Sabornost u Pravoslavnoj Crkvi ne znači demokratski princip vladavine većine, ali načelo sabornosti podrazumeva unutrašnje podudaranje vere, ispovedanja i htenja naroda Crkve sa verom, ispovedanje i htenjem sveštenstva Crkve.
Takođe, načelo sabornosti podrazumeva jedinstvo vere, ispovedanja i htenja naroda i sveštenstva Crkve sa verom, ispovedanjem i htenjem onih članova Crkve koji više nisu među živima na Zemlji, koji su bili Crkva u vekovima pre našeg dolaska na svet i koji su nam Crkvu predali kao najsveštenije nasleđe.
Nadalje, načelo sabornosti bi trebalo da podrazumeva unutarcrkveno saglasje o važnim stvarima i to ne samo saglasje unutar episkopata, nego i saglasje između episkopata i naroda kojem je taj episkopat dužan da služi.
Sve navedeno je izostalo u slučaju davanja kanonskog priznanja i autokefalnosti dojučerašnjim raskolnicima iz Makedonije.
Posebno je poražavajuće to što naš patrijarh, koji se u javnosti rado predstavlja kao čovek dijaloga, još uvek nije našao za shodno da se jednom jedinom rečju obrati nezadovoljnoj Crkvi kojom upravlja. Njegovo ignorantsko ponašanje je uvredljivo i smatram ga manifestacijom toksičnog klirikalizma, koji nikako nisam očekivao od nekoga ko se javno voli sa Zagrebom i pešači po Beogradu preko Brankovog mosta.
Takođe, veoma me pogađa ćutanje mitropolita Joanikija, koji je bio živi svedok narodne crkvenosti u Crnoj Gori i spremnosti naroda Crkve da i svojim telima brani crkve, manastire i krstove predaka. Sada taj mitropolit ćuti kao zaliven kada taj isti narod pati i negoduje zbog predaje naših crkava i manastira oholoj i nezahvalnog makedonskoj novocrkvi.
Opori ukus oglušivanja o narodna osećanja i izdaje našeg istorijskog nasleđa u Makedoniji prerastao je u čistu gorčinu nakon nezapamćenog poniženja koje je Srpska Pravoslavna Crkva danas doživela od Crkve Makedonije i Crkve Turske, nakon što su ove dve “sestrinske Crkve” naš tomos proglasile nekom vrstom preporučenog pisma.
Ako svakome ko izda srpstvo s pravom postavljamo legendarno pitanje: “Sa čim ćeš pred Lazara?” onda bismo našem patrijarhu i episkopatu sada mogli da postavimo pitanje: “Sa čim ćete pred Svetoga Savu i kralja Milutina, kako ćete pred Nikolaja i Justina, šta ćete reći Atanasiju i Amfilohiju?”
Vladimir Poterjahin