Odgovor Lebrehta Gašpara na “invalidne” i “ingeniozne” tvrdnje Ivane Šundić Mihovilović o Srebrenici

Odgovor Lebrehta Gašpara na “invalidne” i “ingeniozne” tvrdnje Ivane Šundić Mihovilović o Srebrenici

Moj stav

LEBREHT GAŠPAR: SUMNJA JE TEMELJ NAPREDKA!

Ovaj tekst je odgovor književnika i kolumniste LEBREHTA GAŠPARA na stav novinarke Danasa Ivane Šundić Mihovilović koja autoritativno tvrdi da „po ocenama stručne javnosti“ pritom ne navodeći niti izvore a bogami ni o kojoj se to stručnoj javnosti radi ministar pravde bi trebalo da bude osoba koja nema problema da osudi zločine kao što je genocid u Srebrenici“. Uz to gospodin Llebreht Gašpar poručuje: „Na nama je da žrtve imenujemo, da utvrdimo kada je i kako je svaka žrtva nastradala, da se žrtava sećamo, da ne zaboravimo,“ i pita „Ako mogu da sumnjam u boga, mogu da sumnjam i u Haški sud ili pak ne mogu, pitanje je sada.“

Teško je ako je uopšte moguće pronaći udžbenik krivičnog, upravnog ili građanskog prava, o udžbenicima teoretskih predmeta poput Uvoda u državu i pravo ili sociologije prava, čak i filozofije prava koji bi ili čiji bi autor ustvrdio da se pravosnažnom i izvršnom presudom jednom za svagda utvrđuje nepobitna i konačna, neupitna, što bi se reklo, apsolutna istina koju niko ni na koji način ne samo da ne može osporiti nego u nju ne sme sumnjati ili nedajbože je opovrgavati. Ruku na srce našlo bi se ako nigde drugde ono bar u fus notama pravnih naučnih disciplina da je tokom istorije ljudske civilizacije bilo i takvih, ali samo teoretskih mišljenja sklonih teološkim osnovama i podloškama da su presude od boga ili bar od duha svetog date, ma šta pod tim podrazumevali konkrtetni, davno zaboravljeni mislioci, no takva mišljenja ne samo da su bila marginalna nego su sa indignacijom odbačena u poslednjih, pa recimo namanje tri veka.

Uostalom, zar je potrebno ovakvo krajnje problematično poimanje presude jednog suda osporavati teoretskim i naučnim pristupom koje je po svojoj prirodi u vremenu prosvećenosti temeljeno na dva krajnje jednostavna postulata koje glase: razmišljam, dakle postojim i sumnja je temelj napredka. Uostalom, svedoci smo da malo, malo pa se u medijima pojavi vest o slučaju kako je neki osuđenik nakon dugogodišnje robije oslobođen od odgovornosti za delo za koje je osuđen iako ga nije počinio, za koje je bio osuđen pravosnažnom i izvršnom presudom.

No, da ne dužim, jasno je da svaki pravni poredak želi da onemogući sporenje u nedogled, zato je predviđena dvostepenost, rektko trostepenost kako u krivičnom tako i u drugim postupcima, ali je zlu netrebalo pored redovnih pravnih lekova predviđen i vanredni pravni lek kako bi se čak i pravosnažne i izvršne presude mogle iz određenih razloga i pod određenim okolnostima osporiti jer ipak apsolutna istina je dostupna samo bogu a sve će biti i đavolu – ne i čoveku. Pritom recimo da je haški sud u tom smislu bio prilično restriktivan.

Ili se ja možda varam? No, ako je verovati novinarki lista Danas, Ivani Šundić Mihovilović, politikologu (završila je prema dostupnim podacima Fakultet političkih nauka Univerziteta u Beogradu) sve će biti da je tako – grdno se varam. Doduše nije jedina koja mi tako nešto sugeriše. Ni novinari Radija slobodne Evrope nisu od raskida mada nisu eksplicitni u toj meri iako podjednako vole da kad-kad izvrnu činjenice i da malkice manipulišu. No, zanemarimo sada lučonošu slobodnog i liberalnog sveta, Glas slobodne Evrope i zadržimo se na onom što je Ivana Šundić Mihovilović u svom autorskom tekstu objavljenom u listu Danas 08. aprila 2021. godine izvolela ustvrditi napisanim.

Ako s pravom ili bez njega pretpostavim da naslov nije ona odredila, pa čak ni poduži podnaslov koji izravno korespondira sa samim naslovom, pažnju ću posvetiti delu članka u kojem su izneti vrednosni sudovu i zaključci koji ipak korespondiraju sa tendencioznim i zluradim naslovom i podnaslovom.

Sumnjam, pitam, tražim odgovore – dakle postojim.

Srpska deca, žrtve genocida

Svoj tekst o krizi koja upravo potresa političku scenu Crne Gore ali očigledno i tek ustoličenu njenu vladu sa tankom i evo, ispostavilo se nesigurnom većinom, koja lako može da pukne na očiglednoj provokaciji, već spomenuta novinarka Danasa Ivana Šundić Mihovilović autoritativno tvrdi da „po ocenama stručne javnosti“ pritom ne navodeći niti izvore a bogami ni o kojoj se to stručnoj javnosti radi, i čijoj, da l’ crnogorskoj ili ovoj našoj, sorabijskoj i opravdano je pitati kojoj, jer bojim se upustimo li se u bar logičku analizu a na osnovu prepoznatljivih političkih i kvazi pa i para političkih narativa zaronićemo u tužnu sorabijsku političku zbilju. Tek tvrdi ona „ministar pravde (pritom misli na crnogorskog ministra Leposavića) bi trebalo da bude osoba koja nema problema da osudi zločine kao što je genocid u Srebrenici“.

Vladimir Leposavić

Ovu prilično invalidnu tvrdnju, opštu i neodređenu a ipak stavljenu u određen kontekst u nedostatku argumentacije, novinarka nam sugeriše da ta navodna a možda i anonimna „stručna javnost“ tako nešto zaključuje na osnovu nečeg što se kao opšte mesto valjda imerativno pretpostavlja i što je van svake sumnje, kako inače, a ta tvrdnja ili argumentacija glasi „Leposavić je ministar u vladi koja zvanično teži evropskom društvu koje baštini zajedničke vrednosti“, da bi ingeniozno i slavodobitno, skoro (kvazi)intelektualno (ko li joj samo dade tu diplomu?) ustvrdila da su „neke od njih (zajedničke vrednosti, evropske, dakako, prim. Lebreht Gašpar) i priznanje genocida u Srebrenici i drugih zločina i priznanje Haškog tribunala“. No, u svom ushićenju Ivana pravi konstrukciju koja doslovno glasi, citiram: Leposavić je, međutim, u pripremljenom odgovoru na pitanje u Skupštini pročitao sa papira da će priznati genocid u Srebrenici „kada se to nedvosmisleno utvrdi“, te da je sud u Hagu, gde je suđeno za taj genocid, „izgubio svoj legitimitet“. Potom se ponovo poziva na svu moguću javnost jer tvrdi: „To je izazvalo burne reakcije domaće i međunarodne javnosti, dok su sedam opozicionih stranaka i jedna građanska organizacija pokrenuli peticiju za njegovu smenu.“ Nadalje, ni malo slučajno ministra Leposavića trpa u radikalski koš i to priznajem, vrlo umešno.

No da vidimo šta je to doista rekao, zapravo pročitao gospodin ministar Leposavić? Ako je verovati malopre spomenutom Glasu Slobodne Evrope (bar su korektno preneli izjavu), ministar Vladimir Leposavić je rekao: „Uopšte ne mogu da priznam ili ne priznam događaj o kojem nemam saznanje. Ja sam spreman da priznam da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi. Ne znam da li je postojala genocidna namjera 1995. u Srebrenici. Mogu samo da vjerujem ili ne vjerujem sudijama iz Haga, bilo onima koji su glasali za ovu pravnu kvalifikaciju, ili onima iz istog sudskog vijeća koji su o ovom pitanju zauzeli ili izdvojeno ili posebno mišljenje.“

Izjava ministra Vladimira Leposavića je krajnje precizna i jasna da je nije potrebno posebno obrazlagati ili tumačiti, nema tu nejasnoća. Ono što je jasno a što mnogima ne odgovara jeste to da on nije negirao zločin, čak ni genocid, samo je kao pravnik i neko ko se bavio ne samo pravnom praksom već dominantno teorijom imao u vidu da u pravima nema tabua, da je sve podložno intelektualnom promišljanju i oceni i ono što je ipak detalj koji bi se mogao uzeti u obzir jer predstavlja ako ništa više jedno filozofsko dostignuće naše civilizacije, mada u onom dekadentnom 20. veku, u pred-postdemokratskom i predglobalističkom i liberalnom (da li baš suštinski i izvorno liberalnom?) društvu koje glasi oslonjeno na sentecu cogito ergo sum, jer misliti znači i sumnjati a sumnjati znači postavljati pitanja (kako bismo mogli pitati ako ne mislimo? Osim naravno, ako ne postupamo po očekivanju nekih, drugih koji misle, ne kritički doduše već interesno) a šta nam vrede pitanja bez odgovora? Za odgovore su nam potrebni argumenti, dakle, vrlo jednostavno i intelektualno: sumnjam, pitam, tražim odgovore – dakle postojim.

Ako mogu da sumnjam u boga, mogu da sumnjam i u Haški sud ili pak ne mogu, pitanje je sada?

O kakve li jeresi!

No ako je verovati Danasu i Ivani Šundić Mihovilović sumnjati znači suprotstavljati se vrednostima koje baštini Evropa koja nema alternative a ta je vrednost zacementirana kako vidimo tabuiziranjem sumnji u, ovaj put, stav ili presudu, svejedno Haškog suda, sutra u stav nekog drugog ad hoc suda, ili recimo briselkog birokrate. O kakve li jeresi!

Nedavno je jedan istoričar rekao u svom komentaru da danas, u postdemokratskom, neoliberalnom svetu izgleda ne važi pravilo o iskazivanju naučnih i metodološki utemeljenih sudova o određenim istorijskim događajima nakon određene istorijske distance od 50-60 godina kada se otvore svi arhivi. Eto na šta smo osuđeni u neoliberalnom svetu u kome dominiraju ispostaviće se (možda, ne tvrdim) ne samo fake news već i zabrana promišljanja.

Genocid nad Jermenima

Da li je potrebno pozivati se na niz slučajeva, eto, na primer na aferu Drajfuz i dokazivati da je potrebno vreme kako bi se sve okolnosti, sve činjenice, svi dokazi na miru i hladne glave razmotrili. No, hajde, možemo i ovako: genocid nad Jermenima počinjen od strane Turske nije procesuiran ni na kakvom međunarodnom, bilo stralnom ili ad hoc sudu, pritom trebalo je da prođe više od 100 godina da većina stalnih članica UN kao i EU deklerativno zločin Turske (za razliku od Srbije) proglase genocidom. Uostalom Turska, čiji diktator je „veliki“ prijatelj našem navrhvođi i dalje negira genocid. Isto bi se moglo reći i za genocid nad Srbima u NDH; jedni ga negiraju, drugima je neupitan, treći doduše se „mudro“ ne izjašnjavaju ali ni nakon više od 75 godina međunarodnih dekleracija poput one o genocidu nad Jermenima nema. Doista, da li je briselskoj birokratiji ili Stejt departmentu palo na pamet da donesu dekleraciju o genocidu nad Srbima? I da, dozvolite mi malu zluradost, da li je Ivani Šundić Mihovilović palo na um da na temu genocida nad starosedeocima Severne Amerike sačini kakav tekst i upita se zašto Kongres ili Senat nisu doneli dekleraciju o priznanju genocida? Popis se tu ne okončava, šta ćemo sa genocidom Ujedinjenog Kraljevstva u Indiji, Belgije u Kongu, Francuske u Alžiru ili u Ruandi? U svim ovim slučajevima postoji solidna istorijska distanca kao i dovoljno materijalnih dokaza i istorijsnjkih studija. Zašto nema reakcije leži u jednostavnom odgovoru – politika.

Srpske žrtve

I da ne bi bilo zablude, ne pada mi na pamet da negiram monstruoznost počinjenih zločina u i oko Srebrenice, čak ni maskar slabo ili nikako naoružanih vojnika koji su bezglavo, neorganizovano i bez ikakve strategije bežali iz Srebrenice ka Tuzli i tako bili legitimna vojna meta čak i po oceni beogradskog Fonda za humanitarno pravo. Tvrdim sve ono što se dogodilo u Srebrenici je ljaga na našem, srpsnjkom obrazu i to valja priznati i ja to priznajem i osuđujem svako ubistvo i žalim svaku žrtvu i baš stoga insistiram već isuviše dugo da je potrebno da zemlja Srbija i Srbi i kao narod i kao pojedinci, bez ostatka osude svaki zločin počinjen u njihovo ime i da nikako govoreći o zločinima svojih sunarodnika ne koriste onu: ali zašto oni ne govore o njihovim ločinima nad Srbima, ili: a naše žrtve? Da li će tamo neki, oni (bilo koji) govoriti o zločinima prema pripadnicima našeg naroda na njima je. Na nama je da naše a što da ne, i njihove žrtve imenujemo, da utvrdimo kada je i kako je svaka žretva nastradala, da se žrtava sećamo, da ne zaboravimo ni naše ni njihove. Ovako, kada postupamo podjednako poput nekih drugih, ne svih doduše i to valja reći, ne razlikujemo se od njih, takvih, zločinačkih i tada nemamo kao pravoslavni hrišćani (u šta se busamo u grudi) moralnog prava da dižemo svoj glas do neba, na Hristove pouke nema potrebe nikog podsećati jer ako ih ne zna sam određuje svoje mesto.

I još, ne pada mi na um da negiram realitet i postojanje presude Haškog suda o genocidu u Srebrenici, ali, imajući u vidu da ta presuda nije bila jednoglasna, da je priličan broj stručnjaka, filosofa, umetnika, političara pa i samih aktera haških sudskih procesa i događanja iza zavese, poput Karle del Ponte, pojedinih sudija ali i drugih ukazali da ima prostora za sumnju i objektivnost ili bar samo u pristrasnost, o političkom kontekstu i da ne govorimo, intelektualni imperativ je oprez i sumnja ali i strpljenje potrebno da vreme ili istorijska distanca i naučne discipline učini svoje.

I da zaključim po ko zna koji put, zemlja Srbija kada već nema državu već paradržavu, ili onaj svesniji i odgovorniji deo tog naroda morao bi nekako iznaći rešenje da finansira multidisciplinarni istraživačko-naučni i arhivsko-dokumentacioni centar sa pratećim i funkcionalnim sadržajima koji bi tragao za potpunom i celovitom istinom o holokaustu, genocidu i svim ostalim ratnim zločinima počinjenim na ovim prostorima tokom 20. veka a njih je bilo više nego što bi i sam đavo mogao da pojmi. Naravno, objektivnosti radi, taj bi centar mogao biti i multinacionalnog sastava, ne samo sa istraživačima sa ovog prostora već i iz džcele Evrope i zašto ne i iz prekomorskih zemalja. Da, u pravu su oni koji tvrde da je tako nešto skupo, preskupo ali, zar istina nije neprocenjive vrednosti za poimanje prošlosti, shvatanje sadašnjosti i određivanje budućnosti?

Izvor: SEDMA SILA

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

1 Komentar
Najstarije
Najnovije Najviše glasova
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Ж. Васић
Ж. Васић
1 godina pre

Доста често сам читао текстове од неког новинара који се потписује иницијалима И.Ш.М. и тек јуче сазнадох да је то Ивана Шундић Михајловић.
Та особа која се представља као новинар са таквом злурадошћу пише о свему што је српско.
Све што бих јој ја рекао изговорио је господин Гашпар у овој колумни и то много пристојније него што бих ја учинио. Хвала му.