Interviju sa Sahrom Vagenkneht: “Ako samo bogati glasaju, to više nije demokratija”

Izvor:
Politički.rs, Foto: Printscreen Twitter/@SWagenknecht

Interviju sa Sahrom Vagenkneht koji je objavljen na sajtu Cicero 5. novembra 2022. godine. Autor intervjua je Ben Kriške, novinar iz Minhena i jedn od urednika u ovom mediju.

“Ako samo bogati glasaju, to više nije demokratija”

Foto: Printscreen Twitter/@SWagenknecht

Energetska kriza, inflacija i društveni preokret: vremena su zapravo predodređena za stranku koja sebe naziva Levica (Die Linke). Ali oni su u zavadi i dobijaju jedan loš izborni rezultat za drugim. Sahra Vagenkneht u intervjuu govori o tome da je na levici, o svojim idejama o razumnoj politici i krizi u Levoj stranci i otkriva da li planira da osnuje novu političku snagu.

Gospođo Vagenkneht, da započnemo naš razgovor, zamolio bih vas za kratku definiciju: šta mislite da je politički „levo“?

Levica za mene znači da se bavim pre svega onima koji ne potiču iz imućne porodice i koji i danas imaju mnogo lošije mogućnosti za obrazovanje i napredovanje; za ljude koji moraju da zarađuju za život teškim, obično neinspirativnim radom. Naravno, levo znači i brigu o produktivnoj, inovativnoj ekonomiji. Ali glavna briga je da svako dobije svoj pravi deo i da niko ne mora da živi u siromaštvu. Što se tiče spoljne politike, za mene levica znači zalaganje za mir, diplomatsko rešenje sukoba i globalno razoružanje.

Na fonu ove definicije, kako ocenjujete dosadašnji politički rad SPD/FDP /Zelene vlade? Uostalom, postoje dve stranke koje bi sebe manje-više opisali kao levičarske.

Pa, to je tipično za ono što se danas podrazumeva pod „levo“. Ne mislim da je legalizacija kanabisa pogrešna, imam velikih problema sa takozvanim „Zakonom o samoopredeljenju“. Ali ono što je ključno jeste da sa društvene tačke gledišta, vlada radi upravo suprotno klasičnoj levičarskoj politici. Socijalni problemi u našoj zemlji su sve gori. Eksplozija troškova energije najviše pogađa siromašne, ali takođe uništava našu srednju klasu. U spoljnopolitičkom smislu, vlada tvrdoglavo ide na vojnu kartu. Nema nikakvih napora za mirovne pregovore i diplomatsko rešenje. Tako doprinosite da rat u Ukrajini sve više eskalira.

O tome ćemo za trenutak. U mom krugu prijatelja i poznanika ima ljudi koji bi se verovatno opisali kao „levi” i glasali za Zelene. Znači ovi ljudi uopšte nisu ostali? Ili su Zeleni samo posebno dobri u održavanju levičarskog nastupa?

Zeleni su posebno ono što se danas podrazumeva pod „levicom“. To je više životni stav: vozim teretni bicikl ili električni automobil i kupujem stvari u organskoj radnji. Ne želim to uopšte da omalovažavam. Takođe kupujem u prodavnici zdrave hrane s vremena na vreme. I svima je u interesu da ljudi u centru grada ne koriste automobile za kratka putovanja. Ali problem je što mnogi u ovom miljeu sebe smatraju boljim ljudima zbog svog načina života. Oni gledaju sa visine na ljude koji, na primer, nemaju alternativu automobilima u ruralnim sredinama ili koji ne mogu da priušte ni električne automobile ni organske proizvode. Problem je u misionarskom vaspitnom žaru kojim se želi diktirati drugima kako treba da žive. Kada se ovaj pristup kombinuje sa političkom moći, postaje opasan.

Pre nekoliko dana optužili ste Zelene da su „najopasnija stranka u Bundestagu“. Zašto su Zeleni opasniji od AfD-a?

Rekla sam „sudeći po šteti koju prave“. AfD može samo da priča. Zeleni zauzimaju ključna vladina odeljenja. Habek je odlučio da prekine kupovinu ruske nafte krajem godine, bez pristupačne alternative. Zeleni su posebno van dodira sa stvarnošću, ignorišući pitanja koja mnoge ljude u ovom trenutku drže budnima. Oni predstavljaju bogati, metropolitan akademski milje u kojem je popularna ideja da je samo skupa energija dobra energija. Takođe mislim da je gospođa Berbok pogrešan izbor za ministra spoljnih poslova.

Na koji način?

Njihova naivna moralizacija spoljne politike ima ono što je potrebno da nas uvede u veliki rat. Zadatak bi sada bio da Nemačka zajedno sa Francuskom i drugim evropskim zemljama pozove na mirovne pregovore, da napusti prethodni put, da isporučuje sve više oružja i da gleda kako rat eskalira. Evropa mora da izvrši pritisak na SAD tako što će povući svoju bezuslovnu vernost. Jer ako se rat proširi, mi ćemo biti prvi na udaru. Možete se moralno naduvati i ubrojati u „dobre momke“ jer se vojnom snagom borite protiv opšte omraženog Putina. Ali na kraju, Putin sedi na nuklearnom dugmetu, i neće se ni povući iz Ukrajine, a da nije iscrpeo sve opcije koje ima vojno. Mislim da je neodgovorno rizikovati.

Foto: Pixabay, sahra-wagenknecht.de/

Upravo ste pomenuli planirani zakon o samoopredeljenju: šta vam smeta u tome?

Mislim da je veoma problematično skoro sugerisati da vrlo mladi ljudi u ionako teškoj fazi puberteta traže rešenje za svoje probleme u promeni pola. Mnoge mlade žene s pravom se bore sa društvenom rodnom ulogom, sa nižim mogućnostima zarade i napredovanja koje i dalje imaju u poređenju sa muškarcima danas. Ali zbog toga ih ne treba motivisati da promene biološki pol.

U Velikoj Britaniji sada se vode tužbe protiv lekara koji su radili takve operacije mladim ljudima. Pacijenti su kasnije duboko zažalili zbog ovih intervencija. Takođe mislim da je opasna ideja da svako može da promeni svoj pol upisom u kancelariju i da muškarci mogu da dobiju pristup ženskim sportovima, skloništima za žene ili ženskim zatvorima. Sada postoje dva pola. Oni koji negiraju biološke razlike uzroku jednakosti čine medveđu uslugu.

Da li to znači da zakon o samoopredeljenju ne bi bio levičarski projekat?

Ne. Mislim da je cela diskusija o rodu preterana. U retkim prilikama kada zreli, odrasli ljudi zaista osećaju da su u pogrešnom telu, potrebna im je pomoć i niko ne bi trebalo da bude diskriminisan zbog toga. Ali treba prestati da se pretvaramo da je ovo masovna pojava. Političari svakako ne bi trebalo da otvaraju put sve većem broju mladih ljudi da uzimaju blokatore puberteta ili da im se izvrše nepovratne hirurške procedure na telu.

Da li bi onda, da damo još jedan primer, barem paketi pomoći savezne vlade bili levičarska politika? Odgovorni političari kažu da bi paketi pomoći pokazali da se zabrinutost građana shvata ozbiljno.

To je kao kada palikuća zapali celo selo, a zatim pomogne u gašenju kuće i želi da bude slavljen kao veliki vatrogasac zbog toga. Ne Putinov rat, već ekonomske sankcije Rusiji koje su usledile su razlog zašto cene energenata eksplodiraju. A posebno u Nemačkoj, jer druge zapadne zemlje izbegavaju sankcije ili su one slabo pogođene. Gas je u Nemačkoj trenutno osam puta skuplji nego u SAD. I subvencija ovde, olakšica tamo, to ne ublažava ogromne dodatne troškove. Razgovarala sam sa zanatlijama, poljoprivrednicima i pekarima koji, uprkos paketima pomoći, moraju da se plaše za život.

Kako objašnjavate da se 2022. suočavamo sa urganom kada kažete da prvo moramo da se uverimo da je ljudima u zemlji dobro?

Da, ovo je čudna debata. Nekada je bilo razumljivo da je primarna odgovornost vlade bila da osigura da njeni građani rade dobro. Ako to danas kažete, sumnjiče vas da ste nacionalista. Ovo samo pokazuje da smo zaboravili kako da vodimo razumne diskusije. U debatama doživljavamo emocionalni i moralni naboj koji nije dobar za našu demokratiju.

Foto: Printscreen/ Welt.de

Ali zar „međunarodna solidarnost” nije briga stare levice?

Ja sam za međunarodnu solidarnost. Ali ono što Nemačka trenutno radi nema mnogo veze sa tim. Podigli smo i cenu gasa jer smo kupovali po ludim cenama da napunimo rezervoare za skladištenje gasa. Siromašnije zemlje nisu imale šanse da izdrže korak. Sankcije protiv žita i đubriva iz Rusije doprinose povećanju cena pšenice i povećanju gladi u trećem svetu. Opravdanje ove politike plemenitim moralom je takođe prilično lažno. Kažete, na primer, da ne možete kupiti naftu i gas od diktatora i ratnog zločinca poput Putina. Istovremeno, Šolc i Habek putuju do islamističkih diktatora i ratnih zločinaca na Bliskom istoku da po mnogo većim cenama kupuju energente. To je problem za svaka etička ubeđenja – ne razmišljate o posledicama. Na kraju, šteta je ogromna, samo što obično ne trpe oni koji su je izazvali – oni sebe doživljavaju posebno dobrim ljudima.

Tokom pandemije korone, energetske krize i inflacije videli smo uznemiravajuća stanja. Proširuje se jaz između bogatih i siromašnih. U Minhenu, gde ja živim, normalan radnik više ne može da nađe stan koji bi mogao da plati. Sve su to neprijatne tendencije. Ipak, vremena su zapravo predodređena za levičarsku politiku – a time posebno za stranku koja sebe naziva Levicom, zar ne?

Mislim da bi kredibilna partija za mir i socijalnu pravdu imala veliki potencijal? Ankete pokazuju da ima mnogo ljudi koji se više ne osećaju zastupljenim u postojećim strankama. Levica je nekada bila kredibilna politička snaga. Imali smo dvocifrene rezultate na saveznim izborima, čak i 2017. je i dalje bilo preko 9 odsto. Ovi birači su poslednjih godina sve više odbijani preusmeravanjem sadržaja.

Dakle, da li trenutno doživljavamo početak kraja Levice?

Stranka koja stalno dobija loše rezultate treba da se zapita šta radi pogrešno. U Levici, pak, rukovodstvo uvek krivi neki spoljni uzrok. Samokritičke rasprave o tome da li izborni porazi možda nemaju veze sa rukovodstvom i sadašnjom orijentacijom stranke zapravo nikada nije bilo. To je tragedija: kada ljudi žele drugačiju politiku, samo AfD trenutno ima koristi. To vidimo i u drugim zemljama: ako više nema razumne politike i ozbiljne opozicije, desnica preuzima. Zapravo, stranke koje sebe nazivaju demokratskim imaju odgovornost da to spreče.

Koliko se plašite pomeranja udesno? Nemačka nije Italija ili Švedska. U ovoj zemlji, AfD je u velikoj meri izolovana od ostatka političkog sistema.

Mislim da ni AfD neće preuzeti vlast. Ali to svakako ne čini naše društvo boljim mestom kada stranka koja toleriše desničarske ekstremiste i naciste u svojim redovima postaje sve jača. Pre svega, međutim, za demokratiju je problem kada se sve više ljudi uopšte ne prepoznaje da iko zastupa njihove interese i zbog toga ostaje kod kuće tokom izbora. O ovome se premalo raspravlja. Ne samo da imamo sve veće rezultate AfD-a. Imamo i snažan trend glasačke apstinencije, posebno među onima kojima je loše. Danas se pouzdano može izvući zaključak o prosečnom prihodu od izlaznosti na izbore u stambenom naselju. Siromašniji više ne izlaze na izbore jer shvataju da nijedna stranka ne zastupa njihove interese. Ali demokratija u kojoj u nekom trenutku glasaju samo bogati više nije demokratija.

U ovom kontekstu, kolika je masa potencijalnih glasača Levice? I zašto ona apsolutno nije u stanju da ih povrati?

Kada su u pitanju potencijalni birači, mogu se osloniti samo na ankete. Bila je nedavno jedna od INSA-e da bi stranka sa profilom kakvu ja promovišem trenutno imala 30 odsto izbornog potencijala i skoro sigurno bi je izabralo oko 10 odsto birača sa pravom glasa. Verujem da mnogo ljudi želi političku snagu koja može da izvrši pritisak na ovakvu vladu da promeni svoju politiku. Kada je levica bila relativno jaka, promenila je stvarnu politiku. SPD je naknadno izvršio niz socijalnih korekcija. Ne želim ni da zamišljam kakva će biti naša država za godinu-dve ako se njihovom sadašnjom politikom ne zaustave vladajuća koalicija.

I dalje ste jedan od najpopularnijih političara u Nemačkoj. Ipak, pročitao sam da je posle vašeg poslednjeg govora u Bundestagu došlo do „talasa ostavki“ u vašoj stranci. Kakvu ulogu imate vi lično u zapuštenom stanju vaše stranke?

Foto: Politički.rs, Pixabay, Twitter/@SWagenknecht

Tačno je. U poslednjih nekoliko nedelja, posebno veliki broj ljudi je napustio levicu. Međutim, javilo mi se mnogo ljudi koji su to uradili jer se vrh stranke ogradio od sadržaja mog govora. Zapravo, verovatno nikada nisam imala tako pozitivan odgovor stanovništva na govor Bundestaga. Sada je, naravno, možda bilo članova koji su otišli zbog mene. Ali čista pražnjenja ne govore ništa o uzrocima. Takođe morate znati da je u ovom periodu doneta odluka da levica podržava bezuslovni osnovni dohodak. I to je možda doprinelo ostavkama.

Da li ste protiv bezuslovnog osnovnog dohotka?

Da. Mislim da svako treba da ima pravo i mogućnost da dobrim poslom zarađuje za život. Svako ko ostane bez svoje krivice mora biti zaštićen odgovarajućim osiguranjem za slučaj nezaposlenosti, koje se zasniva na njihovom poslednjem prihodu i plaća se sve dok ne može da nađe odgovarajući posao uprkos svim naporima. Bezuslovni osnovni dohodak nikada ne može dostići nivo solidnog osiguranja za slučaj nezaposlenosti jer to ne bi bilo priuštivo. U najboljem slučaju, to može biti beneficija na nivou siromaštva, ali je i dalje veoma skupo jer bi svi trebalo da je dobiju.

Poznato je da ste veoma argumentovani. Sada kažete da dobijate mnogo pozitivnih povratnih informacija za svoje stavove. Ali u isto vreme dobijate i mnogo negativnih povratnih informacija. Neki kritičari vas nazivaju „onom koja razume Putina“. Optuženi ste i da ste dobili odobrenje od delova AfD-a. Zar vas to ne tera na razmišljanje?

Ovo pre pokazuje da mnogi više nisu u stanju da objektivno razgovaraju. Osuđujem ovaj rat, smatram ga zločinačkim. Ali zalažem se da se to okonča diplomatskim putem kako bi se izbegla dalja eskalacija. Koliko su naše debate spale na nizak nivo pokazuje činjenica da se takvi stavovi sada difamiraju kao „onaj ko razume Putina“ ili „propagandisti Kremlja“. I na aplauz AfD-a: Da li zaista želimo da postavimo referentnu tačku za diskusiju šta AfD misli? Dakle, ako AfD kaže da je nebo plavo, onda svi moraju da tvrde da je žuto, jer bi inače mogli dobiti „aplauz sa pogrešne strane“? To nije funkcionisalo tokom izbegličke krize, kada niko nije smeo da razgovara o problemima imigracije, a da ga ne optuže da je „rasista“. Dakle, AfD je imao jedinstvenu prodajnu ponudu koja ih je dovela do Bundestaga.

Na primer, neko ko se više ne oseća da ga predstavlja vaša stranka je pisac Kristijan Baron. Nedavno smo ga intervjuisali. Baron je očigledno na levoj strani i odrastao je u lošim uslovima. Kaže: „U Nemačkoj je potrebna nova levičarska snaga.“ Ako sam vas do sada dobro razumeo, da li biste se složili sa njim?

Da. I veoma ga cenim, i kao pisca. Napisao je sjajne knjige. Jedna je o njegovom ocu, druga o njegovim dedovima, ljudima koji su morali da žive u uslovima o kojima nemate pojma u zelenom mehuru pokvarenom prosperitetom, i koji naravno utiču u svojoj surovosti i svakodnevnoj borbi za opstanak. Baron opisuje skučenost i ograničenja života na dnu i šta to čini onima koji su pogođeni. Lakše je biti srećna, fina osoba kada si odrastao dobro zaštićen i zbrinut u blagostanju. Dosta često ovih dana na ove ljude gledaju prezrivo, preziru ih. S druge strane, Baron piše u svojim knjigama o njima. Mislim da je to veoma važno.

Ključna reč „nova levičarska narodna snaga“ koju Baron zahteva: pre četiri godine pokušali ste da osnujete novi levičarski kolektivni pokret sa „stand up“ (ustanio, prim.prev.). Zašto je projekat propao?

U to vreme sam bila predsednica poslaničke grupe i nisam želela da osnivam novu stranku. Zato je „stand up“ trebalo da postane pokret koji menja orijentaciju levičarskih partija, posebno Levice i SPD. Hteli smo da uzdrmamo rukovodstvo obe stranke da predstavlja ljude zbog kojih su ove stranke i osnovane. Obratili smo se prema 170.000 ljudi sa svojom zabrinutošću, ali nismo imali nikakvu strukturu, organizaciju. Zauzvrat, „stand up“ stranke su se oglušile i stoga je na kraju propao.

Foto: Twitter/@SWagenknecht

Tada bi logičan korak bio osnivanje ne kolektivnog pokreta, već direktno nove partije. Prema anketama, svaka deseta osoba mogla bi da zamisli da glasa za “Listu Sahre Vagenkneht”.

Ali postoje slični problemi kao i sa „stand up“. Kada se formira nova stranka i mnogi ljudi žele da joj se pridruže, ne postoje samo pošteni, pošteni i posvećeni suborci, već i oni koji drugima otežavaju život, koji deluju destruktivno i koji mogu imati potpuno drugačije poglede i namere. U najgorem slučaju, ovo vodi u pravcu koji više nema nikakve veze sa originalnim projektom. Kao što se desilo sa AfD-om, a nažalost i sa levicom.

Da vas drugačije pitam: da li nameravate da osnujete svoju stranku?

Ja sam pripadnik levice, ali vidim potrebu za kredibilnom strankom za mir i socijalnu pravdu.

Ipak, dozvolite našim čitaocima misaonu igru: šta bi trebalo da bude u osnovnom programu nove levičarske partije? Kako to treba uskladiti?

Smatram da je potrebna partija koja se, s jedne strane, zalaže za klasična socijalna pitanja: dobre plate, socijalno osiguranje, dobar nivo penzija. Ne može biti da je sve više ljudi koji su ceo život radili siromašni u starosti. Ali ona takođe treba da se zalaže za ekonomiju sa jakom srednjom klasom i fer konkurencijom i za pluralizam mišljenja i toleranciju. Čak je i mesto razumnog liberalizma napušteno u političkoj areni. Svojom energetskom politikom, kao i politikom prema Koroni, Vlada pre svega uništava mala i srednja preduzeća, dok velika osvajaju tržišni udeo. Naš ekonomski sistem sve manje ima veze sa pravednom tržišnom ekonomijom.
Čak i savremeni konzervativizam u smislu očuvanja zajedničkih vrednosti i tradicija koje stvaraju koheziju više nema pravu adresu na političkom spektru. Kratkoročno, međutim, nije reč o velikim programskim nacrtima, već o sprečavanju trajnog uništenja važnih sektora naše privrede. Političari treba da shvate da je jeftina energija uslov postojanja naše industrijske dodate vrednosti, koja je relativno visoka u odnosu na druge zemlje. Uz to, ponovo se treba osloniti na diplomatiju i razumevanje u spoljnoj politici i stati na kraj lažnom moralu. Da ne postoji ništa osim besprekornih demokratija od kojih bi dobijali energiju i sirovine, to bi bilo divno. Ali to jednostavno nije slučaj.

Zatim ću ukratko rezimirati: Manje vas zanima „levo” ili „desno” nego zdrav pragmatizam.

Verujem da je mnogima sve teže da se svrstavaju na „levu” i „desnu”. Zabrinjava me politika u interesu velike većine ljudi u našoj zemlji. Za ovo nam je potrebna ekonomija koja je inovativna i produktivna, koja zahteva funkcionalnu konkurenciju. Istovremeno, potrebni su nam zakoni koji štite slabe i, naravno, zakoni koji nas sprečavaju da uništimo naše prirodne osnove života. Ali to ne postižemo tako što ubijamo našu domaću proizvodnju strogim ekološkim propisima, a zatim uvozimo proizvode koji su proizvedeni u mnogo problematičnijim uslovima. Zeleni su takođe lažljivi u svojoj klimatskoj i ekološkoj politici i nanose više štete nego prethodne vlade. Razmislite o ponovnom pokretanju termoelektrana na ugalj, masovnoj kupovini fracking gasa ili LNG terminala kod nemačke obale, koje je Habek kupio od Resterampea i kojima više nije bilo dozvoljeno da se koriste na drugim mestima zbog visokog nivoa hlora u vodi.

Priredio Lebreht Gašpar

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare