Danas bi mojoj drugarici Vukici bio rođendan: “Moja ruka u rukavici i njena bez rukavice, poslednji put su se srele 5 sati pre njene smrti, i više nikad neće…”
Danas bi mojoj drugarici Vukici bio rođendan, pa bismo nas nekoliko, njoj najbližih, po ovom divnom danu ručali u kafani “Na brdu”…
Umesto toga, njeno telo je danas izloženo strogom protokolu vezanom za sprečavanje širenja zaraze, pa njen odlazak s ovog sveta i ne liči na sahranu…
Kada sam pošla u 1. razred osnovne škole, prvog dana me je ujak odveo u školsko dvorište i otišao! Ja sam bila vezana vreća, prepadnuta, naslonila se na neki zid kao izgubljen slučaj… Došla je učiteljica i rekla:
– “Svi u red, DVA PO DVA.”
Ja stojim tako izgubljena, a onda mi priđe Vukica – sva živahna, brbljiva, skakutava… Uhvati mene za ruku i povuče me:
– “Evo mi ćemo zajedno u red!”
Tako smo se uhvatile za ruke nas dve, dva najrazličitija deteta koja se mogu zamisliti, i od tog dana se “držale za ruke” narednih 60 godina…
Držale smo se, malo ja nju, malo ona mene, i tako prošle kroz školu, muke s momcima, razočarenja u ljude, smrt roditelja… do konačnog traumatičnog iskustva s privatizacijom u naše dve firme – koju smo mi, starovremski kadar, teško podnele…
Dospele smo i u mirnu luku, kada nam je glavna briga bila šta je stiglo u Lidl, i koja serija je na kom kanalu…
I tako je bilo do četvrtka uveče, kada sam joj dodala vodu sa rukavicom na ruci i duplom maskom na licu… Ta moja ruka u rukavici i njena bez rukavice, poslednji put su se srele 5 sati pre njene smrti, i više nikad neće…