Saulkin: Sekta pacifista na strani nacista

Izvor:

Ovaj članak može pomoći zalutalima, razveseliti umorne, opredeliti kolebljive i sumnjičave, a svakako će deprimirati naše zaklete pacifističke sektaše…: «Slabačak građanin zemaljskog carstva nepouzdan je i za Carstvo Nebesko» (Sv. Filaret Moskovski)

Početak specijalne operacije za zaštitu naroda Donbasa i oslobađanje Ukrajine od nacističkog režima, rendgenski je osvetlio rusko društvo. Ogromna većina našeg naroda podržava svoju armiju. Ljudi su srcem osećali da smo u pravu, da – oslobađajući Ukrajinu, naši borci brane ne samo Donbas od nacističkih zločinaca, nego čitavu našu Otadžbinu u totalnom ratu uništenja, koji je Zapad pokrenuo protiv Rusije.

Piše Viktor Saulkin, Foto: YouTube

Stoga je izjava Medinskog o pregovorima u Istanbulu sa tzv. «partnerima» izazvala talas besa i negodovanja širom Rusije. Reakcija naših ljudi na samu pomisao da je moguć nekakav dogovor sa nacističkom ruljom, zločinačkim kijevskim režimom, jasno govori da ogromna većina sunarodnika razume za šta se borimo u Ukrajini i kome smo se tamo suprotstavili.

Ipak, mislim da niko nije bio iznenađen što su se predstavnici pete kolone, kolektivni liberalni „smradež”, jednoglasno suprotstavili svojoj državi i većini svog naroda. Ili bolje rečeno, protiv naroda, među kojima oni, jadni i nesrećni, moraju da žive.

Klanjajući se pred svojim zapadnim sponzorima i gospodarima, ti „smrdljivci“ su požurili da objave da ih je sramota što su Rusi. Na šta su odmah iz naroda dobili odgovor: „Ne brinite, niste rusi“. Zašto „smrdljivci“ nisu primetili kako ukro-zločinci metodično ubijaju stanovnike Donbasa? To je vrlo lako objasniti. Zna se da su nacisti ubijali ruske ljude u Donbasu po naređenju civilizovanih zemalja Zapada. A ruski liberal se uvek bori na strani Zapada.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski je u 19. veku pisao da se ruski liberal razlikuje od liberala u Evropi po neviđenoj mržnji prema sopstvenoj zemlji. Fjodor Mihajlovič je pisao da ruski liberalizam ne napada postojeći poredak u zemlji, već samu Rusiju: «Moj liberal je otišao toliko daleko da negira samu Rusiju, odnosno mrzi i bije svoju majku».

Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Foto: Wikipedia

Upravo takvim ljudima se obraćao A.S. Puškin: «Nežno si zavoleo tuđinske narode, i mudro mrzeo svoj».

F.M. Dostojevski je vrlo precizno pisao o ropskoj prirodi ruskih liberala, na koje je nedavno podsetio Vladimir Putin: «Naš liberal je pre svega lakej, koji samo gleda kome bi da izglanca čizme».

U liku Smerdяkova, genije Dostojevski je otelotvorio ideologiju sveokupne te publike, koja se lakejski, ropski, klanja Zapadu i mrzi sopstvenu zemlju. Kolektivni „smerdjakovci“ u rusko-japanskom ratu, posle tragedije svakog rusa pri pogibiji 2-ge eskadrile kod Cušime, slali su telegrame sa čestitkama Mikadu. «Smerdjakovi» i dandanas, u HHI veku, sanjaju da će pametna nacija pobediti glupu». Stoga je savremeni liberal jednostavno bio obavezan da osudi Rusiju i stane na stranu svojih zapadnih gospodara. Deo «smerdjakovih» je požurio ne samo da posvedoči svoju vernost «pametnoj naciji», već je požurio da napusti omraženu Rusiju, lepršajući u «civilizovanu» Evropu. Iako je Fedor Ivanovič Tjutčev upozorio ovu Publiku:

Kako god se pred njom saginjali, gospodo,

Nećete dobiti priznanje iz Evrope:

U njenim očima uvek ćete biti

Ne sluge prosvećnja, već kmetovi.

I šta god da se dešava u svetu, Rusija je za njih uvek «varvarsko agresivna zemlja», koja je uvek i pred svima kriva. Kriva zbog činjenice da postoji. Tako su se oni odnosili prema sopstvenoj zemlji i narodu, u Ruskom carstvu i u Sovjetskom Savezu. Tako se ponašaju prema Rusiji i danas: puze pred «civilizovanim» Zapadom i iskreno preziru sopstvenu zemlju i naš narod.

«Istinski hrišćani», ili sektaši-sledbenici VPZR?

Sa početkom specijalne operacije videli smo kako su odmah zavreli «ogorčeni umovi», i onih koji sebe smatraju pravim hrišćanima, koji su daleko od takvog «prljavog i podlog dela» kao što je politika.

Oni iz nekog razloga, kao i liberali, nisu uopšte videli da u Donbasu ubijaju Ruse, nisu primetili zločine ukrajinskih karatelja, žrtve, tugu i patnju stanovnika Donbasa. Zato su odmah postali ogorčeni i ljuti kada je Rusija stala u odbranu Donbasa. Ispostavilo se da njihov moralni osećaj nije mogao da izdrži takav čin nasilja od strane ruske države! Ovi «Istinski hrišćani“, u zadivljujućem jednodušju sa liberalima, napali su ne samo rusku državu i Vladimira Putina, već i Rusku Pravoslavnu Crkvu sa svojim Poglavarom, patrijarhom Kirilom.

EPA

Setite se kako se krajem 80-ih i 90-ih godina u Rusiji pojavile desetine najrazličitijih sekti. Tada su isplivali i „tolstojci”. Naravno, izgledali su pristojnije na pozadini «Aum sinrike» ili «Belog bratstva».

Ipak, inteligentni ljudi, sledbenici su velikog ruskog pisca grofa Lava Nikolajeviča Tolstoja, a ne neki zbijeni jehovisti. Tim pre što je bilo vrlo malo Tolstojevaca. Da podsetimo, Lav Nikolajevič je bio ekskomuniciran iz Crkve zbog svog bogohulnog pisanja. Tolstoj ne samo da je hulio na Svete Tajne Crkve, čak je uspeo da napiše i samo «Jevanđelje». Veliki pisac Ruske Zemlje VPZR – tako su na početku veka predstavnici «progresivne inteligencije» sa oduševljenjem i zadržanjem daha nazivali Lava Tolstoja. Nije uzalud Lenjin nazvao Tolstoja «ogledalom ruske revolucije». Mnogi ruski ljudi su, pročitavši njegove bogohulne izmišljotine, izgubili veru i napustili Crkvu. Tolstojizam je osuđen od pravoslavne crkve kao otvoreno sektaško učenje. Na njegovu opasnost upozorio je Sv. Pravedni Jovan Kronštatski, Optinski starci i mnogi duhonosni pastiri. Zato, priznajem, nisam mogao ni da pomislim da u našem društvu među pravoslavnim hrišćanima danas ima toliko sledbenika ideja Leva Nikolajeviča!

Podsećamo, jedna od ideja Tolstojevog učenja bila je tzv. ne opirati se zlu silom. Sa početkom specijalne operacije u Ukrajini, savremeni «Istinski hrišćani», u potpunosti u skladu sa učenjem VPZR, plamteći pravednim gnevom, žestoko osuđuju zvaničnu Crkvu. Mnogi od njih čak i ne shvataju da propovedaju Tolstojevo «neopiranje» koje je daleko od učenja Pravoslavne Crkve, smatrajući da imaju pravo da uče Crkvu i sve one koji ne dele njihove stavove «pravilnom pridržavanju duha Jevanđelja»“, ljutito optužujući sve koji se sa njima ne slažu. Zapravo, «Pravi hrišćani» su čvrsto uvereni da su već stekli dar ljubavi i da zato moraju da nauče druge, a očigledno svoj bes, izgleda, uzimaju za pravedni gnev.

„Put izdaje slabih i saučesništvo sa zlikovcem“

Savremeni pacifisti, koji osuđuju Rusku pravoslavnu crkvu da «nije zaustavila rat u Ukrajini», iz nekog razloga, čvrsto su uvereni da su oni najbolje od svih usvojili duh Jevanđelja.

Mnogi današnji pacifisti, koji sebe iskreno smatraju pravim nosiocima hrišćanske ljubavi, veroatno će isto tako biti iskreno ogorčeni, uveravajući, da nemaju nikakve veze sa Tolstojevim učenjem. Navodno ih izuzetno visoko moralno osećanje tera da govore protiv rata. A svi oni koji se ne slažu sa njima, koji podržavaju oslobođenje Ukrajine od nacizma, prosto ne slede duh Jevanđelja, su nemoralni ljudi tvrda srca.

Drugim rečima, kao da većina našeg naroda ne zna za duh Jevanđelja i zapovesti Hristove, a upravo su oni, pacifisti-humanisti, na strani Pravde Božije. Postavlja se pitanje, dobrodušna duhonosna gospodo, «istinski hrišćanski humanisti», zašto vaš moralni osećaj nije reagovao kada su ukro-zločinci metodično granatirali gradove Donbasa, ubijajući žene, decu i starce? Zašto niste izašli sa plakatima «Ne u rat!», zahtevajući da se taj rat zaustavi? Uostalom, ne na dalekim kontinentima, već pored vas, gospodo humanisti, zverski su ubijali i palili miroljubivi ruski narod, vašu polukrvnu i jednovernu braću. Gde je bilo vaše milosrdno i saosećajno srce, ispunjeno jevanđelskim duhom?

Ivan Aleksandrovič Iljin u svom delu «O suprostavljanju zlu silom» razmišlja o duhovnim izvorima zla i hrišćanskom odnosu prema ratu. Poznati ruski mislilac piše: «Sve dok zlo živi u ljudskoj duši, biće potreban mač da zaustavi njeno spoljašnje dejstvo, – mač koji je jak i u svom nevađenju i u svom suzbijajućem udaru. No, mač nikada neće biti ni stvaralački, ni poslednji, ni najdublja manifestacija borbe. Mač služi spoljašnjoj borbi, ali u ime duha; i stoga, sve dok je duhovnost živa u čoveku, poziv mača biće da njegova borba bude religiozno osmišljlena i duhovno čista».

Ivan Aleksandrovič Iljin, Foto: Wikipedia

U poglavlju „O snazi, maču i pravdi“ Iljin je pisao o pseudohumanizmu pristalica neotpora zlu silom: «Da, put snage i mača nije pravi put, ali postoji li drugi pravedni? Nije li to isti put sentimentalnog otpora, koji je već otkriven gore, kao put izdaje slabih, saučesništva sa zlikovcem, sukrivici sa napadačem i, na kraju krajeva, nevinog licemernog samozadovoljstva?

Naravno, ovaj put ima «smireniji» i «pristojniji», manje krvavi spoljašnji izgled, ali samo lakomislenost i zla tupost ne mogu osetiti, kakvom cenom se plaća ta smirenost i takva pristojnost». A danas se pseudohumanizam i pacifizam, stanje sentimentalnog, nevino-licemernog samozadovoljstva plaća životima onih koji se bore da zaustave zlo i mržnju nasilnika, koji sa posebnim besom i zlobom nastavljaju da ubijaju narod Donbasa. Vaš put, gospodo «pravi hrišćani», je «put izdaje slabih i saučesništvo sa zlikovcem». Vi, gospodo pacifisti, tvrdite da se protivite ratu? Razmislite se nad rečima Ivana Iljina:

«Može li se čovek koji teži moralnom savršenstvu odupreti zlu silom i mačem? Može li čovek koji religiozno prihvata Boga, Njegov univerzum i svoje mesto u svetu, da se ne odupre zlu mačem i silom? Odgovor, koji smo dobili zvuči nepobitno i određeno: fizičko obuzdavanje i prinuda mogu biti direktna religiozna i patriotska dužnost čoveka, stoga on nema pravo da ih izbegava.

Upravo se na vas odnose reči Ivana Iljina: „Lako se može razumeti i objasniti da će se slab čovek uplašiti ovog puta, uplašiće se odgovornosti i neće prihvatiti podvige. Ali bilo bi potpuno neosnovano i neozbiljno iz ovoga zaključiti da je put ove prestravljene ličnosti, slabe, izbegavajući dostignuća i teret sveta, samo zbog toga savršeniji, duhovno verniji i moralno manje kriv.

Ovakvim pseudohumanistima upućene su reči ruskog mislioca o slabom čoveku koji se uzdiže nad onima, koji preuzimaju odgovornost da se bore protiv zla, štiteći slabe od zlikovaca. Pseudohumanista «preuzima na sebe još i krivicu zlikovca (jer mu povlađuje i pasivno učestvuje u njegovim zverstvima), i nepravdu napadača (jer neizbežno uživa u plodovima i rezultatima njegovih podviga), i ako sve to kruniše farisejskim samozadovoljstvom i osudom, gordeći se svojom umišljenom pravednošću i precenjujući svoju vrlinu, onda se nivo njegovog moralnog karaktera ispostavlja potpuno sumnjiv. Iljin kaže da je otpor zlu patriotska i istovremeno verska dužnost čoveka koji je veran.

Ali, šta ja pričam, kakvo rodoljublje, potpuno sam zaboravio da se «Pravi hrišćani» nikada nisu zanimali ovozemaljskim poslovima, a još manje politikom, tim pre što sebe nazivaju građanima Nebeske Otadžbine. I sve što se dešava u svetu, kao i sve što se dešava sa njihovom zemaljskom Otadžbinom, samo ih odvlači od bogosozercanja i neprekidog boravka u molitvi. Kako je rekao jedan od apologeta ovog «Pravog hrišćanstva»: «Bog sa njom, sa Rusijom. Na kraju krajeva, nemam sa njom (kao, uostalom, i sa svih drugim zemaljama) – ništa posebno – kao hrišćanin imam boravak u Nebeskom Carstvu».

Neverovatno kako učeni monah može biti toliko siguran da je već dobio boravak u Carstvu Nebeskom? Možda misli da je boravišnu dozvolu dobio tokom hirotonije? Ipak, u hramu se ponekad mora pogledati slike Strašnog suda ili Lestvica Sv. Jovana, gde je svima pokazana ne samo da mantija, već i episkopske mitre, ne garantuju boravak u Carstvu Nebeskom.

Svaki normalan čovek, a to je nesumnjivo većina našeg naroda, razume da je svaki rat zlo, pogibija ljudi, ogromna patnja. I za svakog od nas ovo što se danas dešava u Ukrajini je, bez ikakvog preterivanja, ogromna tragedija. Štaviše, mnogi su povezani krvnim i porodičnim vezama. Ma šta govorili političari, ma koliko bili zbunjeni, zombirani neki od stanovnika Ukrajine tokom informaciono-psihološkog rata, mi smo jedinstven pravoslavni narod koji je tri veka živeo u jednoj državi, zajedno doživeo sve tuge i radosti, ostvario velike podvige. Ne tako davno, rat između nas je mogao izgledati kao užasna, noćna mora. Možda naši «Istinski hrišćani», koji nastupaju protiv rata, veruju da se današnja ukrajinska država ne može smatrati zlom koje se, kako je tvrdio Ivan Iljin, hrišćanin mora zaustaviti silom?

Nedavno je jedan pravoslavni publicista napisao da «mi pripadamo dolazećem Carstvu ljubavi i mira». A ovo što se danas dešava u Ukrajini, autor poredi sa borbama gladijatora, koji su se nekada okupljali da vide kako se ljudi međusobno ubijaju. Ističući da su se hrišćani oduvek gnušali ovakvih krvavih spektakla, autor ponovo upoređuje specijalnu operaciju sa krvavim takmičenjima i pokušava da nas ubedi da se odvratimo od strašnog spektakla, da ovo nije krvava fudbalska utakmica i da nemamo pravo da navijamo za bilo koji tim. Prvo, poređenje sa gladijatorskim borbama onoga što se dešava u Ukrajini, po mom mišljenju, je bogohulno. Naši momci se tu bore i daju svoje živote ne za zabavu javnosti, žedne krvavih spektakla. Bore se protiv nacizma, uzimajući oružje da od žute kuge zaštite svoju domovinu i svoj narod. Znajte, oni štite i one koji su iz nekog razloga sigurni da već pripadaju carstvu ljubavi i mira.

I drugo, kome pada na pamet da uporedi rat sa «krvavom fudbalskom utakmicom»? Rat nije igra, tu si ili sa svojom Otadžbinom i narodom, ili izdajnik. U ovom slučaju ravnodušnost ne svedoči o neprestanom boravku vašeg uma u carstvu ljubavi i mira. Za one «Prave hrišćane», koji još uvek ne veruju da banderovska ukrajinska država nije zlo koje preti našoj otadžbini, da podsetim, pozivi da se uništi „prokleta Moskovija“, koje smo redovno čuli od ukrajinskih političara različitih nivoa, nije glas marginalnih ličnosti.

Mržnja prema Rusiji i Rusima bila je osnova državne politike «nezaležne», koju su metodički pripremali za rat sa Rusijom. Spremali ne poslednjih osam godina, nego sve tri decenije, počev od 1991. godine.

Zbog toga je od strane Zapada u Kijevu 2014. izvršen državni udar. Setite se kako je Majdan, besneći skakao, uz povike «Moskaljaku na giljaku! moskovljane na noževe!». To su bile parole tzv. «revolucija gidnosti» (dostojanstva). Možete li da zamislite da je u nekoj zemlji, tokom revolucije ili državnog udara, bilo poziva da se ubijaju i kolju stanovnici susedne države? Istina, u to vreme nije postojala ne samo specijalna operacija, već je Krim pripao Ukrajini.

Postavljam pitanje onima koji se izjašnjavaju da ih ne zanima tako «prljavi posao» kao što je politika. Zar zaista ne razumete da je sadašnja ukrajinska država stvorana kao Anti-Rusija i da je uništenje Rusije proglasila svojim ciljem i glavnim zadatkom? Zar zaista niste čuli izjave kijevskih političara da Ukrajina može postojati i ostvariti prosperitet tek nakon što bude uništeno „Moskovsko carstvo” koje je vekovima ugnjetavalo «Viljnu evropsku državu»?

Pa, recimo, pre početka specijalne operacije, oni zaista nisu ništa znali, jer su im umovi bivali u nebeskim sferama. Ali danas, pozivajući na mir, zapitajte se da li je neonacistički režim u Kijevu zlo koje je neophodno zaustavljati?

Ajhmanovi naslednici sanjaju da istrebe rusku decu

Danas čujemo pozive iz Ukrajine da se ubiju svi Rusi, uključujući žene i decu. Uz to ne od nekih direktnih nacista, kojih, kako su nas ubeđivali, tamo nema, već i od visokih funkcionera, od novinara, pa čak i od glamurnih blogera. Citirajući organizatora masovnog istrebljenja Jevreja tokom Drugog svetskog rata Adolfa Ajhmana, ukrajinski novinar-fanatik je rekao da će činiti isto. Poslušajte, šta kaže ovaj nečovek, pojavljujući se na ekranu na pozadini portreta nacističkog dželata Ajhmana: «Dozvoliću sebi da citiram Adolfa Ajhmana: «Da biste uništili naciju, morate prvo ubijate njihovu decu. Jer ubijajući njihove očeve, postižete samo to, da će oni odrasti i osvetiti se. Ubistvom dece, ona nikada neće odrasti, a nacija će nestati». Oružane snage Ukrajine ne mogu uništavati rusku decu, pošto je to zabranjeno pravilima rata, konvencijama, uklj. ženevsku. Ali, ja nisam u Oružanim snagama. Ako budem imao priliku da se obračunam sa Rusima, ja ću to obavezno uraditi. Ja ću se pridržavati Ajhmanove doktrine, učiniću sve da ni vi ni vaša deca nikada nebi živei na ovoj zemlji… Treba nam pobeda. Ako to znači poklati sve vaše porodice, ja ću biti jedan od prvih koji će to učiniti. Slava naciji! Nadamo se da takva nacija kao što su Rusija i Rusi nikada više neće ostati na ovoj zemlji».

I to se mirno prikazuje na zvaničnoj ukrajinskoj televiziji, u efiru informativnog kanala „Ukrajina 24“. I niko se u Kijevu ne uzbuđuje. Štaviše, voditelj programa Jevgenij Kiseljev (sećate li se NTV-a iz 90-ih? Poslednjih godina, ovaj lik i, popularan u istim 90-im, Savik Šuster, bili su ukrajinske televizijske zvezde) sa razumevanjem i saosećanjem klimaju glavom, slušajući ovog glamurnog fanatika . I kad bi samo pojedini glamurozan novinar, oštećen umom, sanjao da ubija rusku decu. Sledi i izjava šefa pogranične službe Ukrajine Dejneko. Visokopostavljeni ukrajinski vojni predstavnik, obraćajući se ruskoj vojsci, obećava da će ubijati njihove žene i decu: «Sada ću ceo ostatak života posvetiti osveti. Obećavam: svi koji su u ovome učestvovali, biće ubijeni. Biće pobijene njihove žene, deca, roditelji, braća, sestre. Svi! Mi ćemo pobiti sve. Celu vašu krvnu liniju. Nećemo da ostavimo ni pomena da su takvi urodi nekada živeli. Odbrojavanje je počelo. Čekajte, dolazimo po vas.“

Foto: Printscreen Twitter

Šef neonacističkog projekta «Mobilna bolnica» Genadij Druženko je na televiziji pozvao ukrajinske lekare iz mobilnih medicinskih centara da unakaze, sakate i muče ruske ranjenike i zarobljenike. Sa osmehom je rekao, da je podčinjenim lekarima već dao takav nalog. I Natalija Mosijčuk, poznata TV voditeljka TV kanala 1+1 u Ukrajini, zapretila je nasiljem ruskim ženama, «posebno suprugama pilota i devojkama koje su se udavale za pilote»: «Vi se morate bojati i razumeti, naša ukrajinska osveta naći će vas, pre ili kasnije, i u odmaralištima u Egiptu i Turskoj».

Eto, to su potpuno iskrena ubeđenja kanibalističke nacističke rulje, a ne nekakvih emocijativnih padova. I niko od zvaničnika u Kijevu nije se ogradio od sličnih izjava.

A nedavno su benderovska vlada i sam Zelenski najavili da se u odnosu na ratne zarobljenike neće pridržavati Ženevske konvencije, pružati im medicinsku negu i hraniti. Ipak su zabranili svojim vojnicima… mislite, da muče i ubijaju zatvorenike? Ne, objaviti takve video na Internetu.

Oprostite mi što sam odvraćao pažnju «Pravih hrišćana» od misli o Bogu pominjanjem „prljave politike“. I zaista, zašto da znate da su ukronaci pogodili centar Donjecka raketom «Točka-U» sa kasetnom municijom i koliko je civila tamo poginulo. Znajući unapred za planirani udar na grad, „Majke Donbasa“ su preko svog sajta, kreiranog u Ukrajini, pozvale žene Donjecka, supruge i majke milicije da u to vreme dođu pred gradsku upravu, gde će navodno saznati o sudbini svojih najmilijih, o tome gde se bore, da bi se što više ljudi okupilo na trgu tokom raketnog napada. Srećom, stanovnici Donjecka nisu naseli na ovu propagandu, niko nije došao. Raketa su oborili na prilasku, tako da je radio samo deo rakete. Ipak, 26 civila je poginulo, a skoro isti broj je teško povređen. Namera ukrajinskih kaznitelja bila je jasna: da ubiju što više žena i majki branilaca Donbasa. Možda ne morate da znate ni za krvavu provokaciju u Buči, o udaru «Točka-U» po Kramatorsku, gde su na staničnom peronu okupili civili, navodno radi evakuacije. Da bi ih poremetili i uzmenirili.

Danas je svakom normalnom čoveku očigledna teroristička priroda nacističke države stvorene u Ukrajini. Oružane snage Ukrajine uzimaju za taoce civilno stanovništvo ukrajinskih gradova, krijući se iza leđa žena, dece i staraca. Postavljajući svoje MLRS, artiljeriju i tenkove pored vrtića i bolnica, između stambenih zgrada. Niste to videli, gospodo, pacifisti, ili jednostavno ne želite da vidite?

Sve ove pseudohumaniste bih odveo u Aleju Anđela u Donjecku, naterao ih da budu prisutni na otvaranju masovnih grobnica civila Donbasa, koje su ubili ukrosilni. Proveo bih na teritorije oslobođene od nacista, kroz sve tamnice zatvora nacbataljona, sa osušenom krvlju na podu i zidovima. Naterao bih vas da gledate video snimke sa zarobljenih telefona ukronaca, na kojima su, praćeni demonskim smehom, fanatici snimali scene mučenja i ubistava. Naterao bih vas, humanističke pacifiste, da gledate snimke zločina ukronacista nad ratnim zarobljenicima. Ukrajinske društvene mreže pune su oduševljenih komentara ispod svedočenja vojnih zločina. Ruska televizija nikada neće prikazati ove kadrove da ne bi povredila gledaoce. Ali, naterao bih humaniste – pacifiste da to pogledaju.

Da li vam je, gospodo, pseudohumanisti, poznata sudbina hiljada pristalica jedinstva sa Rusijom, nestalih nakon dolaska nacista na vlast u Ukrajini? U Harkovu, Dnjepropetrovsku i Odesi su praktično zvanično radili «eskadroni smrti», obračunavajući se sa protivnicima kijevskog režima. Pitajte one koji su uspeli da prežive posle boravka u tamnicama SBU šta se tamo dogodilo. Zaboravili ste spaljene odesite na Kulikovom polju 2. maja? Ili to onda nije uzbudilo vašu savest, jer je to politika, a svet leži u zlu, zar ne? Danas naša vojska oslobađa Mariupolj, bili smo svedoci strašne tragedije. Nacisti iz bataljona «Azov», i svi tzv. «zahistniki» grada iz sastava Oružanih snaga Ukrajine ne kriju se samo iza živog štita, pretvarajući stotine hiljada stanovnika grada u taoce, već pucaju i na one koji pokušavaju da se izvuku po humanitarnim hodnicima koje organizuju ruske trupe. Ove priče su jezive. Streljane su čitave porodice koje su pokušavale da napuste grad, ne štedeći ni decu. A takvih dokaza o zverstvima ukrajinskih kaznitelja nema na stotine, već na hiljade. I kako zaustaviti ovo zlo koje je zavladalo nesrećnim ljudima vaspitanim na mržnji prema Rusiji? Podstrek da sledimo zapovesti Jevanđelja? Na to će vam odgovoriti povicima: „Ukrajina iznad svega!», «Batьka naš Bandera! Smertь vorogam, moskalяku na gilяku!». Ili se, «pravi hrišćani», pacifisti-humanisti, ovo zlo može zaustaviti samo vašim molitvama?

Tolstojanci protiv pravoslavne crkve

Zašto vi, pacifisti-humanisti, verujete da bolje razumete Jevanđelje od svetog blgv. kneza Aleksandra Nevskog, Sv. Sergija Radonješkog, koji je blagoslovio kneza Dimitrija Donskog i shimonaha Aleksandra Peresveta i Andreja Osljabju? Ili ste bolji od svetog admirala Fjodora Ušakova i ruskog arhangela Aleksandra Suvorova? Bolji od patrijarha Sergija i Aleksija Simanskog, koji su blagosiljali narod za sveti rat protiv fašizma, bolji od patrijarha Pimena, koji je posle boravka u logorima, kao mlad jeromonah, otišao na front, sa oružjem u rukama branio Otadžbinu. Da li bolje razumete duh Jevanđelja ispovednika trojice patrijarha, branioca Staljingrada, arhimandrita Kirila Pavlova? Neću citirati sve reči svetih otaca Crkve o potrebi svetog i pravednog rata, kada su hrišćani prinuđeni da se odupru zlu, prinuđeni da brane svetinje Otadžbine i svoj narod od besa neprijatelja.

Tokom Velikog otadžbinskog rata naši stari su se molili za Rusiju, molili se za pobedu nad neprijateljem. Monah Serafim Virickij se hiljadu noći molio na kamenu moleći se za pobedu ruskog oružja. Sveta Blažena Matronuška molila je da joj donesu štapove, kojima se molila za naše vojnike. Ruska pravoslavna crkva, svi vernici u Rusiji prikupljali su novac za vojnu opremu za našu vojsku, koja se borila protiv hitlerovaca.

Molili su se i oni koji su bili u logorima, pravoslavci koji su imali najviše razloga da mrze sovjetsku vlast. Svi su se molili za pobedu naše vojske u borbi protiv nacističke kuge.

Sveti Atanasije (Saharov) je sastavio moleban za Otadžbinu, o tome je u svojim besedama govorio Sveti Luka Krimski čudotvorac: «Samo oni kojima je strano sve što je istinito, što je pošteno, što vrlina i pohvala, samo neprijatelji čovečanstva mogu saosećajno misliti o fašizamu i očekivati slobodu Crkve od Hitlera».

Odnos Ruske Crkve prema Velikom otadžbinskom ratu veoma dobro se ogleda u besedi Svetog Luke (Vojno-Jasenjeckog): «Srca nacista i njihovih poslušnika smrde pred Njim (Gospodom) đavolskom zlobom i mizantropijom, a iz užarenih srca vojnika Crvene armije dimi tamjan nesebične ljubavi prema Otadžbini i saosećanja prema braći, sestrama i deci koju su mučili Nemci».

Sveti Luka Krimski (Vojno-Jasenjecki), Foto: Wikipedia

Pa zar mučeni u tamnicama «Azova» i SBU, poginuli tokom granatiranja, nisu naša braća i sestre?

Sve, koji tvrdi da je to «politika» i sigurani su da već borave u Otadžbini Nebeskoj, da podsetim šta je rekao Sveti pravedni Jovan Kronštatski: «Zapamtite da je zemaljska Otadžbina sa svojom Crkvom predvorje Otadžbine Nebeske, zato je volite žarko i spremite duše svoje za nju». Nažalost, mnogi od onih koji su sigurni da su već dobili boravak u Carstvu Nebeskom smatraju da ne postoje patriotske obaveze prema Ruskoj državi. Da li ste zaista sigurni da se svet drži samo na vašim molitvama i vašoj pravednosti, i da rat, oružje, armija, država ne samo da ne odgovaraju vašem shvatanju Jevanđelja, već su neprijateljski raspoloženi prema «pravoj hrišćanskoj ljubavi»?

«Blagoslovene ruke koje drže oružje za odbranu drugih»

Znamo za molitveni podvig pravoslavnih sveštenika, koji su se svesrdno odazvali pozivu tada Mestoblюstitelя, budućeg Patrijarha Sergija. Hiljade sveštenika i sveštenika tokom Velikog otadžbinskog rata, isto kao i tokom vekova, danima i noćima su se molili za pobedu ruskog oružja. A mnogi od njih su nevino stradali u godinama progona Crkve, prošli zatvore, progonstva, logore. Pritom, malo ljudi zna da su ruski sveštenici tih godina branili svoju Otadžbinu ne samo molitvom, već uzimanjem oružja. «Zar nije svešteniku zabranjeno da uzme oružje u ruke», pitaće nas revnitelji strogog poštovanja svih kanona. Svakog, ko nam zamera što smo zaboravili zapovest „Ne ubij“, podsetimo kako je Sv. Sergije ne samo blagoslovio kneza Dimitrija da brani rusku zemlju od Mamaja, već je i monahe Aleksandra Peresveta i Andreja Osljabju obukao u veliku shimu i blagoslovio svoja dva monaha da, zajedno sa vojskom kneza Dimitrija, odu na Kulikovo polje i ratuju sa neprijateljem. Tim blagoslovom iguman zemlje Ruske je pokazao da je vojnički podvig dvojice monaha manastira Presvete Trojice, koji su pre postriga bili iskusni i slavni vitezovi, izjednačen sa čisto molitvenim podvigom koji su vršili monasi obučeni u velikoj shimi. Mladi jeromonah Pimen Izvekov, koji je pre rata prošao kroz logore, borio se na frontu tokom Velikog otadžbinskog rata kao oficir naše vojske. Duboki duhovni smisao vidimo u tome što se budući Njegova Svetost Patrijarh Pimen, poput Svetitelja Aleksandra Peresveta i Andreja Osljabije, uzeo za oružje kada se odlučivala o sudbini Otadžbine, o sudbini ruskog naroda, delio je sudbinu svoje generacije koja je branila rusku zemlju od invazija okrutnog i nemilosrdnog neprijatelja,. Mi znamo da su stotine sveštenika, koji su bili u logorima, zatvorima i izbeglištvu, uključujući i one koji su uspeli da se vrate na slobodu do 1941. godine, bili pozvani u aktivnu vojsku.

Patrijarh moskovski i cele Rusije Pimen

Zajedno sa svim narodom, sveštenici i monasi su u ratnim godinama služili Bogu i Otadžbini, kako pri Prestolu Božijem, tako i u vojničkim šinjelima, štiteći Otadžbinu sa oružjem u rukama. Nije se samo jeromonah Pimen Izvekov, budući Patrijarh moskovski i cele Rusije, borio na frontu. Arhimandrit, budući arhiepiskop Leonid Lobačov, koji je pozvan u vojsku, takođe se borio sa neprijateljem: od 1942. godine učestvovao je u bitkama kao običan artiljerac. Gardijski starešina Lobačov za vojničku hrabrost je odlikovan ordenom Crvene zvezde, medaljama «Za hrabrost», «Za vojne zasluge», «Za odbranu Moskve», «Za odbranu Staljingrada», «Za zauzimanje Budimpešte», «Za zauzimanje Beča», «Za pobedu nad Nemačkom». To jest, ratne nagrade svedoče o hrabrosti sveštenika koji je branio Moskvu, borio se u Staljinggradu, zauzeo Budimpeštu i Beč! Na frontu se hrabro borio i budući mitropolit Aleksije Konoplev, koji u to vreme još nije bio duhovnik. Viktor Aleksandrovič Konopljev je bio psalmopojac u Pokrovskoj crkvi u gradu Pavlovsku, Voronješke oblasti. Borio se hrabro, ranjavan. Odlikovan mnogim vojnim odlikovanjima. Frontovnik, borbeni oficir Crvene armije je i arhiepiskop Kazanski i Marijski Mihail Voskresenski. Oficir carske vojske, učesnik Prvog svetskog rata.

I koliko je frontovskih vojnika primilo sveti čin i počeli da služe na prestolu Božijem! Ima ih na hiljade. Razmišljam o dvojici velikih svetitelja vere, o frontovcima koji su hrabro branili svoju otadžbinu u godinama Velikog Otadžbinskog rata, arhimandritu Alipiju Voronovu i ispovedniku trojice Patrijaraha, sveruskom ispovedniku, velikom starcu Kirilu Pavlovu, braniocu Staljingrada, koje znaju svi pravoslavni u Rusiji. Protojerej Nikolaj Kravčenko priča kako se veliki starac, arhimandrit Kiril Pavlov, odnosio prema vojnoj službi. Gardijski major Kravčenko prošao je prvi Čečenski od početka do kraja, kao snajperista izviđačke čete Vazdušno-desantnih snaga. Otac Nikolaj Kravčenko je pre hirotonije bio poznati snajperista sa pozivnim znakom «Snajper-Čukča», čija je borbena veština i hrabrost spasila živote mnogih, mnogih mladih dečaka, koji su se borili protiv međunarodnog terorizma na Kavkazu, spasavajući Rusiju od raspada i rasparčavanja. Otac Nikolaj priča kako je u Trojice-Sergijevoj lavri, kao aktivni oficir, upoznao starca Kirila: Odjednom me upita:

– Ti si vojnik? Imaš li oružje?

– Ne.

– Pa, hvala Bogu, idemo.

Idem za njim.

Stigli smo u hram Trojice.

– Da sada imamo oružje, blagoslovio bih, pročitao bih molitvu na oružju. A pošto nemamo, onda daj ruke.

Dajem mu ruke. Pomazao mi je ruke i rekao:

– «Blažene su ruke koje drže oružje za zaštitu drugih ljudi. Pogledaj, šta kaže Jevanđelje: «Ne vređaj nikoga, budi zadovoljni svojom platom“.

– Slava Bogu, – odgovaram.

Otac Nikolaj Kravčenko priča kako ga je starac nagovorio da postane sveštenik: „Starac Kiril mi je dao uput za sveštenstvo. U početku sam se opirao. Nisam se uopšte smatrao dostojnim da budem sveštenik! A otac Kiril mi kaže: «Znaš li koliko nas je u Lavru došlo iz rata 1946. godine? Oko dve hiljade! Da li smo svi takvi bili grešnici, šta li, da nije trebalo da dođemo ovde? Rat, kada braniš Otadžbinu, – to je žrtveni podvig. Na kraju krajeva, polovina naših svetaca su – ratnici». Ali oficir specijalac se nije predstavljao kao sveštenik. Otac Kiril jednom kaže:

– «Ti razmisli! Sećaš li se svojih poginulih momaka?

– Naravno, pamtim svako lice. To se ne zaboravlja“.

– A sad mi reci: ko će se za njih moliti?

– Pa rođaci – za jednog, za dvoje.

– A ko će za sve? A o zdravlju, da drugi ne poginu, ko će da se moli? Eto, ti postani sveštenik i moli se!”

Ruska pravoslavna crkva je kroz svu istoriju blagosiljala vojnike koji su ustali u odbranu Otadžbine. I 22. juna 1941. godine upućivan je apel arhijereja Patrijaršijskog prestola Sergija (Stragorodskog) «Pastirima i vernicima Pravoslavne Crkve Hristove». Ruska crkva se ustima budućeg patrijarha Sergija obratila pravoslavnim hrišćanima: «Naša pravoslavna crkva uvek je delila sudbinu naroda. Zajedno sa njim nosila je iskušenja, tešila se njegovim uspesima. Ona ni sada neće ostaviti svoj narod. Ona blagoslovom nebeskim blagosilja predstojeći svenarodni podvig…

… Ako nekome, onda smo mi ti koji treba da se sećamo zapovesti Hristove: «Ne postoji veća ljubav, nego kad položiš dušu svoju za drugove svoje» … Crkva Hristova blagosilja sve pravoslavne da zaštiti svete granice naše otadžbine. Gospod će nam darovati pobedu».

Danas su pacifisti na strani nacista

Zar se danas zaista radi o zaštiti Otadžbine, pitaju pacifisti-pseudohumanisti? U vašim izjavama da je Rusija pokrenula rat, ili iskrena nespremnost da se razume šta se dešava u Ukrajini i svetu, ili mržnja ruskih liberala prema sopstvenoj zemlji i sopstvenom narodu. Od Ukrajine su stvorili NATO uporište za rat sa Rusijom. Američke pomorske baze bile su izgrađene u Očakovu, a britanska u Berdjansku. Vojna infrastruktura NATO-a u Ukrajini je isto kao pištolj u čelo Rusije. Zar NATOvske rakete u blizini Harkova ne predstavljaju pretnju postojanja Rusije? U biolaboratorijama u Ukrajini, pod rukovodstvom Pentagona, razvijano je genetsko biološko oružje za uništavanje rusa. Za razliku od «Pravih hrišćana koje ne zanima prljava politika», mnogi od nas su, više od godinu dana, svesni ove strašne pretnje, o tome kako je FSB sprečavala prikupljanje genetskog materijala na teritoriji Rusije od strane raznih zapadnih firmi.

Da li razumete, gospodo pacifisti, da bi i bez prijema Ukrajine u NATO, treće zemlje, na primer, Britanija, mogle da se dogovore sa Kijevom o razmeštanju svog nuklearnog naoružanja u Ukrajini? Da li razumete šta znače izjave zvaničnika kijevskog nacističkog režima da se raketni sistemi srednjeg dometa razvijaju radi udara na Moskvu? A šta je sa zvaničnom izjavom Zelenskog da će Ukrajina povratiti status nuklearne države? Ili još uvek sumnjate da je poluludi kijevski režim sposoban da upotrebi ovo oružje? Danas, povlačeći se pod naletom armija narodnih republika Donbasa, ukrozločinci, «zahistniki» pokušavaju da unište sve do čega mogu da dođu. Vermaht se na potpuno isti način ponašao na ovoj zemlji kada su proterivani iz Ukrajine. Ali, za Nemce je to bila strana zemlja. Ukronacima je, po svemu sudeći, tuđa i Ukrajina, a oni koji ne veličaju Banderu, po njihovom mišljenju, ne zaslužuju da žive na toj zemlji. Možete li zamisliti šta bi oni radili na našoj zemlji, ako ih ostaviš na miru i daš im na volju?

Ko može i da zamisli nivo odgovornosti državne vlasti Rusije i Vladimira Putina lično, za moguće posledice po našu zemlju i narod zbog delovanja kijevske hunte, izbezumljene mržnjom prema Rusiji, i njihovih zapadnih gospodara, koji su Rusiji objavili totalni rat? Ako ovo ne razumete, gospodo pacifisti, koje pravo imate da pričate o odlukama državne vlasti, da vičete «ne ratu»? Odakle tolika gordost i nevino licemerno samozadovoljstvo, gospodo, koji ste pod izgovorom pacifizma postali branioci ukrajinskih terorista? Danas vaš poziv «zaustavi rat» znači prekinuti specijalnu operaciju za demilitarizaciju, tj. uništenje vojne pretnje koja izvire iz Ukrajine i, posledično, pozivate na pobedu nacističke hunte. Zaustaviti specijalnu operaciju bez dokrajčenja nacističkog ološa i bez izvađenih vojnih čeljusti kijevskom režimu, ne znači okončanje rata sa Četvrtim rajhom. Samo će se ovaj neizbežni i vrlo brzi rat velikih razmera sa kolektivnim Zapadom na teritoriji Ukrajine voditi u mnogo težim uslovima za Rusiju i krvi će biti proliveno na desetine, stotine puta više. Zahtevajući da se specijalna operacija zaustavi, pacifisti su zapravo našli na strani nacista.

Fanatici sakate dečje duše otrovom mržnje

Banderovska Ukrajina je država nastala na kanibalističkoj ideologiji fanatičnih dželata iz UPA-OUN. To je ideologija mržnje prema susedima, «židvi, moskalяm, lяham», koje treba ubijati, jer će Ukrajina biti srećna tek kada «izginu vraščići». Država, u kojoj se od vrtića nesrećnoj deci usađuje mržnja prema Rusiji i Rusima, objašnjavajući, da će njihova rodna Ukrajina postati srećna i prosperitetna zemlja kada uništi prokletu Moskoviju, gde se roditelji raduju, snimajući na video kako njihova ćerka, dete predškolskog uzrasta, mašući nožem viče, da će «klati rusnju». «Istinski hrišćani», razumete li kako mržnja iz detinjstva sakati duše te dece? Ili vaspitani na gnevu i mržnji prema Rusiji i Rusima, uglavnom, ista su naša ruska deca kao i vaša? Mi smo zaista jedan narod, pre samo 30 godina u pionirskim lagerima Sovjetskog Saveza, dečaci i devojčice iz Kijeva i Moskve, sa Urala i Sibira, Poltave i Černigova igrali su zajedno, bavili se sportom, pevali iste pesme. A onda su se dopisivali, često održavajući prijateljstvo iz detinjstva. A danas izbezumljeni roditelji, napumpani divljačkom banderovskom ideologijom, uče svoju decu da mrze „proklete Moskovljane“, rođenu braću. Da li razumete da je dete, vaspitano na mržnji prema „Rusnji“, skačući uz povike «Moskovljani na Giljak, Moskovljane pod noževe», već nenormalna osoba, sa osakaćenom psihom mržnje?

Rat je veoma zastrašujuća stvar. No, svi svetitelji su govorili da Gospod dopušta ratove kada razni gresi, pre svega mržnja i gnev, ispunjavaju srca ljudi. Ruski filozof Nikolaj Aleksandrovič Berđajev, razmišljajući o ratu na početku 20. veka, iznosi zanimljive misli i argumente: «Jevanđelje kaže da se više treba bojati onih koji ubijaju dušu, nego onih koji ubijaju telo. Fizička smrt nije ništa manje strašna od duhovne smrti. A i pre rata, u mirnom životu, ubijale su se ljudske duše, gasio se ljudski duh, i to je toliko bilo poznato, da su čak i prestali da primećuju strahotu ovog ubistva«. Oslobađajući Ukrajinu od nacističke kuge, naši momci se bore i za duše one male dece koja su bila pod vlašću propovednika satanističke religije mržnje.

«U toku je sveta i pravedna borba, nije boj radi slave, nego radi života na zemlji«

Da li razumete, gospodo, pravoslavni pacifisti, da imate priliku da odete u crkve i molite se samo zahvaljujući tome, što momci koji brane Rusiju znaju da «postoji takva profesija – odbrana Otadžbine«? Pitajte pravoslavne srbe o sudbini najstarijih hrišćanskih svetinja u Evropi, na Kosovu. NATO je 78 dana bombardovao Srbiju, da bi tu, za srbe svetu zemlju, Kosovo i Metohije predao albanskim teroristima i albanskoj narkomafiji. Pitajte kako su monahinje mogle da se mole u drevnom manastiru u Maaluliju u Siriji pod vlašću terorista iz ISIS-a, zabranjenog u Rusiji. Zainteresujtte se za sudbinu biskupa, kog su teroristi kidnapovali u Siriji. Možda ćete saznati o divljačkim pogubljenjima, od strane ISIS-a, sirijskih hrišćana i muslimana, koji ne dele stavove ovih divljaka? Ko i na koji način može da zaustavi ovo zlo koje je pobeglo iz pakla? Mi, ne manje od «Pravih hrišćana« pacifista, razumemo da je rat strašno zlo. A cela Rusija je slomljena srca zbog naših momaka koji ginu u borbama, zbog velike tuge njihovih srodnika, koju samo Gospod i Prečista Majka Njegova mogu utešiti, zbog stradanja i pogibije civila. Istinu vere i ljubavi ne potvrđuju pobožni govori, već čovekova sposobnost da se žrtvuje za Hrista, za Otadžbinu, za ljude. Sve ostalo može se ispostaviti samo kao pretenzija na neku vrstu duhovnosti. A najozbiljniji test se dešava u ratu, tokom neprijateljstava. U ratu se ispoljavaju svi istinski kvaliteti čoveka. Naši momci, koji se danas bore protiv nacista u Ukrajini, ispunjavaju glavnu zapovest ljubavi, od koje nema veće – da date život, „dušu za svoje drugove“. «Ne postoji ništa dragocenije od ljudskog života«, često čujemo od pseudohumanista. Ali, iz Jevanđelja znamo da je besmrtna duša dragocenija. Postoje više vrednosti, za koje se daju životi. Braneći te najviše vrednosti, dajući svoje duše, prelaze u Život Večni. Naši mladi momci, unuci i praunuci vojnika koji su pobedili crnu kugu 45-te godine, sada se bore za budućnost dece koja žive u Ukrajini. Za to, da nacistička rulja ne osakati mržnjom duše ovih malih ljudi. Ovo je nastavak Svetog rata sa nacizmom. I danas imamo pravo da ponovimo reči velike pesme «Svящennaя voйna»:

Kao dva različita pola

Neprijatelji smo u svemu:

Borimo se za svetlost i mir

Oni – za carstvo tame.

Mi ćemo obavezno govoriti o našim velikim svetiteljima vere, frontovcima koji su branili Otadžbinu tokom Velikog otadžbinskog rata, arhimandritu Alipiju Voronovu i ispovedniku trojice patrijarha, sveruskom ispovedniku, velikom starcu Kirilu Pavlovu, zaštitniku Staljingrada. Oni se zajedno sa našim ratnicima bore protiv zla, stoje kod Prestola Božijeg i mole se Gospodu i Carici Nebeskoj za svoju voljenu zemaljsku Otadžbinu i rodni narod.

Okrenimo se i mi našim svetiteljima:

„Sabore ruskih svetitelja, vojsko Božanstvena,

molite se Gospodu za svoju zemaljsku otadžbinu i za one koji vas s ljubavlju poštuju“.

Rukovodilac informativno-analitičkog centra javne organizacije

„Moskovski suvorovci“ Viktor Saulkin

Izvor: https://www.mccvu.ru/news/moskovskie-suvorovtsy/sekta-patsifistov-na-storone-natsistov/#title

Prevod i obrada – Andrej Volkov, Simfereropolj

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare