameće zakone u BiH, a upravo to je on činio otimajući imovinu Republici Srpskoj, namećući “zakon o zabrani negiranja genocida”, kao i brojne druge protivpravne akte, što je zatim Ustavni sud BiH potvrđivao u svojim odlukama, uz lakonske tvrdnje da visoki predstavnik navodno ima na to pravo i da je time supstituisao domaće vlasti, iako nijedan pravni izvor na svijetu ne daje osnova za takvo nešto. Sažeto kazano, sve što su učinili visoki predstavnici i Ustavni sud BiH je nasilje, a ne pravo. Protiv takvog nasilja ne može se više boriti u institucijama BiH. Svaki pokušaj u tom pravcu predstavlja obmanjivanje naroda i unaprijed je osuđen na propast, kada se radi ne samo o interesima Srba i Republike Srpske, već i interesima vladavine prava. Jer, ponavljam, nikada bošnjački predstavnici neće pristati da se ukine nepravo visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH, koje je za njih nasilno skovano.

Bila je to suština mog članka od prije par dana. Njega sam najprije dostavio na objavljivanje beogradskom nedeljniku Pečat, koji na naslovnoj strani sebe naziva “listom slobodne Srbije”. Koliko su taj nedeljnik, a s njime i uboga Srbija, zaista (ne)slobodni, govori mejl koji mi je poslala glavni i odgovorni urednik Pečata, gospođa Ljiljana Bogdanović, u kojem mi je napisala da je moj tekst bez mane, ali ga ne mogu objaviti u Pečatu. Nije navela razloge zašto ne mogu, ali poslije svega rečenog nije ni bilo potrebe za tim. Barem meni. Potom sam moj tekst dostavio i Glasu Srpske. Iz tog dnevnog lista novinarka Vedrana Kulaga-Simić me je zvanično obavijestila da su urednici Glasa Srpske odlučili da neće objaviti tekst. Ni oni nisu rekli zašto, ali ni od njih nije bilo potrebe za tim.

I tako sam ja moj tekst dostavio privatnom banjalučkom portalu Frontal.rs, koji ga je objavio, od kojeg je taj tekst preuzeo beogradski portal Nova srpska politička misao.

Eto, protiv svega ovoga je ustao BN, beenteveizujući našu javnost kada u svom tekstu kaže da poziv Vučića upućen Dodiku da se srpski predstavnici vrate u institucije BiH može navodno dovesti do rješenja. I BN time, poput srpske opozicije (SDS – PDP), samo obmanjuje našu javnost i isprazno govori (služeći se slatkorječivim izrazima), jer ne nudi, baš kao ni SDS i PDP, nikakvo konkretno rješenje. A i kako bi mogli ponuditi, kada veoma dobro znaju da takvo rješenje ne postoji, niti bi Bošnjaci, Zapad i Ustavni sud BiH prihvatili išta drugo od onoga što su oni skovali u svom neustavnom oduzimanju imovine i nadležnosti Republici Srpskoj, te nasilnom nametanju presuda Tribunala u Hagu, odnosno Suda BiH o događajima iz proteklog rata i zabrani bilo kakvog kazivanja koje bi dovodilo u sumnju ono što je napisano u tim presudama. Ne bi u tome, recimo, pomoglo ni razložno ukazivanje na činjenicu da je 2007. godine Ustavni sud Španije ukinuo kao neustavnu odredbu španskog Krivičnog zakonika koja je pokušala da zabrani negiranje holokausta, obrazlažući takvu odluku time da se navedenom zabranom negira sloboda govora.

I na kraju, neosnovano me BN targetira da sam navodno optužio Aleksandra Vučića za konvertitstvo. Nisam ja njega optužio, ja sam dokazima i argumentima u mom autorskom članku samo objasnio javnosti u čemu se ogleda konvertitstvo Aleksandra Vučića, što BN nijednom riječju nije opovrgnuo u svom tekstu. A i kako bi opovrgnuli, kada znaju da se svakom takvom pokušaju opiru stvarnost i dokazi, protiv kojih se ne može.

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare