Kako prolazi koja godina od mitropolitovog upokojenja, sabranje nad njegovim grobom je sve svečanije. Sve više dominira duh liturgije, a sve je manje ima duha žalosti. To je zato što Amfilohija jasno vidimo pred nama, a ne iza nas.
Zemaljska logika to ne razumije. Ona najprije bezutješno žali, a zatim se sa naporom sjeća, dok posljednji zraci uspomena ne utonu u more svakojakih briga sadašnjosti. Zemaljskoj logici nedostaje jasan odnos prema budućem. Ona je obremenjena sadašnjim trenutkom koji prolazi onog časa kada smo ga postali svjesni. Sadašnjost se rasipa u prošlost, a budućnost nam je strana i nepoznata.
Duhovna logika je drugačija. Čekam vaskrsenje mrtvih. I čekam Život. Tek čekam život budućeg vijeka. Za neupućene i neposvećene, ovo može biti fraza. Prazan iskaz bez značenja. Nama hrišćanima, koji smo rođeni od Duha Svetog, i koji tim božanskim Duhom živimo, ovaj izraz vjere daje puni smisao životu i njegovoj dinamici. Prošlost se zbilja rasipa u prah, sadašnjost prolazi, ali i jedno i drugo imaju ishod i završetak u budućnosti. Pod uslovom da znamo i da želimo dići pogled ka naprijed. Za budućnost smo stvoreni i ka njoj idemo. Tamo je potpuno ostvarenje svih naših ovdašnjih početaka. Naš kraj je beskraj.
Ovo bi dakle bilo nešto između filosofije i poezije, da nije nama poznatih ljudi koji su cijelim svojim bićem bili okrenuti ka toj budućnosti. Takvi, i kad dođe smrt, ne ostaju iza nas. Ne ostaju tek u grobu i samo u uspomenama. Nego ih eno, ispred. Svijetle iz budućnosti. Ostvareni, dovršeni i osmišljeni do kraja. Pravoslavno bogoslovlje će nam reći kako netruležnost svetaca svjedoči da su oni već tamo: da su stanovnici Vječnog grada, i da ih zato smrt ne obuzima u potpunosti, nego više liči na san. Ali rekoh, to je teorija. Nasuprot teoriji, ili kao potvrda teoriji, živi ljudi su pravi svjedoci te istine.
Zato mitropolita Amfilohija, kao živog svjedoka Hristovog vaskrsenja, sve više doživljavamo živim, a sve manje imamo razloga da za njim žalimo. Ne radi se tu o onom rodbinskom prkosu koji kaže da se ”za junakom ne plače”. Niti samo o tome što očigledno napreduju svi zemaljski poslovi koje je on započeo. Što su crkve u Crnoj Gori nikada punije naroda, a manastiri monaha i monahinja. Isto tako, ovdje nije riječ ni o kakvoj političkoj i ideološkoj pobjedi Amfilohijevih ideja, mada bi se s pravom moglo govoriti o tome kako je taj svetogorac ovdje, između ostalog, bio učitelj demokratije bivšim skojevcima. To što je sve manje žalosti, a sve više radosti u kripti Hrama Hristovog Vaskrsenja, nad njegovom humkom, to nije dakle posljedica Amfilohijeve uspješne biografije ili ostvarene karijere. Ne, to je posljedica činjenice da je živ, i da je pred našim očima i dušama sve življi. Ako nam početni bol i tuga nijesu dozvoljavali da to vidimo (iako smo u to od prvog dana vjerovali), sada i vjerujemo i vidimo. On je, kao pravi pastir, ispred nas, pred nama, zove nas i pokazuje put. Govori Gospodnju riječ: ne bojte se!
O svemu tome najbolje govore nepregledne kolone vjernika koje silaze do Amfilohijevog groba. Mirno, nenametljivo, bez poze i slikanja. Paralelno sa vrevom bogosluženja i poslova u Amfilohijevom hramu. Reklo bi se čak da ti ljudi njemu dolaze bez ikakve veze sa bilo čim ovozemaljskim. Naravno, dolaze zbog molitava, tajnih ispovjesti, zakletvi i obećanja… ali kome su one upućene? Bogu koji ne postoji? Čovjeku koji je mrtav? Ne nego živom Bogu i njegovom živom i sve življem svjedoku. To je isti onaj princip po kome se narod već vjekovima okuplja oko imena svetitelja.
Ja ne znam, niti imam šta da kažem u vezi toga da li je Amfilohije svetac, ili će to nekad biti… samo pravim izvještaj sa njegovog groba, iz hrama Vaskrsenja. U tom izvještaju glavna je vijest da narod u sve većem broju, sa sve više riječi, sa njim razgovara. I dok sva njegova djela u crkvenoj misiji, bezbrojna i velika, ulaze u nestvarni mozaik istorije i ljetopisa, dok ih pretiču nova i drugačija djela Crkve, dotle Amfilohije raste na horizontu vječnosti ”u mjeru rasta visine Hristove”. (Ef 4,13)
Ovo posljednje su riječi Svetog apostola Pavla. U našoj priči one znače da sada Hrista bolje vidimo i razumijemo kroz Amfilohija (Božiji Sin o kome je on toliko govorio, sad nam je pristupačniji, bliži i realniji), ali i da Amfilohija jasnije vidimo kroz Hrista. Postaje nam jasniji svaki njegov damar. Svaka izgovorena i svaka prećutana riječ. Govorio je, blago i oštro, opominjuće i utješno, govorio je i pisao puno, jer je shvatao da nije ostalo puno vremena. Ćutao je, još više od toga, jer je znao da vremena ima, i da će ga tek biti.
Leave a Reply