Sudbine Eduarda i Nebojše Bakareca ilustruju sličnost sadašnje Srbije sa propalim antisprskim genocidnim projektom zvanim Nezavisna Država Hrvatska
Srbija sadašnjice zabrinjavajuće podseća na propali antisrpski genocidni projekat zvani Nezavisna Država Hrvatska. Vladajuća garnitura kao da se vodi onim Budakovim geslom trećinu pobiti (zatrovati Rio Tintom), trećinu proterati (na gastarbajterski rad u Nemačku, Austriju, Švajcarsku itd.), a trećinu pokrstiti (prevesti u članstvo naprednog neoustaškog pokreta). Ovu upadljivu sličnost između Srbije sadašnjice i NDH-zije pojačava i jedna zanimljiva okolnost, koja nije dovoljno medijski eksploatisana. Naime, u javnosti se pre nekoliko godina pojavio podatak da je jedna od perjanica aktuelne vlasti u Srbiji, Nebojša Bakarec, unuk visokoodlikovanog ustaškog časnika (oficira) Eduarda Bakareca[1]. Ova vest nije dovoljno aktuelizovana, jer je nedostajalo materijala.[2]
Tekst Draška Celiga „Domobranski unuk: Nekadašnji Osječanin Nebojša Bakarec čvrsto uz skute Vučića“ (Glas Slavonije, 20. 11. 2021)
Međutim, čitajući Hrvatski narod, glasilo Ustaškog pokreta koje je izlazilo u Zagrebu 1941–1945, pronašao sam u broju od 29. septembra 1944. ilustrovani nekrolog o konjaničkom bojniku Eduardu Bakarecu, veteranu s Istočnog fronta, koji je poginuo u borbama u području Drniša. Nekrolog opisuje u glavnim crtama čoveka, koji je, sudeći po napisanom, zasigurno zavio u crno brojna sela u Ukrajini, Rusiji, a posle i u Bosni, Hercegovini, Slavoniji i Dalmaciji, ili svuda gde je trebalo dakle kazniti Srbe. Spominju se brojna mesta koja je čitalac sigurno već čuo na vestima o ratu u Ukrajini:
Valjuki (Valuiйki) u belgorodskoj oblasti,
Harkov, grad u istočnoj Ukrajini,
Marjanka (Mariяnka, u Dnjepropetrovskoj oblasti u Ukrajini,
Donjec, reka koja protiče kroz Rusiju i Ukrajinu, pritoka Dona
Mijus, reka koja protiče preko teritorija istočne Ukrajine (Donjecka i Luganska oblast) i jugoistočne Rusije (Rostovska oblast), pritoka Taganroškog zaliva Azovskog mora,
Samara, reka u Orenburškoj i Samarskoj oblasti u Rusiji, leva pritokaa reke Volge.
Volčansk (ukr. Vovčansьk), gradić u Ukrajini, u Harkovskoj oblasti,
Besabotovka, selo na reci Volgi.
Foto: Hrvatski narod od 29. septembra 1944
Člankopisac hvali Eduarda Bakareca kao „uzornog borca, junaka bez mane i straha”.
Radi pojašnjenja, imenica sat koja se često javlja u tekstu je ustaški neologizam od satnija, vojna jedinica (četa). Prema tome, koturaška sat znači motorizovana četa. Sledi tekst iz nekrologa, koji je zbog nakaradnog ustaškog kori(j)enskog pravopisa zadržan u originalu (latinica):
Prigodom polazka hrvatskih legionara na iztočno bojište, u srpnju 1941. tadašnji nadporučnik Bakarec bio je medju prvima. Sa svojom koturaškom sati prvi je ušao u borbu, u listopadu 1941. čisteći šumsko područje kod mjesta Stari Senažri, iza Poltave. Nekoliko dana nakon toga javlja izvješće Vrhovnog zapovjedničtva oružane sile, da je na bojištu iztočno od Dnjepra jedna hrvatska pukovnija dobila vatreno krštenje. Njegova je sat u to vrieme vodila težke borke oko Valkija i Harkova i na čelu divizijske predhodnice izbila na Donec. O nadporučniku Bakarcu pripoviedala su se čuda. Kao prvi Hrvat u ovome ratu dobiva on njemačko odlikovanje Željeznoga križa II. stupnja. Priedlog njemačkoga zapovjednika prikazuje ga, kako u južnim predgradjima Harkova kroz zastore vatre i tanad i lomi posljednji neprijateljski odpor i ulazi u grad.
Zatim se borio u borbama na jugu, na Mjusu i u Samari. Početkom veljače 1942. vode se borbe pri polarnoj hladnoću protiv prodrlih boljševičkih snaga. Kroz sniežnu oluju stiže nadporučnik Bakarec na čelu sati pred mjesto Marjanku. Podpomognut je snažnom vatrom hrvatskog topničtva i bacača. Neprijatelj ga odkriva i obasiplje vatrom svojih težkih bacača. U tome času vodi on juriš na selo. Polovica njegove sati okrvavljuje sniežnu i ledenu koru, dok on s drugom polovicom zauzima selo. Ostatci dviju boljševičkih pukovnija bježe iz sela, u koje stižu naša pojačanja još prije nego su odkrivene Bakarčeve slabe snage.
U svibnju započinje bitka kod Harkova. Nadporučnik Bakarec vratio se s kratkog odmora iz domovine. Prolazeći sa Samare, hrvatska pukovnija nevidjenom brzinom prodire u neprijateljski obranbeni sustav pred Donecom, pa je ni oklopljeni sastavi lievoga susjeda ne mogu sliediti. Neprijatelj obasiplje bočnom vatrom Bakarčevu sat, i on opet vodi juriš na selo Besabotovku. Tamo dočekuje oklopljene snage. Na mjestu odlikovan je Željeznim križem I. stupnja.
Foto: Sajt Vladimira Dimitrijevića
U srpnju smo na bojištu iztočno od Volčanska. Zamienjujemo jedinicu, koja dan prije nije mogla dostići dnevni cilj radi jakog odpora neprijatelja. Zadatak je: dostići jučerašnji dnevni cilj. U toku podhvata dolazi zapovied, da se napad nastavi. Nadporučik Bakarec prodire 24 kilomera preko dnevnog cilja. Oklopljene snage ulaze u mjesto Basarab i – najveće iznenadjenje – nalaze tamo njega i njegovu sat.
U to vrieme zapovieda on jednom bojnom u velikom luku Dona. Kod Selivanova započinje pukovnija krvavo rvanje s nadmoćnim neprijateljem. Čelični kolosi gaze hrvatske borce, koji ne uzmiču. Nadporučnik Bakarec težko je ranjen i napušta bojište.
Tamo se vraća koncem siečnja 1943. Hrvatska pukovnija, u sastavu 6. vojske, nalazi se već dva mjeseca obkoljena u Stalingradu. On moli, da ga se zrakoplovom prebaci pukovniji, ali mu molba nije uslišana.
Od tada je u domovini, kao satnik i kasnije bojnik. Ostao je stari borac s iztočnog bojišta. Mnogo puta je ranjavan, ali doskora je opet u borbi, dok konačno nije sliedio svoje vjerne suborce, koji su prije njega položili živote za domovinu.
Major Bakarec je 5. jula 1943. streljao šest zarobljenih partizana (Izvor: Vikipedija na engleskom)
Člankopisac zatim nabraja odlikovanja koje je dobio Eduard Bakarec za svoju službu na Istočnom frontu i na prostoru NDH-zije:
Ustaška odlikovanja:
Velika srebrna kolajna poglavnika Ante Pavelića za hrabrost
Vojnički red željeznog trolista 3. i 4. stepena
Red krune kralja Zvonimira 3. stepena s hrastovim grančicama
Zlatna ranjenička kolajna s tri plave pruge
Ratni spomen znak (spomenica) sa grbom
Nemačka odlikovanja:
Ratni krst za zasluge 2. stepena s mačevima
Jurišni znak u srebru
Istočna kolajna
Ranjenički znak u crnom, u srebru i u zlatu
Člankopisac završava tekst, citirajući neke nemačke komandante, koji su pohvalili Eduarda Bakareca i uporedili ga sa princom Eugenom Savojskim, čuvenim austrijskim vojskovođom iz ere austrijsko-turskih ratova s kraja 17. i početka 18. veka.
Bio je pravi hrvatski borac: hrabar i neustrašiv pred neprijateljem gord i ponosan pred prijateljima i saveznicima. „Nasrtljiv kao Princ Eugen” – opisuje ga njegov zapovjednik. Jedan njemački vojni časopis donosi njegovu sliku i prikazuje ga kao pravi uzor hrvatskog junaka. Slavu hrvatskoga imena pronio je po bojnim poljima Iztoka. Sudbina je htjela, da svoju posljednju žrtvu domovini prinese na njezinoj grudi. Njegovi drugovi s Iztoka i svi hrvatski borci klanjaju se u dubokoj boli njegovoj svietloj uspomeni.
Izvor: Arhiv JugoslavijeIzvor: Arhiv Jugoslavije
Nažalost, ima još i takvih intelektualaca među nama, koji se posle ovakvog saznanja kategorički izjasne da nemaju komentar. Ili nisu svesni šta je nemački prodor na istok (Drang nach Osten) značio za mesno ukrajinsko i rusko stanovništvo, ili mudrijaški paze da se ne zamere direktnom potomku nosioca Velike srebrne kolajne Ante Pavelića za hrabrost i, gle čuda, jurišniku aktuelne vlasti, koji je u maniru svoga deda za Dom, za poglavnika spreman. U svakom slučaju, ružna je ćutnja jednog broja intelektualaca, koji verovatno kalkulišu: „Proći će i ovo, treba sačuvati…” Naime, srpski narod po Bosni, Hercegovini, Slavoniji, Dalmaciji, Kordunu, Baniji, Lici i drugim krajevima pod okupacijom nije imao tu privilegiju da čeka šta će biti, nego se sam organizovao i uzvratio udarac zlotvoru. I članak iz ustaškog glasila nosi jedno veliko naravoučenije. Rusi i pored brojnosti nisu mogli da ubiju ovog hrvatskog časnika, koji je, po rečima Nemaca, podsećao na samog princa Eugena od Savoje, ali šačica sinova Dinare je to uspela da uradi. Sadašnje generacije, umesto da savijaju vrat pred očiglednom reinkarnacijom zla, bolje da se ugledaju na drčne sinove Dinare, koji su uspeli da razbiju ustaški mit o neranjivosti omiljenog Pavelićevog jurišnika. Istorija se ponavlja, zlo se vraća. Ali svakom zlu na kraju se stane nogom za vrat! Ako je pao strašni Eduard Bakarec, pašće (s vlasti) i njegov epigon Nebojša Bakarec.
[1] Prim. StSt: U tekstu Draška Celiga „Domobranski unuk: Nekadašnji Osječanin Nebojša Bakarec čvrsto uz skute Vučića“ (Glas Slavonije, 20. 11. 2021; prenetog i na sajt „Između sna i jave“) gde se navodi da je Eduard Bakarec zapravo bio domobran:
Zanimljiva je sudbina Eduarda Bakarca domobranskog, a ne ustaškog bojnika. Dotični je kao pripadnik 369. pojačane (hrvatske) pukovnije u odori hrvatskog legionara ratovao na strani Trećeg Reicha. Naročito se istaknuo u borbama za ukrajinski grad Harkiv, zbog čega je odlikovan njemačkim Željeznim križem I. stupnja. Ova postrojba, koja je djelovala u sastavu Wehrmachta, pregazila je i gradove Poltavu i Staljino (danas Doneck) te cijeli Donbas da bi naposljetku završila u paklu Staljingradske bitke. Višestruko odlikovani Bakarec je ranjen u jesen 1942. te je iz Staljingrada prevezen zrakoplovom u Nezavisnu Državu Hrvatsku. Poginuo je u borbama s partizanima 1944.
U tekstu se dodaje i:
Ljubitelji pikanterija tako su mogli saznati i da je rođeni Osječanin Nebojša Bakarec zapravo nećak umirovljenog brigadira Hrvatske vojske Eduarda Bakarca (mlađeg) koji je tijekom Domovinskog rata bio jedan od najzaslužnijih zapovjednika za obranu Osijeka.
Nekadašnji Osječanin Nebojša Bakarec danas je pripadnik drugog ili trećeg ešelona Vučićeve politike, mogli bismo reći nevažan tip. Ipak, svojom spremnošću da služi vođi do posljednjeg daha izaziva negativne komentare i ismijavanje. Unatoč svome podrijetlu, on je danas fanatični turbo-Srbijanac.
[2] Prim. StSt: Na kraju polemike s Nebojšom Bakarecom, Nikola Milovančev je postavio sledeće pitanje:
Pretpostavljam da g. Bakarec zna koji je ustaški natporučnik iz Osijeka prvi odlikovan „Željeznim križem” po dolasku u Rusiju, već u jesen 1941. Da ga podsetim: bio je to Eduard Bakarec stariji, stric Eduarda Bakareca mlađeg, „zapovjednika” Osijeka 1991. i brigadira (brigadnog generala) HV u poslednjem ratu. Pitam N. Bakareca, kao rođenog Osječanina: Ko se iz njegove porodice borio od 1941. do 1945. na strani antifašizma?
Kako svedoči i Vladimir Dimitrijević (ovde), odgovora Nebojše Bakareca nije bilo:
Uvaženi gospodin Nebojša Bakarec već je primenjivao slične polemičke metode kao u mom slučaju: kada mu je g. Nikola Milovančev uputio prekor zbog podrške Vučićevoj izdajničkoj politici oko Kosova i Metohije, on ga je napao kao nedićevsko-ljotićevskog simpatizera.
Gospodin Bakarec je zaćutao kada je gospodin Milovančev u poslednjem svom odgovoru zapitao („Ko se iz porodice N. Bakareca borio od 1941. do 1945. na strani antifašizma?“).
(…)
Pri čemu ja, naravno, i kao hrišćanin i kao delatnik koji učestvuje u javnom dijalogu, nemam nikakvu nameru da bilo kome sudim na osnovu porekla, prezimena, ili bilo čega drugog. To da je Nebojša Bakarec politički konvertit ne proizilazi iz činjenice da su dva Eduarda njegovog prezimena aktivno učestvovala u „postrojbama“ NDH i Tuđmanovoj vojsci. To proizilazi iz njegovog stava da se političke maske mogu menjati po nahođenju, i da se danas može pričati jedno, a sutra drugo, bez ikakvih posledica po obraz na osnovu koga se prepoznajemo (ako se još uvek, u doba rijalitija Vrhovnog Klovna, sećamo pojmova časti i obraza).
FOTO: Privatna arhiva
Cilj mi je, prosto i jednostavno, da preko ovog malog albuma ukažem na osnovu čega je moguće, bilo kome i bilo kada, da inkvizitorski napadne neistomišljenika, i da poručim svom kritičaru – pogromašu: „Ne bacaj se kamenjem na drugog ako živiš u kući od stakla“. Jer, kako bi bilo gospodinu Bakarecu da ga ja, na osnovu prezimena ili porekla, optužim da je baš on „srce tame“ u nas (u skladu s naslovom knjige Srđe Trifkovića „Ustaše: balkansko srce tame“)? Naravno da mu ne bilo prijatno, kao što nije prijatno ni meni kada me dotični gospodin kleveće u javnosti.
