Trifković: Da li su vladike Grigorije i Joanikije glavni problem Srbije?

Trifković: Da li su vladike Grigorije i Joanikije glavni problem Srbije?

Neupućeni posetilac zemlje Srbije, koji dovoljno razume naš jezik da prati medijske sadržaje ali ipak nije upoznat sa internim igrama, mogao bi da zaključi da je proteklih sedmica najveći problem sa kojim se suočava ova država i ova nacija razorno delovanje jednog dela episkopata Srpske pravoslavne crkve.

Piše: Srđa Trifković

Kao da nije problem uvredljiva „čestitka“ Džozefa Bajdena, trenutnog posednika Bele kuće, povodom praznika srpske državnosti, Sretenja. Ona je – kao što znamo – bila precizni ekvivalent siledžijskog rukovanja sa ciljanom žrtvom, uz licemerni smešak, posle čega je usledio namršteno sadistički udarac kolenom među bedra.

Kao da nije problem ničim izazvana, ali po ko zna koji put ponovljena i verovatno od nekoga naručena tvrdnja predsednika SANU da je Kosovo izgubljeno zauvek i da sa tim Srbi treba da se pomire. Nikom ništa.

Kao da nije problem što novi režim u Vašingtonu uskoro priprema ekvivalent Oluje za Republiku Srpsku. A priprema… da, još kako i precizno. Milorad Dodik je svestan te činjenice, premda previše pigmeja iz njegovog bliskog okruženja nisu. Neverovatan je raskorak u kvalitetu državništva između njega i nomenklature stranačkih poslušnika.

Kao da nije problem, na prizemnom balkanskom nivou, što Bugari ulažu proteste zbog istorijski neospornih izjava jednog beogradskog profesora, ali Srbija pre toga ne protestuje zbog skandalozne izjave bugarskog vicepremijera da je ona (Kraljevina Srbija, potom SHS) izvršila genocid u Severnoj Makedoniji. Sramno, stidno i odvratno.

Problem je vladika

Sve to, dakle, nije problem, niti izazov. Štaviše, po MSP-u Srbije ništa od navedenog nije vredno nikakvih protestnih nota. Krotko se prima otrovna čestitka iz Vašingtona, krotko se prima protestna nota zvanične Sofije – jad i beda, ako je ikada bilo – a ne reaguje se ni na niz drugih izazova iz „regiona“. Pljuvati po Srbima i Srbiji je po stavu zvaničnog Beograda legitimno. Dokaz je nereagovanje MSP-a na skaradnu izjavu Bakira Izetbegovića o Srbima kao „lošem narodu“. Da li je zamislivo da MSP Hrvatske ostane nem na teoretsku izjavu Selakovića da su Hrvati loš narod?

Ništa od navedenog za zvanični Beograd nije neki problem. Jeste ogroman problem, pak, što se episkop Grigorije oglasio sa namerom da podstakne stvaranje nekog pokreta koji bi okupljao ljude mlađih i srednjih godina posvećene opstanku i preporodu Srbije.

Printscreen

Niti je vladika najavio osnivanje stranke, niti svoju kandidaturu za njenog čelnika, niti svoju ambiciju da uđe u trku za šefa srpske države. Ne ulazeći u empirijski nepotkrepljena nagađanja o vladičinim namerama i ambicijama, striktno se baveći samo sadržajem njegove izjave, nameće se paralela sa monstruoznim političkim procesom protiv Donalda Trampa, koji je upravo u toku pred američkim Senatom. Reč je o zlokobno iskonstruisanim optužbama zbog citata istrgnutih iz konteksta, u duhu Staljinovog tužioca Višinskog, na moskovskim procesima 1936-1937.

U stvarnosti, Tramp nijednog časa nije podsticao svoje podržavaoce da jurišaju na Kapitol, a još manje ih je huškao da izvrše neki navodni prevrat. „Prošetaćemo se niz Aveniju Pensilvanije“, poručio im je. „Otići ćemo do Kapitola i pokušaćemo da… našim republikancima, onim slabijim… pružimo tu vrstu ponosa i hrabrosti koja im treba da ponovo povrate svoju zemlju. Hajde, dakle, da se prošetamo niz Aveniju Pensilvanije. Želeo bih da vam se svima zahvalim… što ste tu, ovo je neverovatno.“ Podstrek na terorizam? Da, Avenija Pensilvanije vodi ka Kapitol hilu, uzvišenju na kome se nalazi zgrada Kongresa. Doći do Kapitola je standardni plan miliona demonstranata kroz dvoipovekovnu istoriju SAD.

Ovo je samo jedno retoričko oruđe koje su boljševici i nacisti oberučke prihvatali, a koje sada primenjuje nastupajući američki režim: bilo kakvo izražavanje nezadovoljstva sa delima ili politikom režima ravna je izdaji, podsticanju nasilja, čak terorizmu. Sledstveno tome, mora se kriminalizovati i kazniti. Ko ne prihvata mit o Trampovoj moralnoj srozanosti i kriminalnoj krivici, kao i o nameri pobunjene rulje njegovih pobornika da izvrše puč, onda je i on bedni rasista koji će snositi posledice. „Da se niste usudili da ih zovete demonstrantima!“ (kako reče Džozef Bajden) takođe znači: „Ne usuđujte se da sumnjate u bilo koji deo našeg odobrenog narativa, sada ili ma kada!“

Anticrkvena histerija

Na istovetan način, ne nasedajući klopci režimskih medija koji episkopa Grigorija već sedmicama provlače kroz „toplog zeca“ blaćenja i pljuvanja, treba se smireno i bez gneva osvrnuti na apsurdnu tvrdnju da je tobože nedopustivo za crkvenu ličnost da se na ma koji način uključuje u politički intoniranu debatu o budućnosti naroda i države. Ta je tvrdnja naprosto apsurdna, ustavno-pravno, istorijski i iskustveno neodrživa.

U SAD je ustavno definisana razdvojenost crkve i države (ili da budemo precizni, crkava i države). Ta barijera koja datira još iz 1787. nije prepreka učešću sveštenih lica u političkom životu SAD. Baptistički sveštenik Erni Flečer bio je guverner Kentakija od 2003. do 2007. godine, kao što je i njegov kolega Majk Hakabi bio guverner Arkanzasa. Džejms Lakford, takođe baptistički sveštenik, bio je član Predstavničkog doma SAD od 2011. do 2015. godine. Potom je on do dana današnjeg jedan od dvojice senatora iz države Oklahome. Lista je duga, a ovo je samo nekoliko primera od više desetina zakonodavaca iz prakse američkog političkog sistema – koji protivnici SPC u Srbiji navode kao uzor tobože poželjnog razdvajanja duhovnog i svetovnog „sektora“.

Zasigurno bi se našli neki učesnici u medijskom linču navodno nepodobnih vladika koji bi nam uzvratili da navedeni primeri ne važe za pravoslavne arhipastire, za koje tobože treba primeniti strožija pravila. Ovo je laž. Svim obrazovanim Srbima poznat je primer arhiepiskopa Makariosa III, koji je kao poglavar autokefalne pravoslavne crkve bio i prvi predsednik Republike Kipar u krajnje izazovnim vremenima (1960-1977).

Među Srbima, međutim, manje je poznat primer prvog poglavara Albanske pravoslavne crkve koji je bio premijer i regent tada tek nedavno nastale države Albanije 1924. godine. Fan (Teofan) Noli bio je istovremeno albanski rodoljub, duhovnik i političar. U istom duhu, arhiepiskop atinski Damaskinos je u kritičnim trenucima Grčke pred građanski rat bio regent u ime izbeglog kralja Đorđa II (1944-1946). Pola veka kasnije, Moskovska patrijaršija 2012. godine dopustila je mogućnost kandidature sveštenih lica za izabrane funkcije, pod uslovom da nisu na stranačkim listama.

Medijska histerija oko vladike Grigorija nije neka novina, uostalom. Nije on ni prava meta. Pre šest decenija Kinezi su napadali Tita kada nisu hteli da imenuju Hruščova, a Sovjeti su napadali Envera Hodžu kada nisu hteli da imenuju Mao Cedunga. Po istoj recepturi, ali na bedno prizemnom nivou, režimski mediji u Beogradu su našli vladiku Grigorija (apsurdno!) kao supstituta za blaćenje vladike Joanikija.

Paranoja zbog Joanikija

Printscreen

Od demonizacije Grigorijeve, daleko je bizarnija medijska transformacija vladike nikšićko-budimljanskog Joanikija – od smelog borca za očuvanje svetinja, čoveka koji je stoički podneo hapšenja i svakovrsna poniženja tokom protekle godine – u problematičnog duhovnika koji je tobože blizak „kontroverznim biznismenima“ i ima političke ambicije. U naručenim tekstovima režimskih medija u Beogradu – a naravno niko normalan nema ni najmanje sumnje odakle su naručeni – govor mržnje prema episkopu Joanikiju proističe samo i isključivo iz iracionalnog straha naručilaca da će on postati novi srpski patrijarh. Iracionalan je taj strah, jer ne proističe iz njegovih postupaka, reči, ili deklarisanih namera, već iz morbidne mašte.

Na isti način kao što je pokojni mitropolit Amfilohije, u tim istim medijima, često bivao demonizovan zbog svojih nepokolebljivih izjava o očuvanju Kosova i Metohije, episkop Joanikije zbog daleko umerenijih izjava (sa stanovišta istih dežurnih dušebrižnika) biva blaćen i optuživan za svakakva nepočinstva. U tom kontekstu, na sramotu istih, donedavni „dobrotvor SPC“ Daka Davidović odjednom biva proglašen za „kontroverznog biznismena“, navodnog trgovca oružjem, saučesnika ako ne i podstrekača u tobožnjoj Joanikijevoj nameri da sadi seme razdora između Beograda i Banjaluke… o neuspelom atentatu da ne govorimo. Tog (naravno) nerazjašnjenog pokušaja ubistva sada kao da nije ni bilo, što se režimu podobne medijske mašine tiče, ili je tobože bio usmeren na neko treće lice. U postmodernom spinovanju tih medija laži postaju proverene činjenice, a puke činjenice ne smeju da stanu na put maštovitosti spinera.

Sve je to tužno i mučno. U trenutku kada Srbiji i srpskom narodu na obe strane Drine prete najveći izazovi u protekle dve decenije, kako iz Vašingtona tako i iz Brisela, opsesivno bavljenje nepostojećim „problemima“ vladika Joanikija i Grigorija odiše paranojom. Da, uistinu je paranoidno strahovati od mogućnosti da vladika Joanikije postane patrijarh srpski, jer taj arhipastir ni jednom svojom reči ili postupkom nije doveo u pitanje svoju podobnost za odgovoran i težak teret trona pećkog.

Poznajući njegov lik i delo, kao i čoveka lično, nadam se i uzdam da će milošću Duha svetoga vladika Joanikije biti izabran za sledećeg patrijarha srpskog. To bi bilo u interesu pre svega duhovnog, ali i svakog drugog pravca oporavka ove naše namučene nacije, stvarno suočene sa opasnošću od nestanka. Nezavisno od ličnih i duhovnih kvaliteta vladike Joanikija koji su nesumnjivi, kao Srbin sa korenima u Bosni sa očeve strane a u Crnoj Gori sa majčine, rođen u Beogradu, a domicilan u srpskim zajednicama na dva kontinenta, bio bih veoma srećan da na čelu naše Crkve bude jedan dobar čovek, dobar duhovnik i dobar Srbin, elitni arhipastir ponikao u prapostojbini Nemanjića.

Izvor: Novi Standard

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare