„Srbi su jedini narod u Evropi koji je ratovao protiv Zapadne imperije. Kada je zapadna talasokratija kao bura nadirala prema našim granicama, tada je na srpskom kopnu podignut štit i barjak slobode. U Srbiji su podignuti prvi bedemi Evroazije. Košare su Termopili Evroazije. Srbi su na sebe primili udarce koju su bili namenjeni nama. Naš dug prema Srbima je ogroman. Da se Srbi nisu suprotstavili Zapadu, umovi unutar Kremlja se ne bi probudili na vreme i Putinova Rusija bi zakasnila. Mi Srbima dugujemo Kosovo. Da Kosovo opet bude srpsko: to je istorijska i moralna dužnost Rusije. Mi imamo naše Kulikovo polje, Srbi imaju svoje Kosovo polje. Ali u duhu to je jedno isto polje na kojem ćemo se sresti i potući neprijatelja u poslednjoj bici na Zemlji”, jedna je od nama najdražih izjava Aleksandra Dugina čija je kćerka Darija sinoć ubijena.
U nesrećnoj situaciji koja svakog dana pretenduje da bude još nesrećnija za mnoge i svuda, licemerje i dalje ne manjka u zvaničnim izjavama onih kojima samo žrtve nacizma nikad nisu dovoljno žrtve.
Kao slobodno i nezavisno udruženje možemo jasno da iznesemo svoje stavove, te tako i iskreno žaljenje svih nastradalih uz činjenicu da bi sve ovo medijsko izveštavanje bilo daleko drugačije da se ovakav napad desio u Engleskoj, SAD-u ili nekakvoj drugoj državi koja misli da treba da vlada svetom.
Gubitak velikog prijatelja naše zemlje i naroda je i naš gubitak. Samo duhovnim očima i srcem se može sagledati ljubav prema istini i pravdi u gore navedenoj Duginovoj izjavi. Da nam je više ljudi koji su svesni postojanja i jačine duhovnog polja, svet bi bio drugačije mesto, a Darija nije mogla biti drugačija rastući pored takvog oca.
Jednu Dariju su ubili na Gučevu, drugu sad a koliko su Srbije ubili ubijajući Darije, možemo samo pretpostaviti.
Neka im je večna slava.