Slava žrtvama bezumlja

Danas moramo da nađemo snage za oprost. Ali i snage da nikada ne zaboravimo istinu, piše u autorskom tekstu za Oslobođenje ambasador Srbije u našoj zemlji, povodom godišnjice Oluje i progona Srba iz Hrvatske

„Ima istina koje nisu za sve ljude, niti za sva vremena„, Volter.

Ratovi stvaraju velike patnje. Bratoubilački nezamislivo, razumu zdravog čoveka, bolne.

Piše: Aleksandar Đorđević

Danas, 4. avgusta, sećamo se zverstva koje je srpski narod pretrpeo na taj dan, leta Gospodnjeg 1995. Izopačenosti jednog pomahnitalog režima koji je sa svoje teritorije prognao 250.000 svojih građana, koji su vekovima i generacijama živeli na svojim ognjištima sa kojih su prognani, a oterani su samo zato što su bili druge verske denominacije i etničke pripadnosti. I uz patnju nad ljudskim sudbinama, moramo smoći snage da idemo napred u budućnost, ali moramo uvek, zauvek podignute glave reći istinu.

POIMANjE ZLA I ISTINA

A istina o tome šta se dogodilo tog 4. avgusta 1995. godine ima svoj pravni, ali i međunarodnopravni aspekt, koji je neophodno pravilno razumeti kako bi svi mi na Balkanu u potpunosti shvatili istorijski koncept u kojem je razgrađena epoha postojanja jedne države, epoha u kojoj su “prosvećeni evropski narodi” zažmureli pred gaženjem univerzalnih vrednosti koje su, do tada, proglašavali neprikosnovenim blagom savremenog života i velikim civilizacijskim dostignućem.

Naime, rasprave oko pokušaja poimanja zla koje nas je zadesilo u poslednjim decenijama prošlog veka završavaju se na dva načina.

Drugo, sekundarnom demonstracijom međunarodne sile koja stoji iza učesnika takve diskusije.

Da pojasnim napred izneto. Za ovakvu tvrdnju možemo ponuditi međunarodnopravnu definiciju pojma zločina genocida koja je sadržana u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju genocida iz 1948. godine. Naime, svesnom zamenom teza, kao i bezgraničnom suspenzijom objektivne metodološke proverljivosti ovaj pojam se funkcionalno koristi kao poluga “veće međunarodne moći” izvan bilo kakvih do sada usvojenih i dostignutih standarda tumačenja i razumevanja pojma genocida.

Dakle, genocid je rečnikom krivičnopravne nauke “objektivno subjektivno” delo, jer ga istovremeno, u kumulaciji, konstituišu dva potpuno različita elementa, i to primarno subjektivni, koji se sastoji u svesno iskazanoj nameri koja se iz pasivnog stanja svesti pretvara u organizovane mere stvaranja uslova za izvršenje dela, a potom sekundarno objektivnog, fizičkog elementa koji je numerus clausus nabrojan u tekstu Konvencije. Sledstveno tome, da bi postojao zločin genocida, potrebno je utvrditi postojanje namere i najmanje jednog inkriminisanog fizičkog elementa (član II Konvencije). Tek u kumulaciji postojanja oba elementa možemo govoriti o postojanju zločina genocida. Naravno, realno vreme u kojem kumulacija konstituiše ovaj pojam, istorijski posmatrano, uvek se poklapa sa vremenom trajanja rata ili ratnih dejstava na prostoru na kojem je počinjen genocid.

Dokazana je istina, ne samo zbog toga što je namera hrvatskih zvaničnika postala deo procesuiranog dokaznog materijala, nego pre svega zato što su tonski snimci predsednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana sa brifinga vojnog vrha Republike Hrvatske na Visu postali istorijska građa, koja je za istinu važnija nego pravosudni bilans nekakvog ad hos tribunala, kao i zbog svega što je istorijski gledano pretvaranjem namere u organizovano postupanje državnih zvaničnika, više nego jasno svedočanstvo o nedvosmislenom postojanju i realizaciji namere, koja uz, u savremenom dobu, nezabeleženu brojku od 250.000 proteranih građana sopstvene države, koji su svi do jednog bili srpske nacionalnosti i ubistava i drugih fizičkih radnji, čini ostvareni pojam zločina genocida.

Uprkos tome, uz obilatu pomoć političkog faktora, a uz čiju pomoć je i izvršen ovaj zločin, tzv. Oluja je sada u istorijskom pamćenju onog dela sveta koji danas piše istoriju ostala pravdana, označena, nazvana, klasifikovana, razvrstana i zapisana kao etničko čišćenje!

PRIZNAJEMO SILU, ALI ŽIVIMO ISTINU“

Dakle, kao što je tzv. Oluja jednostavan i samoočigledan primer zločina genocida, tako je i tretman tog događaja u aktuelnom istorijskom pamćenju dokaz da se udruženi eufemizam i velika sila veoma lako i jednostavno pretvaraju u zvaničnu istorijsku istinu.

Međutim, sila upravlja svetom, ali je ona nemoćna da izmeni istinu i istorijsko sećanje, pamćenje i istinu žrtve čije dokaze nije moguće procesuirati kao što su postojeći dokazi o tzv. Oluji lako i bez trunke obzira genocid pretvorili u etničko čišćenje.

Zato pamtimo. Priznajemo silu, ali živimo istinu. Naše postojanje nije moguće bez imanentne kumulacije istine i žrtve! Ili kako kaže, istorijski necenzurisano sećanje našeg naroda: “Krivo sedi, ali pravo govori”!

Možemo sedeti uz najveće sile. I sedećemo. Možemo čekati u redu ispred onih koji uz njih sede. I čekaćemo. Ali nikad nećemo prestati da pravo govorimo o stvarima onakvim kakve one zaista jesu.

Mi ne tražimo kaznu za one koji su osmislili taj gnusni zločin. Dva puta u prošlom veku smo njihove pretke i njih, kao najrođenije, prevlačili iz skuta sila mraka i bezumlja na stranu svetla i pobede razuma. Istorija tako pamti.

Mi ne tražimo stradalničku empatiju u pogledima “prosvećenog Zapada”.

Mi samo želimo da nesrećne i bolne sudbine naših Srba, koji su proterani sa svojih viševekovnih kućnih pragova, bar malo razumeju i uvaže oni koji su nasledili bezbožne dželate svog naroda čiji je jedini greh bio u tome što su hrišćani druge crkve i pripadnici etničke grupe kojoj nisu pripadali oni koji su ovaj vandalski akt počinili.

Danas moramo da nađemo snage za oprost. Ali i snage da nikada ne zaboravimo istinu. Oprost, ne zato što su ga zaslužili, već zato što mi zaslužujemo mir. Zato što ceo naš životni prostor zaslužuje mir. Pokoljenja koja dolaze zaslužuju mir.

Ali istina je jedna. I neporeciva. Uvek ista. Zauvek ista.

Slava žrtvama bezumlja, slava žrtvama tzv. Oluje.

 

Izvor: SEDMA SILA, OSLOBOĐENJE.BA

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare