Prilozi za biografiju Saše Radulovića, svirača na tri instrumenta

Prilozi za biografiju Saše Radulovića, svirača na tri instrumenta

Naučno istraživanje, koje je sprovela kuća koja se bavi digitalnom distribucijom “Red Unikom” pokazalo je da 73 odsto muzičara pati od nekog vida mentalne bolesti. 

Neka “ludila” dobro dođu ljudima koja se bave umetnošću prilikom stvaranja svojih dela, i to ne bi trebalo da bude nikakav problem i ne bi trebalo nikome da smeta. Problem nastaje onda kad takve osobe steknu veliki uticaj na građane, dobiju važnu ulogu u društvu ili počnu da se bave politikom.

Srbija je u bližoj prošlosti “imala sreću” da se više muzičara, (po istraživanju “Red Unikoma” potencijalnih mentalnih bolesnika), bavi politikom, vrši vlast i odlučuje o životima građana. Najpoznatiji među njima je Mlađan Dinkić. Međutim, manje je poznato da je još jedan političar, nekadašnji ministar Saša Radulović, takođe muzičar.

Naime, u svojoj biografiji Radulović navodi da je završio srednju muzičku školu i to na instrumentima violina, klavir i gitara. Zaista se onda moramo zabrinuti i s pravom postaviti pitanje, ako je neko tako multitalentovan pa svira čak tri instrumenta, nije li i Radulovića zakačila neka mentalna bolesta, a bavi se tako odgovornim pozivom kao što je političar, i sme li se takvom čoveku poveriti donošenje važnih odluka. Može takva neopreznost,  onih građana koji bi da pomognu Raduloviću da se ponovo dokopa vlasti, jednog dana da bude fatalna po sve nas. Ne tvrdim ja da se Radulović nalazi u onih 73 posto muzilčara koji pate od nekog vida mentalne bolesti, najverovatnije pripada onoj manjini koja s tim nema problema, ipak, ja sam zaista zabrinut za sudbinu ove zemlje i zato pozivam nadležne da već jednom utvrde kriterijume ko ovde može da se bavi politikom.

Da su biografija, delovanje, politički stavovi i razmišljana Saše Radulovića zaista čudni i po malo zbunjujući, videlo se bezbroj puta do sad. Pokušaću da vas podsetim na neke činjenice i detalje o kojima bi trebalo da razmisle svi oni koji u njemu vide nekog spasioca ove zemlje. Nadam se da mogućnost razmišljanja onih koji podržavaju Radulovića, a nisu na njegovom platnom spisku, nije najčešće svedena na nivo kokoške – taman toliko da ne seru po dvorištu.

Saša Radulović je rođen u Bihaću 1965. a srednje škole i Elektrotehnički fakultet je završio u Sarajevu 1989. i odmah posle toga, a pre izbijanja građanskog rata u SFRJ, odlazi u Nemačku  i zapošljava se  u Simensu gde je radio na nuklearnim elektranama. Da li je znao šta se sprema u SFRJ, pošto mu je pokojni otac bio pukovnih JNA i načelnik saniteta Sarajevske Armijske oblasti, pa je na vreme zbrisao – ne zna se, niti se zna da li je pobegao iz Sarajeva gde je sve mirisalo na rat a on bio vojni obvezniku rezervi. To je samo jedan od detalja koji Radulović nije naveo u svojoj biografiji.

Dok je gorelo Sarajevo i cela Bosna, Radulović karijeru nastavlja u Kanadi i SAD gde ostvaruje “američki san” i kako piše u svojoj srceparajućoj biografiji, “pravio i vodio kompanije od garaže do preko 150 zaposlenih. Bio je aktivni učesnik buma Silicijumske doline” , hvali se multitalentovani Saša.

Nešto što može da pokvari idiličnu biografiju Saše Radulovića je mišljenje mnogih politikologa, koji proučavaju raspad SFRJ, da su u najvećoj meri za raspad krivi delovi vojne kontraobaveštajne službe KOS, koji su krajem sedamdesetih potpali pod uticaj i počeli da rade za zapadne obaveštajne službe. Po pravilu, ti strani špijuni u redovima KOS-a su dolazili iz Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine. Aktivno su radili na pronalaženju talentovane dece, najčešće vojnih lica, kojima su postajali neka vrsta mentora i tutora, usmeravali su njihovu karijeru, pomagali u napredovanjima, pomagali školovanja u stranim zemljama i pripremali za ono što će se kasnije desiti. Neka od te dece su izbila u plan početkom devedesetih, dok su neka čuvana za kasnije, kad se sve smiri, da nesmetano preuzmu poluge vlasti. Pogledajte samo zaposlene, kadrove, savetnike i ministre u srpskoj Vladi u poslednjih par decenija ili one koji drmaju politikom u Srbiji. Malo je onih koji nisu rođeni ili ne vuku korene iz neke od bivših republika SFRJ. Ponajčešće Bosne, a što kaže naš premudri narod – nema rđe dok iz Bosne ne dođe, i tu ne misli narod na mučenike koji su zbog sirotinje ili rata došli ovamo. Naravno da nikakva ideologija ni politika ne vodi te KOS-ove sinove i njihove mentore, jedina vodilja je finansijski interes i ispunjavanje naloga stranih šefova. E sad, da li je Radulović jedan od te dece izdajničkog krila KOS-a kome je pomagano da mu život bude med i mleko, ili je sve uspeo svojom sposobnošću, inteligencijom i znanjem, najverovatnije nikada nećemo saznati. U svakom slučaju, takva teorija baca sumnju na njegovu karijeru i sumnju da zaista radi za interese stranaca.

No, bilo kako bilo, po ostvarenju “američkog sna”, i kad je u Srbiji, posle petooktobarskih promena, započela rasprodaja zemlje, u Raduloviću se probudio patriotizam i proradio Srbin u njemu, te plašeći se da mu deca ne “zaborave srpski jezik” Radulović se vraća u Beograd i počinje ostvarenje novog, “srpskog kapitalističkog sna”: prodaj, rasprodaj, dobro se ugradi”.

Saša Radulović postaje najpoznatiji stečajni upravnik, koji će staviti katance na desetine firmi i zbog koga će hiljade srpskih majki zavrištati što ostaju bez posla, a deca gladna i bez budućnosti.

Pisalo se i pričalo tih godina o Raduloviću kao pogrebniku srpske privrede i pogrebniku Srbije, a pisaće se slično i kasnije kad se ustoliči za ministra.

Po pisanju BIRN-a, već 2013. je Radulović kao stečajni upravnik nagrabio 20 miliona na ime troškova i nagrada u toku vođenja stečajnih postupaka, dok bi 14 miliona trebalo da mu bude isplaćeno u narednom periodu. Malo li je?

Neki od stečajnih postupaka koje je vodio Saša Radulović, Izvor: BIRN

Bio je supermen Radulović od 2005. i povratka u Beograd portfolio menadžer. Savetnik Asocijacije za mala i srednja preduzeća za poreski sistem. Stručni saradnik Saveta Evrope, OEBS-a, američkog Ministarstva pravde, Američke Ambasade, GIZ-a, NALED-a. Finansijski ekspert tužilaštva za stečaj i berzu.

Zajedno sa timom eksperata držao je treninge za tužioce, policijske inspektore za privredni kriminal, radne grupe i druge državne organe na temu privrednog kriminala i zloupotreba u stečaju, privatizaciji i na berzi.

Bio je konsultant bankama za probleme sa NPL-om. Radio je i kao finansijski ekspert Republičkog i Specijalnog tužilaštva u oblasti stečaja i berze. Sa timom eksperata držao je kurseve za tužioce iz oblasti privrednog kriminala.

Misli li iko da će neki tužilac da povede a sudija da sprovede postupak kako su se vodili stečajni postupci protiv nekog ko ih je “obučavao i vršio treninge” a stručni je saradnik Saveta Evrope ili još bolje, američke ambasade?

Mediji su pisali mesecima o stečajevima koje je Radulović vodio, pisalo se da je on čovek Bogoljuba Karića  čiju je kompaniju Braća Karić  on vodio kao stečajni upravnik, i na taj način uspeo da prikrije mnoge mahinacije koje su se odvijale preko ovog preduzeća…

I ništa.

Kažnjavan je Radulović nekim javnim opomenama, prekršajnim kaznama, vodili se disciplinski postupci zbog nesavesnog obavljanja posla ali sve je to uzaludno u korumpiranoj i kriminalizovanoj zemlji kakva je Srbija. Taj i takav Radulović 2013. biva nagrađen i na poziv Aleksandra Vučića postaje ministar privrede u vladi Ivice Dačića. 

Čim je seo u ministarsku fotelju, postavši pre toga, kao bloger na B92, novi mesija Druge Srbije (drugosrbijanci inače neprestano mora da imaju nekog u koga se brzo zaljube i zalepe ko muve na govno, al’ se brzo  s gađenjem i prezirom i odljube), rastrčao se Radulović po svim medijima predstavljajući sebe, svoju stručnost, svoju bajkovitu biografiju, svoju ozbiljnost. U tim trenucima njegova popularnost se mogla meriti sa popularnošću jednog Ekrema Jevrića, Ere Ojdanića, Vesne Rivas ili Milana Tarota, koji su bili učesnici Farme te 2013.

Ministar Radulović je krenuo sa izradom nekoliko Predloga zakona (o stečaju, o privatizaciji), a njegovim predlogom feudalnog Zakona o radu uspeo ono što nije niko do tad – ujedinio radnike u Srbiji i doveo do masovnog štrajka upozorenja kojim su radnicii izrazili nezadovoljstvo predloženim izmenama i dopunama.

Predsednik SSSS Ljubiša Orbović rekao je na konferenciji za novinare da je štrajk održan u 90 odsto preduzeća u Srbiji, u kojima je zaposleno 950.000 ljudi, a na protestima je učestvovalo 530.000 radnika, dok su ostali bili u procesima proizvodnje.

“Zahvalio bih se (minstru privrede Saši) Raduloviću ujedinitelju, ovakav uspeh nije postigao nijedan ministar u istoriji Srbije”, rekao je Orbović.

Radulovićev Zakon o radu je predviđa između ostalog

• da se otpremnine isplaćuju za godine radnog staža kod poslednjeg poslodavca, a ne za ukupan staž;

• da se produžava rad na određeno vreme;

• da se smanjenjuje naknada za bolovanje i godišnje odmore;

• radno vreme od 48 sati nedeljno ili 12 sati dnevno, samo su neke od predloženih izmena;

• smanjenje zaštite sindikalnih aktivista.

Naslutio je Radulović da će ga zbog takvog zakona, tada još uvek moćni Ivica Dačić smeniti sa ministarskog mesta, pa je brže bolje uz veliku medijsku pompu sam podneo ostavku, navodeći da vlast ne želi reforme.

Kad smo već kod Zakona o radu i radničkim pravima, pošteno je od Radulovićašto što danas svojim pristalicama, koji su u najvećem procentu lumpenproleterijat i gubitnici tranzicije, ne priča o tome, već ih zamajava, Trampom, koronom maskama, horoskopom i Srbima – narodu najstarijim, ali o tome sutra, u drugom delu.

Miša Milovanović

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

1 Komentar
Najstarije
Najnovije Najviše glasova
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Djura
Djura
2 godine pre

Fuj za politički.rs.