Milica Eseš Pinter: Magija najranijih sećanja

Milica Eseš Pinter: Magija najranijih sećanja

Milica Eseš Pinter: Magija najranijih sećanja

Mislim da sam vam već jednom pričala, moje prvo, naranije sećanje iz detinjstva je jedna tepsija baklave, koja ulazi u rernu…

Milica Eseš Pinter: Magija najranijih sećanja
Piše: Milica Eseš Pinter

Ne znam da li slika koja nam se prva ureže u uspomene ima neke veze sa nasim kasnijim životom, možda je to bio neki predznak, proročanstvo, da ću svih narednih godina tragati samo za onim najslađim i najsočnijim stvarima u životu, bogato nadevenim, rumenim, što hrane i oči i dušu, a i stomak.

Priznaćete, baklava i nije loš znak, ni loša uspomena.

Ako nisi dete nekog princa ili kneza ili makar naftnog magnata, pa ti ne ostanu u sećanju putovanja, automobili i privatni učitelji, za dete iz jedne radničke porodice, ako mene pitate, baklava je ok.

I sada, sa skoro 40 godina, kad mi je prijatno i lepo, setim se te tepsije, kako svečano ulazi u rernu.

U to vreme stanovali smo u jednoj staroj kući koja je bila izdeljena na nekoliko dvorišnih stanova i kasnije su skoro sve porodice iz susednih ulaza prešle u nove stanove, u zgradama u centru i ponovo smo bili komšije.

Ja sam bila jedina devojčica, mada baš i nisam bila neka reprezentativna slika i prilika ženskog deteta, pošto su me uvek šišali na kratko i oblačili u plavo i zeleno.

Pored te stare kuće bila je jedna kafana sa živopisnom ogradom i fasadom, gde su kum, tata, njihove kolege sa posla i muškarci iz susedstva povremeno nailazili i vraćali se tek malo nacvrcani i veseli, nikad pijani, nikad nervozni i agresivni, nikad dočekani na zub od žena.

Uopšte, u to vreme, živeli smo nekako sunčano, tiho, nasmešeno, ne plašeći se onoga što dolazi sutra i prekosutra i sledeće godine i one tamo…

Dvadesetak kuća dalje, ravno niz ulicu, dolazilo se do velike seoske kuće maminih rođaka od kojih smo nosili mleko. Njihovo dvorište uvek je mirisalo na čiste štale i uštipke. Imali su jedan mali poslužavnik koji je stajao na okviru sa nožicama, kao stolić, a na njemu su uvek bili čisti, pravi fildžani, bez drški i prava džezva, čini mi se od bakra.

Poslužavnik i fildžani bili su oslikani cvećem, ružama.

I taj poslužavnik je isto jedna od meni dragih slika iz detinjstva, sa sitnim fildžanima, pa možda baš zato i danas volim cvetne dezene i uvek kad biram nešto za kuću, naročito kuhinju, biram “na ružice”.

Od te kuće, kroz ulicu desno, stizalo se do kuće maminih roditelja. Tu bih kuću morala opisati u jednom posebnom delu.

Te tri kuće činile su magični trougao mog najranijeg detinjstva i najranijih sećanja. I za taj period ne vezuje me nijedna, čak ni neprijatna, a kamoli ružna uspomena.

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare