In memoriam: Rade Likić (1975-2024)
Hercegovinu pamtim u treptajima. To su oni sunčani trenuci, bljesci u kojima oživljavaju dragi ljudi i predjeli. Trepnem tako, pa u mom sjećanju bljesne naš Rade.
Dolazio je u svoju Hercegovinu, u očevo Ljubinje iz Sarajeva, preko raspusta. Malo basketa, malo dječačkih razgovora. Turnir u malom fudbalu na Bucanju gdje smo se kao dječaci i upoznali uz rivalstva ekipa „Krajpolje“, „Vođeni“, „Kunak“, „San“, „Bronhi“, „Žrvanj“, „Gradac“… Onda i ozbiljnijih razgovora, jer je Rade uvijek volio i knjigu. Čitao je sve od svjetske književnosti i avanturističkih romana do istorijskih priča iz Politiknog zabavnika, uvijek u potrazi za novim saznanjima i uzbudljivim svjetovima čija nam je vrata uvijek velikodušno otvarao. Njegova mašta je rasplamsavala naša dječačka srca. Sa Radom smo svi maštali o velikim stvarima koje ćemo jednog dana postići.
A onda je došao rat.
Naši dječački snovi iskušavani su javom koja se pretvorila u košmar. Maštali smo o vilovitim i zmajevitim epskim junacima, časti otačastva, a obreli smo se u svijetu koji je po mjeri bio jedino zločincima i profiterima. Rade je tada došao iz svog Sarajeva da se u njega više nikada ne vrati. Njegovi roditelji su ostali u podijeljenom gradu, dijeleći dobro i zlo sa svojim komšijama i sugrađanima. Đački dom u Trebinju postao je njegov drugi dom, a mi, Ljubinjci, njegova jedina porodica. Rade je svim srcem volio svoj narod i zavičaj, ali na onaj viloviti i zmajeviti način našeg djetinjstva koji nas je ubrajao, a ne uzvisivao iznad drugih ljudskih bića. Svako ko ga je ikada upoznao, shvatio je da u grudima gromade od čovjeka kuca nježno dječačko srce.
Zbog toga je Rade volio Hrista. Zato je bio od ljudi kojega nikada nije mogla uvrijediti prijeka narav drugog velikog djeteta, vladike Atanasija. Nekoliko puta smo zajedno šetajući iz Trebinja preko Zasada i Mostaća hodili na večernja bogosluženja u Tvrdoš.
Rat je završio. Sve velike stvari o kojima smo maštali kao djeca bile su tada tako nestvarne. Oko nas su bila zgarišta sela, gradova, hramova… čak su ljudska bića podsjećala na zgarišta. Jedino naše nasljeđe koje nije moglo iščeznuti u tim zgarištima bio je Hristos. Rade je bio duboko svjestan te činjenice. Bio je duboko svjestan neraskidivih veriga naše Hercegovine od Svetog Save i Hrista Gospoda. Zbog toga je i posvetio svoj život istraživanju istorije njenog ohristovljenja. Nije nikakvo pretjerivanje kada se kaže da je zbog Rade, naše malo i na prvo oko zabačeno Ljubinje postalo ogromno na mapi srpskih zemalja. Ko je god poželio da zaviri u prošlost naše Hercegovine od Svetog Save i da je istinski doživi, dolazio je u Ljubinje našem Radi. Neke sam i sam upućivao da odu, da osjete, da vide, a imalo se šta vidjeti i naučiti.
Rade je bio i pisac. Njegove pripovjetke o svim našim zgarištima i tamama, uvijek su svjedočile o tome da ljubav i opraštanje kroz vaskrslog Hrista pobjeđuju. Kada je zakoračio u bolji svijet, svome Hristu, mnogi istoričari, profesori i kulturni radnici su posvjedočili koliko im je značio i kao stručnjak „samouk“ i kao džin pun ljubavi.
Posebno bih istakao i apostrofirao njegovu ljubav i predanost prema obnovi Stare ljubinjske crkve koju je sa ocem Sašom uspješno i za primjer obnovio prebacujući preko svojih ruku svaki kamen, svaku mistriju fresko-maltera radujući se svakom kvadratu veličanstvenog freskopisa.
Poslije đeda Pere Likića i Ilije Toholja – Keca milozvučna ljubinjska zvona bila su u sigurnim rukama.
Od danas brat Rade počiva pored ove ljubinjske krasotice čekajući vaskrsenje mrtvih i život budućeg vijeka.
Vječan mu pomen i carstvo nebesko!
Amin!
Sveštenik Radivoje Krulj, materice 29.12.2024.
