„Nema prave slobode tamo gdje se vlada bez polaganja računa.“ (Alber Kami, 1913-1960, francuski pisac, filozof i novinar)
„Pod lošim krovom trpi čitava zgrada.“ (Njemačka poslovica)
„U većini slučajeva vođe naroda su ljudi od povjerenja, zatim ljudi od zakona, a na kraju postaju ljudi bez vjere i zakona.“ (Džordž Bernard Šo, 1856-1950, irski književnik)
Ministarstvo pravde je, 2. novembra 2026.godine, objavilo spisak imena 49 lica, koje je pomilovao Aleksandar Vučić, kao predsjednik Republike Srbije. Odluke o pomilovanju su dostavljene nadležnim sudovima.
Piše: Milan Gajović, Foto. Printscreen YouTube/IN4S
Neposredno prije podnošenja ostavke na funkciju predsjednika Republike, tobože, da bi kao običan građanin vodio izbornu kampanju Srpske napredne stranke (SNS), Vučić je, 27.septembra 2026.godine, donio odluke (rešenja) o pomilovanju i aboliciji (obustavljanje krivičnog gonjenja prije pravosnažnosti presude) 49 osoba.
Vučić je pomilovao ili abolirao visoke funkcionere, optužene za zloupotrebu službenog položaja i korupciju, trgovinu uticajem, kao i lica optužena za teška krivična djela protiv života i tijela. Među njima su i batinaši, optuženi za nasilničko ponašanje na javnim skupovima (koji su se „istakli“ povređivanjem studenata i drugih nedužnih građana, samo zato što su njegovi i SNS-ovi politički neistomišljenici). Čak je abolirao i lice kome se sudilo za pokušaj teškog ubistva studentkinje.
Dijana Hrkalović, bivša državna sekretarka MUP-a Srbije, oslobođena je daljeg krivičnog gonjenja za trgovinu uticajem, kao i Dragana Živadinović, bivša predsjednica Višeg suda u Nišu, protiv koje je u toku prethodni krivični postupak zbog sumnji na zloupotrebu službenog položaja i falsifikovanje službene isprave.
Da se Vlasi ne bi sjetili, Vučić je pokazao „milost“ i prema novosadskim studentskim aktivistima koji su neosnovano optuženi za krivična djela protiv ustavnog uređenja i bezbjednosti Srbije.
Svoju demagošku „brigu“ Vučić je ovako obrazložio:
„…Teško sam podnosio da nam deo mladih ljudi, šta god i kako god da su teška dela počinili, svoju mladost i svoj život provode van granica Srbije i da im to ne bio izbor…Pristupio sam tome zato što znam da bi bili osuđeni na višegodišnje kazne zatvora u svakoj državi, u svakoj zemlji na svetu. A ja želim da sačuvam svakog mladog čoveka, jer verujem da postoji nada da će se promeniti i da će se ponašati mnogo odgovornije u budućnosti…“ ?!
Vučićevi motiv za pomilovanja je preventivna zaštita lica bliskih njemu i njegovoj vlasti od pravnih posledica osuđujućih presuda. Bio je svjestan da poslije izbora nove vlasti ne bi mogao da ih zaštiti od pravde. Njegov cilj je bio i da odluke o pomilovanjima budu dostupne javnosti tek poslije održavanja izbora, kako ne bi nanijele štetu Vučiću i SNS-u.
Takođe, Vučić je želio da obezbijedi ćutanje, prije svega, Hrkalovićke koja mnogo zna i kada bi „razvezala jezik“ mogla bi ozbiljno da ugrozi Vučićevu političku poziciju, ili čak da dovede do njegove krivične odgovornosti.
Vučićevo usmeno obrazloženje odluka o pomilovanju je bilo usmjereno na „pokazivanje snage“, „zaštitu bliskih ljudi“ i „ispravljanje navodnih nepravdi“. Predstavio se kao zaštitnik svojih pristalica za koje, neosnovano, tvrdi da su nepravedno izloženi krivičnom progonu.
Jednom riječju, Vučićeve odluke su obesmišljavanje instituta pomilovanja i ruganje pravdi.
I ovaj primjer pokazuje da su odluke o pomilovanju veliki demokratski i koruptivni rizik, jer se „nadzakonska milost“. u rukama autokratskih, odnosno nedemokratskih šefova država, pretvara u instrument nekažnjivosti za političke saveznike, tajkune, odnosno za lica bliska vlasti.
Vučićevi akti o pomilovanju su nelegalni, jer predstavljaju grubo kršenje Zakona o pomilovanju. Prilikom donošenja odluka o pomilovanjima nije poštovana procedura, propisana tim Zakonom. U postupku nije učestvovalo Ministarstvo pravde, niti su pribavljena mišljenja nadležnih sudova.
Prema Zakonu o pomilovanju, postupak se pokreće molbom, ili po službenoj dužnosti. Postupak kojim se daje oslobođenje od krivičnog gonjenja (abolicija) pokreće, isključivo, Ministarstvo pravde, po službenoj dužnosti.
Molba za pomilovanje se ne može podnijeti prije pravosnažnosti presude, a podnosi se sudu koji je izrekao prvostepenu presudu. Sud molbu dostavlja Ministarstvu pravde, zajedno sa mišljenjem o njenoj opravdanosti. Kad razmotri i ocijeni navode molbe, ministar dostavlja molbu, sa svim spisima i svojim mišljenjem, predsjedniku Republike.
Svoje nezakonito postupanje Vučić je javno priznao i ovako obrazložio:
„…I uprkos mišljenju dela komisija, uprkos mišljenju različitih službi Republike Srbije, bezbednosnih službi, ja sam doneo odluku da pomilujem…“?!
Nije sporno da je predsjednik Republike ustavno ovlašćen za donošenje odluke o pomilovanju, u skladu sa članom 112 stav 1 tačka 7 Ustava Srbije: „Predsjednik Republike…daje pomilovanja“.
Međutim, prilikom davanja pomilovanja Vučić je bio dužan da poštuje Zakon o pomilovanju. Donošenjem nezakonitih odluka o pomilovanjima, povrijedio princip vladavine prava. Član 3 stav 2 Ustava, propisuje da se ovaj princip ostvaruje i „povinovanjem vlasti Ustavu i zakonu“.
Predsjednik Republike Srbije je ignorisao odredbe Krivičnog zakonika (KZ) koji propisuje da je svrha kažnjavanja suzbijanje djela kojima se povređuju ili ugrožavaju vrijednosti zaštićene krivičnim zakonodavstvom, kao i izražavanje društvene osude za krivično djelo, jačanje morala i učvršćivanje obaveze poštovanja zakona (generalna prevencija), te sprečavanje učinioca i drugih da ne čine krivična djela (specijalna prevencija).
Institut pomilovanja (lat. gratia) je kombinacija čina vladareve milosti i korektiva odluka pravosudnih organa. Primarna funkcija pomilovanja je ispravljanje nepravde ili neželjenih posledica u situacijama kada striktna primjena zakona narušava princip pravičnosti, te kada je izrečena kazna nesrazmjerna sa stepenom društvene opasnosti djela.
Pomilovanje se zasniva se na posebnim humanitarnim ili korektivnim razlozima. Opravdavaju ga situacije kada su, nakon presude, nastupile kvalitativne promjene okolnosti (težak, neizlječiv gubitak zdravlja osuđenika; teške bolesti koje mogu dovesti do smrtnog ishoda, a koje se, na odgovarajući način, ne mogu liječiti u uslovima zatvorskog sistema; teške psihičke ili fizičke traume koje čine da zatvorska kazna poprimi karakter nečovječnog postupanja; potpuna invalidnost, duboka starost; kada izdržavanje kazne gubi smisao resocijalizacije…)
Pomilovanja se daje i radi ispravljanja sudskih grešaka, ili kada su naknadno otkriveni dokazi u prilog osuđenog, a više ne postoji mogućnost ulaganja pravnih ljekova.
U kontinentalnom pravu pomilovanje je diskreciono pravo šefa države (akt milosti) , koji je po svojoj prirodi izuzet iz sudske kontrole. Šef države nije dužan da navodi razloge za pomilovanje, što izaziva opasnost od političke zloupotrebe. Zato je važno da se postupa transparentno i da se javno obznane humanitarni ili korektivni razlozi. Prije pravosnažne presude pomilovanje (abolicija) je, u uporednom pravu, veoma rijetko.
Ovaj pravni institut, kao političko – pravni akt milosti, ima specifičnu pravnu prirodu, jer zaustavlja krivični postupak i mijenja režim izvršenja sankcija. Ustavno ovlašćenje šefa države da interveniše u krivičnom postupku ili postupku izvršenja presude ima veći pravnu snagu od imperativne primjene krivičnog zakonodavstva, u konkretnom slučaju. Takođe, pravne posledice presude bivaju umanjene ili ukinute milošću šefa države.
Zbog toga što ima moć da „neutrališe“ pravne posledice pravosnažne odluke nezavisnog suda ili procesnih akata nezavisnog tužilaštva, u pravnoj teoriji pomilovanje se često naziva „stranim tijelom u sistemu diobe vlasti“. Ovlašćenje šefa države da jednim potpisom, bez obaveze da obrazlaže odluku i bez sudske kontrole može da oslobodi nekoga od krivičnog gonjenja, ili nekoga ko je pravosnažno osuđen, predstavlja izuzetak od primjene principa podjele vlasti, odnosno od principa nezavisnosti pravosuđa. Time je odgovornost šefa države za poštovanje zakonskog postupka davanja pomilovanja veća.
Nijesu u pravu oni koji smatraju da se protiv akata o pomilovanju može voditi upravni spor. Važećim Zakonom o upravnim sporovima nije propisana nadležnost Upravnog suda za odlučivanje protiv akata predsjednika Republike. A nadležnost se ne pretpostavlja, već se izričito propisuje ustavom ili zakonom.
U članu 3 stav 2 Zakona o upravnim sporovima propisano je da „U upravnom sporu sud odlučuje i o zakonitosti konačnih pojedinačnih akata kojima se rešava o pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu, u pogledu kojih u određenom slučaju zakonom nije predviđena drugačija sudska zaštita“.
U pitanju su konačni pojedinačni akti koji po svojoj formi i sadržini liče na upravne akte i kojima se, u konkretnoj pravnoj situaciji, rešava o pravu, obavezi ili na zakonu zasnovanom interesu određenog lica.
Međutim, akt o pomilovanju nije upravni akt, niti je procedura davanja pomilovanja „upravna stvar“. Pomilovanje je suvereno diskreciono pravo šefa države (akt milosti), a ne subjektivno pravo građanina. Nema obaveze šefa države da daje pomilovanje. Podnošenje molbe za pomilovanje je samo inicijativa za pokretanje postupka.
Jednom riječju, akti donijeti u vršenju ustavnih diskrecionih prava (ovlašćenja) šefa države izuzeti su iz sudskog preispitivanja u upravnom sporu.
Šta se može učiniti u kratkom roku?
1)Neophodno je da Vrhovni sud zauzme hitan obavezujući pravni stav da nezakoniti Vučićevi akti o pomilovanju ne proizvode pravne posledice i da ovlasti nižestepene sudove da odbiju njihovu primjenu.
2) Protiv Vučića treba pokrenuti krivični postupak za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja, iz člana 359 KZ-a. Tim članom je, između ostalog, propisana odgovornost službenog lica koje iskorišćavanjem svog službenog položaja pribavi drugom fizičkom ili pravnom licu kakvu korist…Zavisno od visine pribavljene imovinske koristi nadležan je osnovni ili viši sud.
Vučić je imao namjeru da, davanjem pomilovanja i, posledično, obustavljanjem krivičnog postupka, pojedinim licima omogući zadržavanje protivpravne imovinske koristi koju su ostvarili finansijskim malverzacijama, zloupotrebama službenog položaja, i pranjem novca povezanim sa primanjem mita..
Šta treba učiniti na duži rok?
Promjenama Ustava treba propisati obavezno i javno obrazloženje odluke o pomilovanju. Sadašnje ustavno rešenje omogućava samovoljnu arbitrarnost i otvara prostor za politički klijentelizam, odnosno za korupciju. Time bi se omogućio uvid javnosti u humanitarne ili korektivne razloge za donošenje takve odluke.
Takođe, treba ograničiti ili isključiti davanje pomilovanja za teška krivična djela i korupciju. Izričito treba zabraniti davanje abolicije za kvalifikovane oblike krivičnih djela protiv službene dužnosti, koruptivnih krivična djela, teških krivičnih djela protiv ustavnog uređenja i bezbjednosti države, te krivičnih djela organizovanog kriminala, ili teških oblika nasilja.
U Ustav bi trebalo ugraditi i upućujuću odredbu da će se postupak davanja pomilovanja i razlozi za pomilovanje regulisati posebnim zakonom. Neophodno je ustavno, ili posebnim zakonom, normirati da predsjednik ne može donijeti odluku bez predloga ministra pravde, uz prethodno pribavljanje mišljenja nadležnog suda.
Takođe, Ustavom ili posebnim zakonom, treba zabraniti donošenje akta o pomilovanju pred parlamentarne izbore, tokom tehničkog mandata vlade, ili u određenom roku pred istek predsjednikovog mandata, kako bi se spriječila zloupotreba u periodu tranzicije vlasti.
Ustavni sud treba Ustavom ovlastiti da, po zahtjevu oštećenog ili tužilaštva, ili po službenoj dužnosti ocjenjuje procesnu zakonitost donijetog akta o pomilovanju, te da li postoji zloupotreba ovlašćenja predsjednika.
Vrhovni sud Indije je u nizu presuda zauzeo stav da ustavna ovlašćenja predsjednika podliježu sudskoj reviziji. Sud može poništavati akte pomilovanja ako se dokaže da je odluka donesena iz zlonamjernih pobuda (mala fides), korupcijom, ako nijesu primijenjeni relevantni zakoni, ili je odluka očigledno proizvoljna i donijeta bez adekvatnog razmatranja činjenica.
U nekim državama moguće je podnijeti ustavnu žalbu i protiv akta o pomilovanju, ako su grubo povrijeđena prava žrtava (oštećenih), ili ako bi se njime narušilo pravo na pravično suđenje i jednakost pred zakonom. Drugim riječima, oštećeni su aktivno legitimisani da osporavaju akt o pomilovanju.
Milan Gajović, diplomirani pravnik sa advokatskim ispitom, Podgorica
Leave a Reply