Stevan Gajić: Srbi praštaju i lopovluk, ponekad i zločin, SAMO NE IZDAJU

Izvor:
STANJE STVARI, Ilustracija, Foto: Politički.rs, Pokret Oslobođenje, Sputnjik

Čak i ovako drastično ukaljani vlastodršci u Srbiji imaju priliku da se pred istorijom operu od slojeva nepočinstava ako odbiju zapadni ultimatum

Kad čujemo spekulacije predsednika Srbije o uvođenju sankcija Rusiji, dosta je zanimljivo podsetiti na šetalicu koju je, kako se tvrdilo, 2019. godine nosilo 100.000 naprednjaka, na kojoj je pisalo „Jedan od 300 miliona“. Ta aluzija na izreku „Nas i Rusa 300 miliona“ poslužila je usmeravanju žaoke ka tadašnjim antirežimskim protestima „Jedan od pet miliona“.

Piše Stevan Gajić, Foto: Printscreen YouTube

Pomnim pratiocima politike u Srbiji, nažalost više nego u Rusiji (koja je odlučila da predsednika Srbije tom prilikom nagradi ordenom Aleksandra Nevskog), bilo je jasno da naglašeno ulizivanje naprednjačke vlasti Rusiji nije motivisano iskrenim pobudama i željom da ojača srpska pozicija kad je reč o Kosovu i Metohiji time što bi se Srbija zaštitila ruskom podrškom, ne samo diplomatskom nego i svakom drugom, već je to, više nego očigledno, rađeno u okviru projekata čiji je cilj bila natoizacija čitavog Balkana. Jedan od tih projekata bilo je tzv. razgraničenje na Kosovu i Metohiji, već tada na izdisaju, budući da su se vrhunac tog plana i ubrzo njegova propast zbili krajem 2018. godine. Usledio je projekat „Otvoreni Balkan“, ideja Aleksa Sorosa, čestog gosta Aleksandra Vučića, Edija Rame i prištinskih vlastodržaca.

Sada slušamo Vučića kako govori da će doći trenutak, verovatno brže nego što mislimo, u kome će Srbija morati da uvede sankcije Rusiji. Dotle se šef srpske diplomatije Ivica Dačić uvija i pokušava nekako da umilostivi Vučića – baš u vreme kad njegovu Socijalističku partiju Srbije veći koalicioni partner oštro opominje, čak nagoveštava i raskid saradnje, sve uz nameštaljke poput lascivnog sadržaja koji zaokuplja pažnju jednog poslanika socijalista usred skupštinske rasprave o Kosovu i Metohiji. Dačiću nije palo na pamet da stane u zaštitu partijskog kolege. Kao što nije ni rečju zaštitio Mariju Zaharovu kada joj je priređen javni medijski linč krunisan sramnim naslovom najstarijeg srpskog lista „Politika“.

Naslovna strana Politike za ponedeljak 7. septembar 2020.

Umesto toga, on je brže-bolje gledao da zagladi odnose sa Vučićem koji ga je, još dok je lider socijalista bio predsednik vlade, dresirao nizom kompromitujućih snimaka, i medijskih naslova, a krajem januara 2013. i blamažom u TV emisiji „Nemoguća misija“. O toj emisiji, sa voditeljkom koja je tadašnjem predsedniku Vlade Srbije pokazivala najintimnije delove tela usred intervjua, potom su danima brujali i mediji širom Evrope. Dačić je poruku razumeo, a rezultat je bio da tada formalno treći, Vučić, ispliva kao prvi čovek Srbije. Vučićev momenat trijumfa obeležila je i ulizička pesma Kursadžija u januaru 2014. „Kad bih bio potpredsednik vlade“.

U februaru je delovalo da će Vučić konačno zgaziti Dačića koji je do tada bio neizbežan tas na političkoj vagi, ali umesto toga Dačić opstaje postavši u potpunosti lojalan Vučiću. Ipak je ovako oštećen i lojalan bio korisniji i Vučiću i kreatorima poduhvata rasturanja institucija države Srbije na Kosovu i Metohiji, pod nazivom Briselski sporazum. Logično, samo nekoliko meseci posle ove vožnje sa aferama potpisan je antiustavni Briselski sporazum.

I kako kaže čuvena rečenice iz epizoda serije Grlom u Jagode – „Šta je bilo posle“?

Bog, ili sudbina, međutim, uredili su da se događaji koji nas podsećaju na triler iz 2013. žestoko zgusnu tačno deceniju kasnije. U februaru 2023. Amerikanci nas, preko takozvanog francusko-nemačkog plana, teraju na potpunu i bezuslovnu kapitulaciju ultimatumom kojim bi Srbija trebalo da istovremeno odustane od Kosova, odnosno prizna legalnost secesije dela naše državne teritorije, i uvede sankcije Rusiji. Pristane li Srbija na bilo koji od ta dva uslova, drugi neumitno ide u istom paketu. Prihvatanje francusko-nemačkog plana ukida Srbiju kao državu, a ostavinska rasprava rasparčala bi ostatak njene teritorije.

Kako sada ti veliki rusofili i junaci nikom ponikoše? Gde se delo 100.000 naprednjaka? Moram da kažem da za razliku od njih (i od Dačića), socijalisti zasad pokazuju, barem u Skupštini, da imaju kičmu i ne žele da se uklope u ove nagoveštene planove izdaje Kosova i Metohije. Može se samo zamisliti kakvo je stanje po dubini SPS-a, da ne kažem u bazi, kako je voleo da govori nekada visoki funkcioner te partije Bane Ivković.

A sudbina je, eto, udesila da baš sada, kada Zapad pritiska vlasti Srbije, pada 185. godišnjica uspostavljanja diplomatskih odnosa Rusije i Srbije. Oni su uspostavljeni čitave četiri decenije pre punog međunarodnog priznanja Srbije, kada je 23. februara 1838. srpski knez Miloš Obrenović primio u svojoj rezidenciji u Kragujevcu prvog ruskog konzula Gerasima Vaščenka (Gerasim Vasilьevič Vaщenko) poslatog u Srbiju po nalogu cara Nikolaja I Romanova.

Da stvar bude gora po potpisnike Briselskog sporazuma, datum pada tačno dan uoči godišnjice početka Specijalne vojne operacije u Ukrajini. Ono što je važno jeste pitanje da li će na bilo koji način srpska diplomatija, na čijem čelu je ponovo „rusofil” Ivica Dačić, da obeleži taj datum. I da li će to biti makar približno slično pompeznom obeležavanju 2021. godine 140. godišnjice uspostavljanja srpsko-američkih diplomatskih odnosa?

Zanimljivo je da 23. februara Rusija obeležava najvažniji vojni praznik Dan zaštitnika otadžbine (День защитника Отечества), tako da su se stvari ispreplele i poklopile, što nekome može da stvori i glavobolju. Tim veću ako deluje da je taj neko, poput Vučića i Dačića, pride i ucenjen – Vučić od Zapada a Dačić verovatno i od Zapada i od Vučića. Kako će se ponašati videćemo, a već sada je jasno da Dačiću stvari dodatno komplikuju njegovi socijalisti koji su u najmanju ruku pokazali da ga slepo ne prate, a on, pak, niti je zaštitio svog poslanika niti svoju poslaničku grupu. Naprednjaci, s druge strane za sada, sem pojedinih – koliko god bili antipatični mora se reći časnih – izuzetaka, na partijskom nivou ne pokazuju nikakav otpor prema sve jasnijim Vučićevim najavama da se on kreće ka pristanku na uvođenje sankcija i na razgovor u okviru francusko-nemačkog plana.

Dok se rasplet čeka, odzvanjaju reči ruskog ambasadora Aleksandra Bocan-Harčenka izgovorene 9. februara 2023. godine: „Kosovsko pitanje biće rešeno u drugim geopolitičkim uslovima koji će nastati nakon okončanja sukoba između zajedničkog Zapada i Rusije.” Ambasador je upozorio da francusko-nemački plan znači međunarodno priznanje nezavisnosti Kosova, ali da će Rusija u sadašnjem sukobu sigurno pobediti i da u novom multipolarnom poretku „Zapad neće imati odlučujuću ulogu“.

Dakle, da skratim, s jedne strane imamo saveznika, s kojim nas očekuje važan jubilej, a koji pruža jasnu podršku srpskom narodu i državi, dok sa druge strane trpimo kulminaciju tridesetogodišnjih ucena iz Vašingtona, Londona, Berlina, Pariza i Brisela. U ovim okolnostima čak i ovako, svim mogućim aferama i izdajama, drastično ukaljani vlastodršci u Srbiji imaju priliku da se pred istorijom operu od slojeva nepočinstava ako odbiju zapadni ultimatum. Dakle, kakav god neprijatan materijal Zapad imao, kojim ih eventualno ucenjuje, ne treba da se brinu ukoliko ne izdaju do kraja, kao da mi ne znamo kakve su naše vlasti i na šta su spremni.

Ilustracija, Foto: Politički.rs, Pokret Oslobođenje,

Umesto straha od kompromitacije, srpski oberknezovi treba pre svega da imaju na umu da Srbi praštaju i lopovluk, ponekad i zločin, samo ne izdaju. Svedočanstvo tome je da danas u Beogradu imamo i Karađorđev i Milošev spomenik. Imamo bistu i ulicu Aleksandra Obrenovića, ali i onih koji su došli na vlast kao rezultat njegove tragične pogibije. A znamo da Srbija, između Srpske revolucije 1804. i ulaganja Srbije u temelj nove države 1918. godine, nije oskudevala u intrigama, aferama, čak i zločinima. Razlog zbog kojeg imamo njihove spomenike je taj što su uprkos svim gresima ove vođe ipak u ukupnom rezultatu bili viđeni kao ljudi koji su doprineli srpskoj državi i narodu.

Naravno da se u savest današnje garniture srpskih vlasti ne treba uzdati, ali treba se nadati pritisku naroda i Srpske pravoslavne crkve, čija odgovornost je sada velika. A narod i Crkva, uz Božju pomoć, pokazali su da na momente mogu biti moćniji od pritiska zapadnih dušmana poput kolonijalnog upravnika Kristofera Hila koji je doživeo Pirovu pobedu, suštinski težak poraz, tokom Evroprajda leta 2022. Poraz koji ni jedna Vi ste svet reklama američke ambasade u Beogradu ne može da popravi.

Signal šta će naše vlasti uraditi povodom ultimatuma biće odnos prema godišnjici uspostavljanja rusko-srpskih diplomatskih odnosa. A naše kao naroda je da im damo do znanja da treba više da se plaše nas nego ucenjivača sa Zapada.

U dobru je lako dobar biti, na bruci se poznaju junaci!

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare