Đavo je u nama

Foto: Ilustracija/gledaj.rs

Uvek me nervira kad neko, pre nego što nešto izrekne, kaže: „Moram da vam kažem“, ili „Moram da priznam“, ili „Želim da vam kažem“. Pa reci, bre, ako moraš ili želiš, ili šta već! Ne moraš svojim rečima davati veći značaj nego što će ga imati. Drugim rečima, malo manje samouvažavanja ne bi bilo na odmet.

Piše: Goran Marković, Foto: Danas (privatna arhiva)

Pa eto, moram da vam kažem (haha) da smo poslednje dve godine prošli kroz svojevrsnu terapiju, a potom i školu socijalnog delovanja, i da je metod i terapije i škole bio iznenađujuć, originalan i delotvoran zbog naše deformisanosti i pristajanja na to bolesno stanje kao sudbinsko.

Gubitak ljudskosti i uspostavljanje izvrnutih društvenih pravila kao normalnih, a potom i pristajanje velikog dela stanovništva na takvo stanje, i mene, večitog optimistu, dovodili su u melanholična stanja.

Vadila me je vera u život, a optimista u meni uvek je izvlačio taj univerzalni argument, a to je, nećete verovati, da je najvažnija osobina života to što je živ.

Život je živ, pokazalo se na kraju ovih teških i ponižavajućih 14 godina naprednjačke vlasti, odnosno, tačnije, vlasti Aleksandra Vučića.

Lekcija broj jedan za sve potencijalne uzurpatore: život je živ, život je žilav i, na kraju, život uvek pobedi.

Pa redom.

Studentski pokret, nastao blokadom fakulteta, u startu je, iako od mnogih kritikovan zbog navodne neefikasnosti plenuma, ostao veran takvom načinu odlučivanja, uostalom, onako kako je i formiran. To je dovelo do dve važne osobenosti u borbi protiv autokratskog (spin-diktatorskog) režima.

Odluke donesene na takav način delegirane su svakom članu plenuma i svi su ih sprovodili kao svoje.

Druga važna odlika jeste to što su na taj način studenti sami sebe obezglavili, da tako kažem, pa su u toj horizontalnoj organizaciji funkcionisali bez vođa i tako odgovornost delegirali svakom učesniku.

Režim, navikao da neku vodeću glavu ili uništi ili je pokvareno podmiti (ponudom koja se ne odbija), ili i jedno i drugo, bio je razoružan i potpuno zbunjen. Videlo se to po nasumičnim i potpuno besmislenim hapšenjima studenata, uz kontraefekte po režim.

I nakon odluke da zahtevaju vanredne izbore, studenti su ostali dosledni, iako je bilo mnogo saveta da je poželjno neko lice koje će ih predstavljati u političkom smislu, a pogotovo u smislu političkog marketinga.

Ipak su mladi ljudi sledili svoje ideje i ideale, rekao bih, na kraju krajeva, i na našu sreću.

Sledeća važna stvar jeste to što su odbili da se u političkoj utakmici bore po pravilima koja je uzurpirao nenadležni lik, koji je čitavu igru sveo na neopisivu gužvu u šesnaestercu, gde, uz sveopšti metež, niko ne vidi da lopta odavno ne postoji.

I šta su mladi ljudi uradili?

Preuzeli su prazan deo terena, doneli loptu i pokazali doslednost, spremnost na žrtvu i ozbiljnost u organizovanju svakog, pa i najmanjeg posla kojeg su se dohvatili.

Kao što je režim Aleksandra Vučića kroz dugi niz godina praznio od sadržaja i suštine sve što bi dodirnuo, tako su mladi ljudi uporno insistirali i na sadržaju i na suštini i vraćali loptu u igru.

Za kraj ovog kratkog i nepotpunog pregleda bitnijih ideja Studentskog pokreta izdvojiću još jednu važnu osobinu koju sam krstio „borbenim pacifizmom“.

Insistiranje na mirnim protestima ključ je ove istorijske pobede i model za mnoge koji osećaju nepravdu i poniženje naokolo, a i šire.

Strah koji posle 5. oktobra osećamo svi mi koji smo tada slavili neopravdan je, iako razumljiv.

Ova promena koju su studenti i građani izveli organska je.

Građani Srbije pobedili su đavola u sebi.

Jer đavo je ipak bio u nama.

Srbija je napokon spremna za demokratiju.

I to je najvažniji rezultat dvogodišnje terapije i škole demokratije koju su nam studenti organizovali.

Svi mi, polaznici ove jedinstvene škole demokratskog otpora, a potom, logično, i aktivni učesnici u ovoj pobedi nad autokratskim režimom, osećamo se zaslužnim i to je još jedan važan domet Studentskog pokreta.

Veliki rad je pred nama svima, ali i bolji dani.

Uzročno-posledične veze vraćaju se u svoje civilizacijske okvire.

Autor je vajar

Izvor :

Budite prvi koji će komentarisati

Ostavite komentar

Your email address will not be published.


*