Smešak bez radosti momaka iz Đačke čete

Smešak bez radosti momaka iz Đačke čete

Svedok ratnog vremena bio je i Sreten Marić (1903–1992), rodom iz Subjela kod Kosjerića. Esejista, prevodilac, profesor. U Parizu je doktorirao istoriju, kod nas bio intelektualac uvažen i u međuratno i u posleratno doba. Autor eseja o velikim svetskim piscima i filozofima. Za užički časopis „Međaj” 1989. godine Marić je napisao uvodnu reč sa svojim sećanjima iz Velikog rata i razmišljanjima o vremenu koje je usledilo.

„Video sam ispraćaj na železničkoj stanici u Skoplju 1915, ispraćaj Đačke čete 95/96, kako su se oni sami zvali, onih koje će kasnije zvati 1.300 kaplara. Znao sam ih skoro sve. Igrali su nedeljom u malom parku kraj Idadije. Dolazile su devojke. Igrali su valcer, tango i polku, a i druge igre čije sam ime zaboravio. Mi deca smo dolazili da im se divimo. I sad smo mi bili na skopskoj stanici. Momci u teretnim vagonima na kojima je pisalo koliko u njih može stati ljudi a koliko konja, devojke i mi drugi na peronu.”

„Sve dok voz nije krenuo na širokim vratima vagona kao grozd, jedna do druge, nasmešene glave sa šajkačama. Pred vagonima devojke. Svi su nešto dobacivali jedni drugima. Svi su se smešili. Nekako čudno. Ne umem da opišem taj smešak u kome je bilo svega samo ne radosti. Dugo je trajao taj oproštaj, smešak je postajao sve grčevitiji.”

„I odjednom, voz je krenuo. Bez najave, da se užasno brzo izgubi iz vida, sa onim glavama, sa rukama koje su iz vagona mahale. Tad se desilo nešto što je za mene, dečka od 12 godina, zapanjujuće. Prvo sam čuo jedan usamljeni krik, onda još dva-tri ista. Onda jedan opšti, užasno prodoran vapaj. Sve te devojke i majke su uglas ridale, sa čudnim gestovima, mahajući rukama, kao da traže potporu, nekakav zaklon.”

„Sa mojih 12 godina nisam razumeo to ridanje. I meni je bilo žao što kaplari odlaze, ali ne da ovako ridam. Pitao sam moju majku, koja je pridržavala svoju rasplakanu sestru, devojku od 19 godina: ’Mama, šta im je?’ Odgovorila mi je: ’Sine, pa ko će se od njih vratiti?!’ Isidor Karaklajić, student tehnike, sin popa Boje iz Kosjerića, verenik moje tetke, zaista se nije vratio. I toliki drugi.

Smešak bez radosti momaka iz Đačke čete
Sreten Marić (Fotodokumentacija opštine Kosjerić)

„No, ja sam uskoro potom, sa tom tetkom, ostavio majku, sestru i brata u Prizrenu, krenuo u bežaniju preko Albanije. Majka mi se plašila da me, kako se to govorilo, Bugari ne odvedu na rad.”

Preživeo je golobradi Sreten albansku golgotu, radovao se oslobođenju otadžbine. „Kada sam se vratio u zemlju negde 1920. godine, ona je bila pusta. Vozovi su tek počeli da rade. Mostova na pruzi još nije bilo, putnici su ih prelazili po daskama, peške. Sećam se svojih prvih letovanja na Zlatiboru. Mogao sam satima šetati da ne sretnem živa čoveka. Sećam se Dragice Tucović, Dimitrijeve sestre, kada je pričala mojoj majci o poginulim u njenoj familiji. U Dimitrijevom Gostilju samo Tucovića je poginulo za to vreme 16 momaka. Iz svake opštine zlatiborske živote je u tim ratovima dalo najmanje od 150 do 200 mladih. Mokra Gora 208, Kremna čak 306. Tužno je bilo.”

Pisac ovih redova nadao se „pesmi slobode” u vremenu koje je nakon Velikog rata nastupilo, ali nije je čuo ni pevao. Sumorno piše o poratnoj budućnosti: „Postojećim se niko nije zanosio, obećanjima novog i boljeg malo ko… Oslobađali smo se, ali niko osim Srba to nije shvatao kao oslobađanje. Možda i Slovenci, bar prvih godina posle rata. Sama reč solunac ubrzo je, čak i u Srbiji, počela označavati neku vrstu klovnovske figure samohvalisavca, mada ja nisam u životu sreo nijednog pravog solunca takve vrste. Vojvode su im umirale tiho i povučeno u svojim selima. Beogradom se šepurila manguparija, šićardžije svake vrste.”

„Sve to nije moglo predugo trajati, u beznađu se više nije moglo trpeti. Pa se situacija naglo menja, ali tek sredinom tridesetih godina. Sa dolaskom Hitlera na vlast svakome je neminovno postalo birati. Hitler je otvoreno, javno pozivao na ono što srpski narod, što naša tradicija nije mogla prihvatiti. Na mržnju, a i na samoprezir. Mnogi bi se od nas tada okrenuli Zapadu, ali Zapad kao Zapad tada kao da nije ni postojao.”

„Boljševizam je, istina, na sebi nosio mnoge mrlje: procese, svađe, tvrdu diktaturu (za gulage tada se u Jugoslaviji nije znalo). Ali idejno, u proklamovanoj ideologiji, on je afirmisao vrednosti Zapada… Svi su čitali Staljinove reči da je čovek najveće blago Partije, niko nije naglasio da je iza reči čovek stajalo ’kadrovi’, što je potpuno menjalo smisao sintagme. Uostalom, zar boljševizam nije proklamovao marksizam kao svoje učenje, a kod Marksa se, naročito onog mladog, moglo naći puno toga utešnog i lepog i za čoveka van ’kadrova’. Otud je najveći deo omladine pred hitlerovskom opasnošću našao jedini spas u – Staljinu. I tako smo imali najsmeliju partizansku vojsku. I opet ono najbolje je odlazilo, a da niko nije mogao reći ko će se vratiti”, pisao je za „Međaj” 1989. godine Sreten Marić.

Izvor: Politika/ Branko Pejović , Naslovna foto: Borci iz Đačke čete 1.300 kaplara (Foto sa sajta Bašta Balkana)

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare