Samo marva može da čami za praznim jaslima, a čovek treba da se bori da obori zlo: Amanet Vase Pelagića

Izvor:
Politički.rs

Jedan od naših najboljih novinara Mile Perić, podsetio nas je na društvenim mrežama na prvog srpskog socijalistu i disidenta Vasu Pelagića. Perićevu objavu prenosimo u celosti.

Mile Perić, Foto: Privatna arhiva

“Zabluda je osnovni uzrok svih zala. Religija je najkrupnija zabluda… Popovi i kaluđeri najveće su varalice svetske. Crkva je privilegisani dom zaglupljivanja, laži i ropstva. Ja, kao profesor bogoslovije i arhimandrit, i po tri puta ovo kažem. Zadugo mi bijaše teško da ovako javno priznam i svijetu na vidiku očitujem ovu svetu istinu protiv nas mantijaša i našeg mantijaškog morala. …

Da je Hrist pripadao taboru socijalista vidi se otuda što se zauzimao za sirotinju i družio se s njome, kao i iz toga što veli: “ljubi bližnjeg svog kao samog sebe, a bližnji naš, veli, jeste svaki čovjek na svijetu”. Uz to je govorio da su mantijaši kao okrečeni grobovi koji se spolja bele a unutra su puni smrada i nečistoće to jest pokvarenosti i nepoštenja. Ove njegove riječi svako će naći u jevanđelju Matijevu. …

Moj bog je oličen u svetoj istini i pravdi; moja crkva je moj narod i čovečansko bratstvo; moj je moral ekonomska i politička jednakost sviju ljudi i naroda…“ — Vasa Pelagić (1833-1899), arhimandrit banjalučki, prvi srpski disident i socijalista.

Na zahtev mitropolita beogradskog Mihaila (koji je organizovao noćna sačekivanja i premlaćivanje Vase, uz javno čupanje brade) liberalna vlada Jovana Avakumovića je zdravog Vasu proglasila ludim 1893. godine i doživotno zatvorila u Padinsku Skelu gde je umro kao neprijatelj dinastije Obrenovića anatemisan od pravoslavne crkve u Srbiji. Nisu ga hteli pomilovati i pošto je smrtno oboleo.

Vasa Pelagić

Ultradesničari predvođeni Bokanom mitropolita Mihaila smatraju jednim od najvećih Srba svih vremena i tvrde da ideološki progoni u Srbiji počinju tek sa Titom.

Perić potom prenosi tuđi tekst o Pelagiću:

”Neodložna je dužnost i potreba naroda da napregne svoju silu, da povrati svoje pravo da i on osigura sebe i svoju porodicu od sadašnjih nepravdi i bede, varalica i globadžija, ugnjetača i zlouporavljača. Koja partija i vlada nije voljna ni toliko učiniti u korist pravde i radnog naroda, nju treba smatrati kao svog protivnika i ugnjetača i eksploatatora, pa makar se vlada hvalisala da radi za mir i red, narod i otadžbinu. (list “Zanatlijski savez” br 56, oktobar 1894, Vasa Pelagić)

“Mudri i pošteni državnici i uopšte vlasnici ne samo da otklanjaju od naroda sve što bi moglo izazvati narodni gnev i pritisak, nego oni svuda i svagda kao čestite sluge velikog gospodara i tvorca sviju životnih namirnica – naroda, udešavaju i ponašanje i svoj rad i svoje plate i sve zakone i uredbe tako da se vidi na svakom koraku da su oni narodni prijatelji i da su mu mili i dragi i odani dobru i radu. Ko tako ne radi nije prijatelj ni sebi ni narodu, ni napretku ni svom porodu, ni poštenom glasu svome ni narodnom, pa ma kako se on derao da je prijatelj naroda i napretka i ma kako uzvikivao da pripada ovoj ili onoj političkoj stranci.

Takav racionalni preobražaj danas je za nas nužniji nego ikom drugom, jer ko ima razuma nepomućena i oka svetla on vidi da se naš državni organizam nalazi u opakoj bolesti, trzavici i agoniji. To je naša politička, socijalna i ekonomska bolest i beda. Za racionalno lečenje takve opake bolesti potrebni su nam posve razumni, racionalni lekovi za život i poslovanje pa da se koliko toliko ozdravi i uljudnije živi napreduje.”

Ovako je pre 120 godina, 1889. pisao narodni tribun Vasa Pelagić od naroda slavljen, od vlasti proganjan i zatvaran u ludnicu, u svojoj knjizi “Narodna prava ili naše neodložne potrebe”, koja je oduzeta i javno spaljena na Slaviji 8. marta 1890. godine, a Pelagić uhapšen, osuđen i krajem godine proteran iz Srbije.

Amanet

Prema arhivskim zapisima iz tog vremena, knjiga i njeno spaljivanje uzburkali su čitavu Srbiju, izazvali masovne proteste građana, kritiku sudova, naprednjačko-liberalske, kao i potonje radikalske vlasti, te tad već abdiciralog kralja Milana Obrenovića. Po povratku iz progonstva Pelagić je zbog objavljivanja novih spisa i članaka u štampi, po sadržaju sličnih spaljenim “Narodnim pravima” zatvoren u ludnicu, potom je osuđivan na robiju a i umro je u požarevačkom zatvoru 25. januara 1899. godine.

Punih sto godina o spaljenim “Narodnim pravima” ništa se nije čulo, sve do 1987. kad je Miroljub Jevtović, koji je pukim slučajem saznao za knjigu, uspeo da pronađe preostali primerak, te da je reprintuje u skromnom tiražu u svojoj “Biblioteci spaljenih knjiga”. Jevtović je naveo da je pronašao i primerak knjige poklonjen Jaši Prodanoviću na kome piše:

Wikipedia

“Ovo delo ostavljam u amanet prijateljima narodnim i mojim da ga preštampaju po treći put.”

Pitam se, pisao je sto godina kasnije Jevtović, kako to da niko do sada nije izvršio Pelagićev amanet?!

Međutim, i posle reprinta, kao zauvek prokužena, knjiga “Narodna prava” je ostala u dubokoj tami. Ipak, zaslužila je podsećanje barem povodom 110. godišnjice smrti autora, tim pre što je uz feniksovano izdanje Jevtović objavio i svoj dodatak “Povesnicu obespravljenosti” koja, kako je naveo, govori u izvesnoj meri o stradalništvu Pelagićevom i događajima oko spaljene knjige, s prilozima iz štampe, prepisima sudsko-policijskih dokumenata, napisima brojnih ličnosti iz poslednje decenije 19 veka.

Među prilozima “Povesnice” je i Pelagićev zapis povodom napada na njega zbog “Narodnih prava”, u kojem se navodi:

“Meni nije krivo što me zbog knjige napadaju neki potplaćeni listovi austrougarski. Jer svi znamo da ona i njihovi vlasnici rade da … Srbija ne bude ni u čemu ozarena… duhom istinske slobode… narodnog blagostanja i mira. Ona bi bila uzdanica boljih i srećnijih dana Srbinovih. .. zbog svojih demokratskih … i oslobodilačkih uredaba.. To znaju neprijatelji Srbije, pa zato snažno rade preko izdajica Srbije i slobode, da Srbiju što jače zaduže… potlačenih sloboda i narodnih prava… stagnacije , korupcije, birokracije… Potrkuša budžonosaca… /znaju da/ samo pod vladom tiranije mogu se puniti džepovi… i satirati iskreni prijatelji naroda i slobode , istine i pravde… Šabački “Liberal” traži od vlasti da knjigu zabrani i pisca kazni… Ove novinarske rugobe… vele da su “Narodna prava” književno ruglo i sumanutost, čijeg pisca treba pre zatvoriti ili u ludnicu otpremiti… Svaki čovek nauke i prijatelj naroda vidi da su pomenuti napadači i klevetnici naše sramne i podle sluge grabljivih gospodara… Ej, izrodi, ko vas takve rodi. Tako li se služi domovini. Tako im veli i pisac ovih redova Vasa Pelagić”.

Sudovima, raznim državnim institucijama i uredništvima tadašnjih novina stigla su mnogobrojna protestna pisma građana zbog sudskog progona Pelagića i spaljivanja knjige. U listu “Narodna misao” u martu 1890. objavljen je jedan kritički komentar da je spaljivanjem te knjige “dat sjajan dokaz da je Srbija zemlja napretka jer je već pošla u srednji vek”, s ciničnom opaskom: “Kako bi bilo da se i Pelagić spali? Bar onda policija ne bi imala muke s njegovim knjigama?”

Delovodni protokol br. 217 od 23. decembra 1889. kazuje da je Pelagićevu knjigu “Narodna prava” zabranila Uprava varoši Beograda , a pisca tužila za uvredu kraljevskog veličanstva. Pelagić je uhapšen, ali su advokat Kosta Špartalj i štampar Nikolić 13. januara 1890, dali jemstvo za njega da se brani sa slobode. Sud varoši Beograda je našao da Pelagić ne može službeno biti optužen za uvredu bivšeg kralja Milana, ali je optužen za rasturanje zabranjenih knjiga.

Na udaru vlasti

“Male novine” 8. septembra 1890. saznaju da je Pelagić prethodne noći uhapšen u svom stanu, a već se u napisu od 9. septembra navodi da je Pelagić proteran u Bugarsku, i to nedelju dana pre izbora, nakon što su vlasti saznale da je zbog omiljenosti u narodu kandidovan za poslanika u Rudničkom okrugu.

Tri meseca kasnije štampa prenosi da je 16. decembra 1890. bugarska vlast proterala Pelagića u Srbiju, ali da su ga u Topčideru dočekali žandarmi i ponovo proterali preko bugarske granice u Caribrod. Tada poslanik za varoš Smederevo Petar Maksimović podnosi interpelaciju kojom traži da mu ministar unutrašnjih dela odgovori da li je književnik Pelagić proteran iz Srbije, da li po naredbi ministrovoj ili nekog nižeg činovnika i čime se to objašnjava s obzirom da se takva naredba kosi sa Ustavom.

Posle interpelacije mu se odobrava boravak u Srbiji, a već 1892. objavljuje “Enciklopediju o značenju reči i izraza”. U tom rečniku, na primer, u objašnjenju termina birokratizam-činovništvo, Pelagić veli: “Gdi se činovništvo odomaćilo kao zasebna klasa ono je pijavica koja sisa krv i sok naroda, ono je grč na narodnom telu, ono je kao bolest sušica koja malo po malo smanjuje telo, energiju duhovni polet naroda, ono je večni drug i branič tiranina i globadžijama narodnim i trajni uništitelj istine i pravde, naroda i stvarnog progresa. Birokratizam je otrovni čir na telu i mozgu naroda”. Izraz dresirati tumači: “dresirati se kaže kad se deca ili narod uče da misle i rade mozgom svojih starešina, a ne svojom glavom”. Objavljuje članke “Srbijo napred! Pobeda je na tvojoj strani, a zatim “Novi grobari Srbije i srpstva”.

U novinama od 11. marta 1893., osvanuli su tekstovi da je Pelagića jedne večeri pred stanom napao neki aramija s namerom da ga premlati, ali da se desilo obrnuto. Dan posle napada Pelagića je žandarm ljubazno pozvao da svrati u terazijski kvart, a potom je upućen na Vračar, pa u Kapetaniju, odakle je odvučen u ludnicu i oglašen duševno obolelim. Iz ludnice ga je već 3. aprila oteo narod, oko tri hiljade građana i studenata koji su uz zviždanje, oštre proteste i pretnje gađali kamenicama glavnu kancelariju, a kad im se obratio upravnik ludnice doktor Milan Vasić, govoreći da je Pelagić baš tog jutra pušten, nisu mu poverovali, već su provalili u ludnicu i izneli Pelagića na rukama, kličući. “Živeo” i “Slava ti”. Prema istom članku iz novina “Zanatlijski savez”, posle je povorka građana s Pelagićem napravila demonstracije ispred kuća namesnika Jovana Ristića i generala Velimirkovića koje su zasuli kamenicama.

U martu 1893. Pelagić je tužio sudu i Ministarstvu unutrašnjih dela Pavla Denića, upravnika varoši Beograda kao i upravnika ludnice dr Vasića zbog toga što su ga “zdrava i prava zatvorili u ludnicu”. Sud je odbio da razmatra njegovu tužbu, a čitav predmet je stavljen ad akta.

Wikipedia

Već 1894. godine, zbog teksta “Radni narod je sila rasparčana” Pelagić ponovo biva optužen, tada “zbog štamparskog prestupa”, a broj 56 lista “Zanatlijski savez” iz oktobra te godine bio je zabranjen. Zbog objavljivanja njegove nepotpisane pesme inkriminisanih stihova “Ustaj seljo, ustaj rode da se spasiš od gospode”, optužen je i urednik “Zanatlijskog saveza” Vlada Ristanović koji se na sudu branio da ne zna ko je autor pesme, već da je preštampao iz “Malih novina”.

Na saslušanju pred sudom 20. oktobra 1894. godine, Pelagić je priznao da je autor teksta “Radni narod je sila rasparčana”, a tri dana kasnije je na suđenju pred Sudom varoši Beograd, izjavio da će kako god mu sudili “strogo ili naučno”, i dalje ponosno raditi i žrtve podnositi za ostvarenje prava naroda, oslobođenje od svakog ekonomskog i političkog zla i pritiska radi stvaranja na zemlji carstva naprednog i političkog blagostanja i carstva jednakosti ,slobode, mira i međusobne solidarnosti”.

-Može biti, gospodo sudije, da ćete me za ovakvu ispovest strožije suditi, ali vjerujte da mi je milije kada me birkoratsko-buržoaska-paragrafska pravda osuđuje i kazni, negoli da me dariva svojim nagradama i počastima. Za mene je najveća počast raditi i umrijeti u službi istine i pravde… – kazao je pred sudom Pelagić.

Osuđen je na četiri meseca zatvora i 200 dinara novčane kazne. Urednik Ristanović je osuđen na novčanu kaznu 100 dinara.

U novembru 1895, Načelstvo Okruga podrinjskog optužilo je Pelagića za rasturanje knjige “Spas Srbije” i “Socijalsitički katihizis” , pa je i zbog toga osuđen.

Tužba

Uprava grada Beograda 9. maja 1896. podnosi tužbu sudu varoši Beogradu protiv njega zbog brošure “Ko je prestupnik i buntovnik i ko ruši red, mir, imanje, moral, veru i familiju” i drugih spisa. U tužbi navode da “Pelagić napada monarhistički sistem vladavine , ustavna prava vladalačka, Njegovo Kraljevsko Veličanstvo kralja izlaže podsmehu i prezrenju, napada na državne ustanove i uređenja zemaljska, građanske i vojne vlasti, crkvu, privatnu svojinu, a javno pravda i hvali dela zločina i prestupa, dražeći narod i pozivajući ga da ustane protiv vladara i vlasti, te da na taj način ostvari zakon socijalističke pravde”. Narednog dana ponovo ga hapse , a na sudsko rešenje kojim mu je određen pritvor Pelagić je svojeručno dopisao: “Milo mi je što me je sud stavio u aps za ono delo za koje bi ljudi od nauke dali nagradu, zato što su ukazani uzroci, koji kad se otklone onim načinom, onda ne bi bilo ni prestupnika ni zločinaca. Milo mi je što se ovim načinom pokazuje duh i inteligencija naših predstavnika i čuvara pravde”.

Na suđenju koje je održano 5. juna 1896. godine, tužbu ju zastupao državni tužilac Milan Popović, a Pelagića su branili advokati Nikola Nikolić i Kosta Špartalj. Odbrana koju je tada izneo prvo je bila objavljena na bugarskom, a potom i na srpskom jeziku pod nazivom “Druga Pelagićeva odbrana”.

“Gospodo sudije, iako se zna da veličinu današnje nauke i kulture svjetske nije stvorila ugnjetačka cenzura i policijsko-sudski pritisak, sa njihovim vladarskim i božanskim, nebeskim i zemaljskim autoritetima i prerogativima, nego da su svu tu veličinu ljudske nauke i kulture , kojom se i najcrnji despot hvalisavo razmeće, stvorili sinovi slobode i kritike i odvažni propovjednici istine i pravde-oni sinovi slobode i nauke , koji budiše, osvješćivaše i upućivaše ugnjetene, orabljene i zaglupljene ljude i narode da potisnu i unište postojeće nepravde… Iako je sud narodnog mišljenja kao i sva ozbiljnija kritika potvrdila neoboriv fakat da su knjige moje kao i sve druge sa takvim poukama i načelima, vršile i jednako vrše djelo narodnog obavještavanja i prosvještenja, sokoljenja i unapređivanja, i da one vode na put istine i pravde, rada i blagostanja privrednog, zdravstvenog, prosvjetnog, političkog i naučno moralnog, iako znamo da je sve pomenuto potpuna istina, kao i to da svega pomenutog treba našem narodu kao ozeblom sunca i gladnom hljeba-velim iako je to sve sušta istina, opet je Sud, po zahtjevu policije, odobrio zabranu i stavio pod sud moja najnovija djela…

Čudno je doista da se moćna državna sprema i njena bezbrojna sredstva boje jednog sirotog pisca , te time pokazuju da sam ja krupna društvena sila, a oni besilje…

Dalje, gospodo sudije, optužen sam za “uvredu njegovog veličanstva”. Ko je čitao ovu knjigu i druga moja djela, on zna da ja uvijek odajem poštu svakom korisnom veličanstvu. Ja se oduševljavam veličanstvom željeznih mostova i drugim uzornim građevinama. Ja pozdravljam veličanstvo valjano obrađenih i željno naprednih raznih žita i drugih usjeva. Ja sam izjavljivao i izjavljujem osobitu i srdačnu poštu svim tim veličanstvima radnog naroda…

Ali, reći će tužioci moji, da oni razumiju uvredu kralja Aleksandra. Eto, gospodo sudije, pred vama stoji optužena knjiga , pročitajte je i uvjerićete se da ja ni u njoj ni u rečenom članku nigdje ne spominjem ime kralja Aleksandra”.

Ovog puta Pelagić je po ko zna koji put u životu osuđen na višegodišnju robiju, na četiri godine zatvora “za uvredu veličanstva po četiri paragrafa” i oteran na robiju. U požarevačkom zatvoru Pelagić piše predgovor za svoju knjigu “Narodni učitelj”.

“Ja sam već jako oronuo zdravljem. Nije ni šala pola moga veka proveo sam po tamnicama, a i danas se nalazim u požarevačkom kaznenom zavodu… Pozdravljam moje stare poznanike i prijatelje, želeći da se koriste ovom knjigom, te da joj uvek sačuvaju onu ljubav kojom su je presretali”. Umro je 25. januara 1899. godine.
Jovan Skerlić je zapisao da je Pelagić u zimu 1899, pao u bolesničku postelju iz koje se više nije digao: “Sve molbe za pomilovanje nisu pomogle: kralj Milan je hteo da stari borac za slobodu umre u tamnici.”
Nezavisnost

Kakve je sve “inkriminisane misli” Pelagić zapisao u “Narodnim pravima”, zbog čega je za ceo tiraž knjige raspaljena lomača na Slaviji?

“Da bi naš narod mogao otkloniti bar neke nesreće i opasnosti koje mu takoreći vise o glavi i grabljivo kolo igraju po njegovoj imovini, rodbini i kesi i da bi prirodnim korakom napredovao i odgovarao glasu potreba čovekovih i zahtevima nauke i progresa, treba da ostvari bar ono što se u ovom spisu, u ovom istinskom i životnom glasu potreba narodnih označena. Jer će se i tim dobitkom dignuti mnoge kužne poluge koje danas pritiskaju i dave narodnu glavu, zaradu, imovinu, snagu, slogu, prosvetu, napredak i utrobu i slavu Srbije i srpstva. A ti lekovi, koji mogu mloge i mloge nesreće i političke i ekonomske bolesti naše otkloniti i izlečiti, evo ovi su, koje usput izlažemo”, napisao je Pelagić.

Dalje je u knjizi u 36 tačaka izneo te lekove “narodna prava i zahteve političko privrednih potreba narodnih” za reformu svih segmenata vlasti i društva.

Na prvom mestu je Pelagić naveo narodno pravo i potrebu da se ujemči neograničeni suverenitet, nezavisnost i zakonodavna vlast velikoj iobičnoj Narodnoj skupštini. “Jer, bez toga ona služi na štetu i sramotu narodnu. Ona ne sme i dalje ostati tako zavisna, ograničena bespravna, udvoričava i ponižena. Sve zakonodavne predloge donosi sama Skupština – njeni odbori. Može vlada podneti predlog, ali ne mora biti primljen”.

Tražio je da se ustanovi pravo za sve punoletne državljane Srbije “da biraju i budu izabarani, ne gledajući na njegovo imovno stanje i plaćanje poreza”.

knjigeobradovic.com/

Zahtevao je da se uzakoni potpuna sloboda štampe i reči, potpunu dekriminalizaciju klevete i uvrede. To, pisao je Pelagić, traži glas nauke, progresa, glas životnih narodnih potreba, jer je slobodna štampa najjača činjenica za širenje i odomaćivanje pravednih istinitih i naprednih ideja i razmenjivanja misli i osećaja, pa zato treba da u zakonu i društvenim običajima bude uzvišenija od sviju vlada, vlasti, vladara, privilegija i svetinja. “Zabraniti i kazniti treba samo ono delo koje kleveta, ruži i izdaje Srbiju i njen narod. Sve drugo neka ide bez smetnje i suđenja… Ne zaboravimo niđe i nikada da glas razuma veli da je jeftinije ukinuti nepravde društvene, negoli večito kažnjavati ljude zato što istinski i pravedno pišu i govore…

Narod nije dužan i više neće da plaća činovnike, upravnike sudije, advokate, stražare i razne apsane i robijašnice zbog toga što se našao neko da se na nekog drugog s pravom ili bez prava baci blatom. Narod je dosta učinio kad je u zakon stavio tačku – svaki urednik novina i časopisa mora primiti i pečatiti odbranu napadnute osobe, onoliko koliki je bio napadaj, ili duplo veći i staviti je na isto mesto u listu, gde je napadaj stavljen bio. Ako to ne učini u toku 5 dana od predaje rukopisa, vlast će zatvoriti uredništvo i zabraniti izdavanje lista.

Pri tome setimo se da su kroz sve vekove svi bolji ljudi tražili za svaki narod to prirodno pravo njegovo, pravo na slobodno iskazivanje istinite, pravične misli, ideje. To su činili i sami vladari koji imadoše više razuma i poštenja od drugih”.

Zahtevao je reformu školstva, zdravstva, sudstva, vojske, unapređenje razvoja privrede, pravednu i široku socijalnu zaštitu svih kategorija stanovništva, te da se “utvrdi osobiti zakon za boljitak i prava sviju radnika zanatlijskih i slugaških, naročito za one radionice i fabrike gde se izrađuju stvari od hemijskih i otrovnih materija”…
U jednoj od tačaka je izneo koncept decentralizacije vlasti, tražeći da se sve nadležnosti koje se tiču rešavanja svakodnevnih životnih potreba građana na lokalnom niovu, prenesu na lokalne institucije.

Tražio je Pelagić da se ukine smrtna kazna i okovi, kao i da se “sistem robijaško apsanski” u zatvorima pretvori u radionice i poučne škole, te da se ozakoni da sudije nadoknade dangubu i povredu časti svakome onom za koga se dokaže da je nepravedno zatvoren i osuđen.

Za državne funkcionere, službenike i činovnike koji počine finansijske malverzacije s novcima narodne kase, kao i za one koji sude po mitu i pristrasno, tražio je kaznu doživotnog društveno korisnog rada, kako navodi, “da privređuju i sebi i državi i deci svojoj”.

Zahtevao je da se odredi deseti deo budžeta “za potpomaganje narodne domaće privrede”, ukine monopol duvana i uvede taksa.

Kao jednu od narodnih potreba izneo je koncept da se u svakom srezu ili okrugu osnuje državna okružna banka i štedionica koja bi davala narodu zajam do maksimalnih pet posto kamate godišnje, te da se zakonom propiše “obaveza vlade da iz narodne kase ulaže u okružnu banku koliko bude iziskivala narodna potreba”.

Tražio je da se “spoljna politika Srbije udesi tako da što pre ujedini sve Srbe u jednu celinu i da ojačava bratske odnose i saveze sa braćom Hrvatima, Kranjcima, Bugarima i Rusima, živeći solidarno i sa svim drugim narodima kojima je stalo do međunarodne solidarnosti”.

Zbog vraćanja državnog duga Srbije od 300 miliona dinara na koji je godišnje u zlatu plaćano 20 miliona dinara kamate, te unapređenja razvoja privrede i rešavanja socijalne bede, Pelagić je tražio uvođenje mera suzbijanja rasipanja novca iz narodne kase, te da se za vraćanje državnog duga od kraljevske plate godišnje oduzima značajan deo.

Zahtevao je da se za polovinu smanji broj činovnika po svim strukturama, smanje plate svih državnih nameštenika koje su veće od tri učiteljske plate, zabrani primanje više od jedne plate iz narodne kase i ukinu brojne nepotrebne privilegije i dodaci, te da vlastodršci i bogataši od svog novca, a ne iz narodne kase, finansiraju manifestacije zabavnog sadržaja koje se organizuju na državnom nivou.

Predložio je donošenje zakona kojim bi se zabranilo rasipanje iz narodne kase za raskošno uređivanje funkcionerskih kabineta i kancelarija, te da se svim državnim nameštenicima koji imaju velike službene plate ili bogataške rente ne daje puna penzija već maksimalno u iznosu prosečne službeničke plate u državi. Predložio je i zakon o zabrani prenošenja imovine koja je nesrazmerna legalnim prihodima na ženu ili drugog koga, jer, obrazlaže Pelagić, “bezbrojni fini lopovi pokradu i prevare ovim ili onim načinom ili državnu ili opštinsku kasu ili privatne poverioce, pa pri istrazi prenesu imanja na ženu ili drugog koga, te time svoju prevaru i krađu osiguraju od oduzimanja i prodaje”.

Zahtevao je da se plaćanja godišnjeg poreza oslobodi svaka sirotinjska zemljoradnička i zanatlijska porodica koja pretrpi štetu usled prirodne nepogode, te da se se siromašnim domaćinstvima zbog bilo kakvog duga, kao i neplaćenog poreza državi, ne mogu zapleniti i prodati osnovna sredstva za delatnost. Predložio je donošenje zakona o porezu na bogataško nasledstvo i lutrijske dobitke u korist formiranja i finansiranja fonda za osnivanje radničkih i zemljoradničkih zadruga za zapošljavanje, školovanje, socijalno i zdravstveno zbrinjavanje naroda.

“Što treba nužno je da se iznađe i uživa. Samo četvoronožna marva može da čami za praznim jaslima, a čovek treba da se bori da obori zlo, pa da postane i da dođe u dobro stanje. Ako hoćemo da živimo i da radimo za sebe i svoje porodice i omladinu svoju, a ne za ugnjetače i varalice, ako hoćemo da se izbavimo od modernih razvrata, zločinstava, prevare i nesreće, i na posletku, ako hoćemo da stvorimo moćne izvore i uslove da nam dolazeći naraštaji budu zdraviji, ugledniji, odrasliji, vredniji i lepši, razumniji, darovitiji, čestitiji i napredniji, onda treba da pregnemo svu snagu svoju da što pre ostvarimo i uživamo ova gore naznačena prava narodna. Ne učinimo li to, onda ćemo celog svog časa i veka gledati kako sadašnji sistem državne i cele uprave, ide i tamo i amo, te gleda na sve strane kao gladna zver šta će i koga će uvaliti u svoje čeljusti, pa da zasiti svoju besnoću i da napuni svoje nesite kese, trbuhe, kasarne i apsane. Zato radnik treba da stane na svoje noge i da bude tvorac svega što se njega tiče. Naši krupni i sitni vlasnici treba da znaju da bi ovakva politička i privredna narodna prava bila i za njih časna i nužna. Čestiti čovek uvek se trudi da ostavi sebi i svom narodu časno i uvaženo ime”.

U uvodnom tekstu u knjizi, nazvanom “Prethodni sporazum”, Pelagić je napisao: – Salonska gospodska politika je posve opaka zverka koja se uhvatila jednom rukom za narodnu kesu i viče: “Daj, plaćaj, bre!”, a drugom za gušu pa grozno davi i izdire se: “Umukni rito i ne pitaj zašto i kome plaćaš!”. Takvu kugu i zversku avet mora svaki pošten i pametan čovek gurati od svoje i narodne kese i guše. To je sveto delo za sve i svakoga…

Tako je govorio Vasa Pelagić – pre 120 godina. Mnogi njegovi savremenici- istomišljenici se možda nikad nisu usudili da priznaju da su mislili ono što je on pisao, a možda bi ga ovovremeni sudovi i strože osudili!

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

1 Komentar
Najstarije
Najnovije Najviše glasova
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Pantagtuel
Pantagtuel
2 godine pre

Одличан текст. Само једна грешка, вероватно у куцању. Није могла влада Краљевине Србије никако да га затвори у Падинску Скелу, пошто се Падинска Скела налази у Банату (на другој обали Дунава) и до 1918. године је припадала Аустро-Угарској, исто као и остатак Војводине. Дакле, могла је само у болнице са шумадијске стране Дунава и Саве, попут оне у Пожаревцу, у којој је на крају умро.