Dapčević: I to ti je revolucija – seljaci postanu komandanti, prvi put opipaju svilene gaćice i požene se buržujkama
Vlado Dapčević o korupciji u redovima jugoslovenskih komunista nakon dolaska na vlast
Dapčević: I to ti je revolucija
Muka mi je bila od svega onoga što se dešavalo pred mojim očima.
Odmah je počela grabež za vlast, položaje, privilegije. Počela je korupcija neviđenih razmjera. A ton svemu tome davao je Tito. Gurao ih je na položaje, uvaljivao u privilegije i tako ih vezivao za sebe. U svemu tome ja sam se osjećao isto onako kako sam se osjećao kad sam u ratu vidio braću Ribar u koži od glave do pete, ili kad sam gledao Mitra Bakića kako Titu poklanja konja kupljenog brigadnim parama.
Samo, poslije rata taj osjećaj je bio mnogo teži, nepodnošljiviji zbog razmjera koje je sve to dobilo. To se, jednostavno, nikako nije moglo uklopiti u moje shvatanje, možda, istina, previše čistunsko, komunističkog morala. I, naravno, odmah su počeli sukobi.
Upravnik Više partijske škole bio je Božidar Maslarić. Taj čovjek je bio nezajažljiv. Odmah se uselio u vilu Rada Pašića, sina Nikole Pašića, i u onoj teškoj oskudici u kojoj je hrana za nas bila sakupljana akcijama sreskih komiteta, kamionima je iz te škole vukao hranu kući, pravio večerinke i tako se ulizivao i dodvoravao raznim generalima i drugim glavešinama. A u školi, zamisli, jedne večeri nije dozvolio da nama naprave najobičnije sendviče. Zbog svega toga, Đilas ga je na kraju smijenio i postavio za upravnika Teslinog muzeja. I da stvar bude gora, kad sam mu jednom javno zamjerio takvo ponašanje, bio je organizovao neke polaznike škole da me kritikuju kao netolerantnog, strogog i slično. Eto, time su se ljudi služili.
Ili, uzmi ova dva slučaja zbog kojih sam takođe javno protestovao. Prvi je vezan za generala Gradimira Ivanovića. Taj Ivanović je bio vojni ataše u Pragu. Kad su ga premjestili u Beograd, on, zamisli, pokupi čitav službeni namještaj i iz Praga doćera u Beograd i još poče da se po Beogradu, u visokom društvu, hvali tim namještajem. Žene k’o žene, to prepričavale pa se i otkrilo. Drugi slučaj je vezan za Tempa. Pozvao me je jednom kući na ručak, stanovao je iznad Partizanovog igrališta, blizu Krcuna Penezića, i kad uđosmo u kuću, u kući nov izrezbareni namještaj. Pita Tempo Micu, svoju ženu:
– Šta je ovo?
Ona veli:
– Ne znam, ja sam mislila da si ti to poslao.
Dođoše vojnici, izniješe stari namještaj i uniješe ovo. Ja gledam i ćutim, a Tempo, istina, odmah viknu:
– Ovo odmah nazad da ide.
Pozva Sava Drljevića, komandanta pozadine, i naredi mu da se namještaj odnese. Tempo tada još nije bio ušao u taj grabež.
Dapčević: I to ti je revolucija – seljaci postanu komandanti, prvi put opipaju svilene gaćice i požene se buržujkama
A, iz ovog primjera vidjećeš tehnologiju otimanja. Na početku beogradskog Južnog bulevara prije rata je radila jedna fabrika tog luksuznog namještaja. Kad smo mi došli, vojska je uzela sve fabrike, poslije ih je vraćala, ali je ovu zadržala. Pošto je Kardelj bio ministar spoljnih poslova i pošto su u njegovu kuću dolazile strane diplomate, bila je donesena odluka da se za Kardelja napravi jedan luksuzni izrezbareni namještaj. To je čula Cana Babović, pozvala Sava Drljevića i pitala može li i za nju da se napravi takav namještaj. Savo rekao: „Može.” Onda on riješi da i za sebe napravi jedan, ali, da bi sebe pokrio, on napravi još četiri, i medu ta četiri ovaj za Tempa. Istina, Tempo je svoj vratio i izvikao se jedan dan na Sava Drljevića. Al’ Savo zadrža onaj svoj namještaj.
Dapčević: I to ti je revolucija
Uporedo s tim, desila se još jedna stvar. Mi, Dapčevići, stanovali smo u jednoj vili u Ulici proleterskih brigada. U blizini je bio onaj diplomatski magacin i u njemu najkvalitetnije stvari. Uz to, triput jeftinije nego drugdje. Četrdesetak ljudi je imalo pravo da se u njemu snabdijeva. Jednog dana sestra me nagovori da kupim štof za odijelo. Pozovem magacin, pitam: ima li? Onaj tamo odgovori da ima za jedno sto odijela. Odem u magacin tek trećeg dana, tražim jedan štof, a onaj isti odgovara: „Nema više.” Za tri dana razgrabljeno je sto štofova za odijela! Po pet, šest, deset.
Jedno jutro tetka mi traži novine da umota hljeb. Kaže:
– Sramota me da ulicom nosim bijeli hljeb.
Pitam:
– Zašto?
Kaže:
– Zato što ga drugi nemaju.
– Pa gdje ga ti kupuješ?
Veli:
– U onom magacinu.
Zabranio sam joj, od tada, da ga više u kuću unosi, iako smo mi i prije rata jeli bijeli hljeb.
Kritikovao sam to na jednoj sjednici Političke uprave, pred Gošnjakom, Kočom i ostalim, ali nije pomoglo. Otvoreno sam rekao da se pretvaramo u feudalnu birokratiju sa specijalnim privilegijama i primjerima dokazivao kolika je moja plata sa privilegijama. Imao sam platu nešto više od osam hiljada dinara, pa onda hiljadu cigareta, ugalj i drva besplatno, uniformu, telefon – sve besplatno. Uz to, vlasniku kuće smo plaćali minimalnu kiriju. Ja sam izračunao da je to sve zajedno onda vrijedilo četrdeset dvije hiljade dinara. Prosječna plata je tada bila nešto oko tri hiljade dinara. Znaš li šta mi je na sve to rekao Ivan Šibi? On je tada bio načelnik Kadrovske uprave, a ja načelnik Uprave za agitaciju i propagandu. Veli: „Ako se tebi ne dopada bijeli hljeb, ti ne moraš da ga uzimaš!”
Najviše me je obeshrabrivalo to što sam jedino ja, od svih koliko nas je tamo bilo, istupao i kritikovao te stvari. Rekao sam tom prilikom i ovo: „Mi siječemo granu na kojoj sjedimo. Ako ne likvidiramo ove privilegije, ne samo što ćemo se odroditi od naroda, mi ćemo u psihologiji postati bogalji.”
Sve to što ti pričam lomilo je karakter ljudi, jer privilegije su zavisile od položaja. Karijerizam je počeo da se razvija do najvećeg stepena, nije se prezalo ni od cinkarenja, podvaljivanja, izmišljanja – ako postoji neko ko smeta. Poslušnost i ulizivanje su postali glavna stvar u kadrovskoj politici.
Dapčević: I to ti je revolucija
Evo ti samo jedan, ali dovoljno rječit primjer. Načelnik Vojno-naučnog instituta bio je general Boško Šiljegović. Ja sam jedno vrijeme bio njegov zamjenik, a onda sam premješten za načelnika Uprave JNA za agitaciju i propagandu. Taj čovjek skoro ništa nije radio, ali je, zato, bio razradio sve tehnike podvlačenja pod kožu rukovidilaca. Između ostalog, sa Titom je igrao domine i uvijek gledao da Tito dobije.
Za tog Šiljegovića, inače, bio je vezan jedan događaj, koji je pred kraj rata i poslije njega bio karakterističan za jedan broj naših generala. Kad smo bili u Drvaru, Radovan Zogović biješe digao dževu jer je Šiljegović riješio da se ženi onom balerinom Mirom Sanjinom. Bio je već oženjen sa jednom studentkinjom, ali dopala mu se Mira, bila je balerina, bogata, i on batali onaj brak i navali da se ženi Mirom. Međutim, komunisti iz Splita optuže Miru da je gola na stolu igrala talijanskim oficirima. U vrijeme kad je živjela sa Ljubišom Jovanovićem (to je bio naš najbolji glumac) došli su u partizane i tu Mira naleti na Boška koji je tada bio komesar Osmog dalmatinskog korpusa. Balerina se svidjela komesaru i poče ljubav. Kad je stigla ona optužba iz Splita, Radovan Zogović obrazuje neku komisiju i počne da saslušava Miru. I, kako je bio „suptilan”, on njoj veli:
– Ti, italijanska kurvo, ‘oćeš da se udaš za našeg generala!
A ona će njemu prkosno:
– I hoću, udaću se za njega!
I udala se. Koliko znam, i danas žive zajedno.
I to ti je revolucija: seljaci postanu komandanti i komesari, prvi put opipaju svilene gaćice i požene se buržujkama. Onda u tim buržoaskim porodicama, uzmu ih pod svoje i – gotovi su. Pošto ideološki nijesu bili formirani ljudi, lako su mijenjali shvatanja. U to vrijeme, devedeset odsto našeg kadra nije znalo najelementarnije stvari iz marksizma i lenjinizma…
Preuzeto sa Fejsbuka/ Ana Obradović
Dapčević: I to ti je revolucija
jedno su komunisti, a drugo titoisti, razlika je velika