Boban Karović
Goran Živaljević je pune tri decenije (1988-2018) radio u Resoru državne bezbednosti MUP-a i Bezbednosno-informativnoj agenciji (BIA) na kontraobaveštajnim i obaveštajnim poslovima. Vlada Zorana Đinđića ga je početkom 2003. imenovala za zamenika direktora BIA, a kasnije je bio predstavnik te agencije u Makedoniji i Hrvatskoj, te savetnik u Ambasadi Srbije u BiH. Autor je dve zapažene knjige – „Služba“ i „Služba 2“ (objavljene 2020. i 2022) – koje su svojevrsna anatomija srpske tajne službe. Kroz ove knjige Živaljević ne samo da je otkrio mnoštvo detalja o događajima i ličnostima koji su obeležili jedan deo srpske istorije, nego je ukazao i na brojne zloupotrebe Službe i gde je sve to vodilo. Tako u jednoj od knjiga citira čuvenu izjavu američkog tužioca Džejmsa Garisona, kojom se i sam vodio tokom karijere: „Vrhunac patriotizma je kada državu branite od vlasti“, pa potom konstatuje: „Uvek će direktori koji od Službe nezakonito prave stranačke ispostave pronaći ili dovesti dovoljno klimoglavih i sebi lojalnih, ali će uvek postojati i senka na zidu sale na Banjici koja će bolje od svih njih znati da se aktuelno društvo ’patriota’ za stolom uskoro mora razići.“
BIA je sada, nakon promene vlasti, ponovo jedna od ključnih tema u društvu. I ponovo je na prekretnici, možda i većoj od one na kojoj je bila posle Petog oktobra. O svemu što je obeležilo rad BIA poslednjih godina i o tome šta sada raditi s ovom tajnom službom, te o reformi bezbednosnog sektora koja nikada nije sprovedena, Živaljević govori za NIN.
Vi tvrdite da je ubistvo Đinđića 2003. prekinulo sve reforme u zemlji, pa tako i reformu bezbednosnog sektora, koja ni do danas nije sprovedena…
Ubistvom Zorana Đinđića prekinut je ubrzani put Srbije ka idealu moderne i uređene evropske zemlje, pa i započeti proces ozdravljenja bezbednosnog sektora koji je i tada, kao i danas, na svojim leđima nosio teret turobne prošlosti i prethodnih zloupotreba. Umesto da napravimo odlučujuće korake ka depolitizaciji službe i jednom zauvek isteramo partijski interes iz kabineta direktora BIA, tog 12. marta 2003. grubo smo povučeni unazad da bismo sada, posle 23 godine, ponovo imali pred sobom iste probleme i iste izazove.
Pa ko je glavni kočničar jedne takve reforme?
Na to pitanje prvo mi na pamet pada reč „drekavac“, jer možda je ta slikovita dijagnoza krivca za rat iz kultnog filma Srđana Dragojevića najbliža onome što hoću da kažem. Kočničar, ili taj „drekavac“ koji se meni javlja kao krivac je, po pravilu, totalitarna, ksenofobna, kriminalizovana politika, ogrnuta državnom zastavom i sa pečatom patriotizma u rukama, koji je prisvojila samo za sebe, nazivajući svakog neistomišljenika stranim plaćenikom i izdajnikom. A reč „drekavac“ odgovara jer asocira na glasnost i galamu koje, po pravilu, prate tu vrstu „patriotizma“.
Kako su uopšte izgledali počeci reforme bezbednosnog sektora posle 2000? Šta je Đinđić od vas zahtevao, kako su izgledali razgovori s njim?
Početak reforme bezbednosnog sektora nije bio nimalo lak, bezbedan, a bogami ni pravolinijski, već turbulentna bitka između više zainteresovanih strana, u rasponu od Lenglija do Surčina. Vojne službe su ostale nedodirnute i sakrivene iza Koštunice, policijski rukovodioci su bili opterećeni haškim optužnicama, ubijen je načelnik beogradske policije, mladi političari su pravili lične pozicije u svetu kriminala, a u BIA je plamteo rat između dve struje vladajućeg DOS-a, do te mere da je njen operativac ubijen tek pošto je izašao iz kabineta predsednika… Mnogi su tada, u ime pobede na izborima, službe doživljavali kao svoj plen, gde se reforma svodila na to da se jedna garnitura prisluškivanih političara zameni drugom garniturom političara koji se prisluškuju, bez iskrene namere da se promeni loš sistem gde je služba sredstvo za sticanje političke prednosti. Upravo zbog toga, a nakon pogubne epizode sa nezainteresovanim Savićem i problematičnim Bracanovićem, nastala je i ona čuvena Đinđićeva rečenica iz januara 2003. godine, izrečena novom rukovodstvu BIA, da se ne dozvoli nikome od njegovih saradnika da mešetari i kadruje po službi, kao i da njemu, u 21. veku, ne treba politička policija koja će proganjati ljude koji ne podržavaju vlast.
Koliko je bezbednosni sektor dugoročno koštalo to što su od 2004. do danas direktori BIA, kako ste uostalom i sami ukazivali, dolazili ne iz profesije, već isključivo iz stranaka i političkih kabineta – od DSS, preko DS, pa do SNS?
Od toga da na čelo bezbednosno-obaveštajne službe dolaze ljudi iz glavnog odbora vladajuće stranke, lošije civilizacijsko rešenje samo je ono gde braća ili sinovi predsednika, šeika ili kraljeva postaju šefovi ovakvih službi. Ubedljivo najčešće rešenje u evropskim okvirima je to da službu vodi profesionalac iz te kuće, mada ima slučajeva gde se na čelu službi nalaze direktori pristigli iz diplomatije, tužilaštva, neke treće javne delatnosti i to je podjednako legitiman izbor. Međutim, to ni u kom slučaju nisu stranački jastrebovi dovedeni na to mesto da bi njihova stranka ili njihov partijski šef znali šta ruča lider opozicije i ko sa kim deli postelju. Verovatno bi naši dojučerašnji vlastodršci pali u nesvest od šoka kada bi znali da u dosta zemalja postoji praksa, pa i obaveza, da se lideru opozicije periodično dostavljaju izveštaji i saznanja domaće službe, uglavnom iz domena spoljne politike, jer je u snažnim državama vrlo važan konsenzus oko ključnih nacionalnih pitanja.
Kako danas treba da izgleda reforma tzv. Službe, odnosno BIA? Kako je depolitizovati, kako je zaštiti od uticaja političara? Pominje se čak i da BIA treba rasformirati, pa od nule praviti novu agenciju…
Na prvom mestu, mora se poći od činjenice da, u poslednjih sedam-osam godina, u službi mnogo toga nije valjalo i da akteri u urušavanju tog sistema imaju ogromnu profesionalnu, etičku, pa na kraju i krivičnu odgovornost. Mnogi danas govore o raspuštanju BIA i ja nemam mnogo argumenata da se zalažem za nešto drugo. Možda nije najbolji trenutak da sada iznosim primere kriminalizacije policije koja, između ostalog, takođe prisluškuje studente, ili primere korupcije na carini, primere selektivne pravde u pravosuđu, ili možda zimskog sna u kojem je bilo tužilaštvo, takoreći do juče, da bih, nakon tih primera, postavio logično pitanje – a da li i njih treba ukinuti ili je samo BIA problematična? Žao mi je, ali ovo što se dešavalo poslednjih desetak godina ne daje mi za pravo da branim službu u kojoj sam nekada radio, ali hoću da ukažem da je ceo sistem bio truo, kao i na neke moguće zamke i iskustva iz prošlosti, baš na krivini koja je ponovo pred nama.
Kakve zamke, kakva iskustva?
Pre 24 godine raspuštena je stara Državna bezbednost i dan kasnije formirana je BIA. To je lepo zvučalo i bilo je gromoglasno pozdravljeno u javnosti te 2002. godine, ali šta ćemo sa činjenicom da je glavni selektor za tu novu agenciju bio Milorad Bracanović, najbliži saradnik Milorada Ulemeka Legije, koji je nakon formiranja te nove agencije licemerno otpuštao prevodioce i operativce, pa i ljude koji su hapsili Radeta Markovića, istovremeno praveći, uz podršku dela vladajuće politike, sigurnu kuću za organizovanu kriminalnu grupu koja će ubrzo ubiti premijera Zorana Đinđića.
Može se BIA raspustiti, gasiti, menjati ime, deliti na dva dela… I sve su to logični raspleti, ali istinska reforma će se desiti samo u slučaju ako na čelu te agencije bude neko sa integritetom, bez osećaja duga prema bitnim političarima, jer su baš političari, kada im se svidi pozicija vlasti, pravi kočničari istinske reforme u službama bezbednosti. Pored toga, potrebno je uspostaviti efikasan mehanizam civilne kontrole rada Službe, gde se na sastancima neće čitati bezlični izveštaji i bajati referati, već će se kontrola baviti suštinskim pokazateljima. Verujem da studentski ustavni patriotizam i njihov dosadašnji otklon od stranačke politike stvaraju osnove za optimizam, jer je upravo ta vrsta „blagog prezira“ prema svetu politike preporučljiva za pravog reformatora srpskog bezbednosnog aparata.
Šta, zapravo, mora da bude fokus rada BIA?
Ne bih vam ovde oduzimao previše prostora za hiljadu puta ispričane priče o neophodnosti borbe protiv terorizma i organizovanog kriminala, uz klasični kontraobaveštajni i obaveštajni rad koji su osnova i smisao postojanja svake službe. Naravno da će i u budućnosti postojati takva aktivnost srpske službe, ali pre toga moramo promeniti neka sopstvena shvatanja, koja nisu ništa drugo nego rimejk „Balkanskog špijuna“ i svet gledan očima Ilije Čvorovića. Znaću da smo ozdravili kada Služba prestane da tvrdi da je svaka donacija iz inostranstva nevladinom sektoru dokaz subverzivne aktivnosti i kada sudske odluke za prisluškivanje budu oslobođene fraza o rušenju ustavnog poretka samo zato što se neko drznuo da ponudi bolji politički pravac.
Da li se u Srbiji olako poseže za prisluškivanjem? I da li se zloupotrebljava prisluškivanje, posebno kada je reč o političkim protivnicima?
Vrlo su retki periodi kada Služba nije imala ulogu političke policije i kada nije postojalo prisluškivanje političkih protivnika. Siguran sam samo za period 2003-2004, da tada u Službi nije bilo političkih motiva i da je u „Sablji“ prisluškivan svaki kriminalac, narko-diler, strani obaveštajac, potencijalni terorista, ali i podržavalac ili pomagač ubica Zorana Đinđića, ali nikako istraživački novinar ili opozicioni lider. Stariji u Službi pamte taj period kao primer istinske službe bezbednosti koja je imala maksimalnu saradnju sa policijom i bila stvarno u službi svih njenih građana, bez upliva bilo kakvog političkog uticaja. Bilo je takvih primera verovatno i kasnije, 2008-2012, 2013-2017, ali puna politizacija Službe nastupa upravo maja 2017. godine, kada je na mesto direktora doveden čovek iz glavnog odbora vladajuće stranke – Bratislav Gašić. Mislim da takvi ljudi i danas ne razumeju da je njihovo imenovanje uvreda za profesiju i da „odanost šefu“ i sposobnost privlačenja bogatih „sponzora“ nisu potreban kvalitet za to radno mesto, već preambula optužnice koja im se verovatno, uskoro, zasluženo piše.
Da li je vreme da se konačno otvore dosijei tajnih službi?
Ako bih ja vama na ovo pitanje odgovorio da nijedna ozbiljna zemlja nikada nije otvorila saradničku mrežu svoje obaveštajne službe, vi i 2,3 miliona ljudi u Srbiji (glasači Studentske liste, prim. nov.) s pravom biste mi odgovorili da ni u jednoj ozbiljnoj zemlji služba ne prisluškuje studentske amfiteatre, ali i svakog ko hoće da se bavi politikom, a nije prethodno za to pitao „šefa“. I bili biste svi u pravu! Toga više nema nigde, bar ne u zemljama koje imaju prosečni demokratski karakter i kakvu-takvu zakonitost u radu državnih organa.
Bez obzira što nema opravdanja za politizaciju Službe i što 2,3 miliona ljudi više neće da živi u totalitarnoj državi gde se svakih 20 godina sve što misli svojom glavom proglašava za špijuna i izdajnika, uvek ću moliti za malo državničke mudrosti, da se tom važnom pitanju pristupi precizno i selektivno. Da, jedva čekam da vidim odgovornost onih koji su od operative BIA napravili paparace medijske trovačnice, jedva čekam da čujem ko je od lidera stranaka dobijao „patriotske naloge“ preko BIA ili VBA, ili da konačno jednom vidimo ko je i zbog čega napravio i čuvao Jovanjicu, ali ne bih voleo da se na tom stubu srama nađu imena časnih ljudi koji su službi svoje zemlje hteli da pomognu, u sferi onoga što jeste posao službe. Uvek ću se zalagati za postepeni proces ozdravljenja, gde na prvom mestu političare moramo da naučimo da službe ne služe za njihov opstanak na vlasti, a potom i da izgradimo prototip novog operativca i analitičara, koji neće imati zbog čega da budu zabrinuti kada se promeni vlast, jer su sve radili u skladu sa zakonom i načelima profesije.
Pa odakle onda sad početi?
Zalažem se za formiranje komisije, sastavljene prvenstveno od onih koji su bili najveće žrtve bivšeg režima – studenti i profesori – koja će pogledati svaki slučaj i svaki papir u svim službama, obelodaniti svaku nepravilnost i manipulaciju, a sačuvati ono što se mora sačuvati, jer ipak, kada sve ovo prođe i kada budemo normalna država, trebaće nam jaka i zdrava Služba. Nekontrolisano otvaranje dosijea bi bilo ravno pokušaju da čekićem popravite ručni sat.
Koliko je Srbija danas zanimljivija stranim obaveštajnim službama u odnosu na neke ranije periode u istoriji, recimo devedesete – početak dvehiljaditih?
Na pitanja o stranim obaveštajnim službama prvo imam potrebu da kažem da one nisu po definiciji zle organizacije koje postoje da bi radile protiv Srbije već, vrlo često, naši partneri u zajedničkom nastojanju da naše zemlje budu bezbednija i bolja mesta za život. Prosto je neverovatno da su nas najviši predstavnici vlasti dnevno zatrpavali suludim teorijama o skoro svim velikim službama sveta koje hoće da sruše Srbiju, dok su, istovremeno, sa premijerima i predsednicima tih istih zemalja sklapali velike ugovore i zaklinjali se u iskrena prijateljstva, čak uz neprimerenu popustljivost kada im zatreba njihova politička podrška. Ponavljam, strane službe nisu ni dobre ni loše, već su instrument svojih vlada, a na nama je da prepoznamo sopstveni interes i da odredimo koji je put do realizacije tog interesa.
Kakve su, zapravo, aktivnosti stranih službi u Srbiji? Ima li mesta nekoj mistifikaciji?
Strane službe prate dešavanja u Srbiji, političke procese, izbore, tekuće probleme, bezbednosne izazove, svakako intenzivno proučavaju i ovaj prelazni period, hapšenja ili kadrovska pozicioniranja. Pišu analize i procene koje šalju u svoje centrale, jer to im je posao i vrlo je štetno takvu aktivnost unapred definisati kao rušenje Srbije ili se duriti zbog toga. Uostalom, to isto radimo i mi. Možda će neko sa pravom reći da te službe nisu uvek bile blagonaklone prema Srbiji, i to je apsolutno tačno. Upravo zbog toga nam je potrebna profesionalna i depolitizovana Služba, sposobna da to prepozna i objektivno analizira sve bezbednosne izazove. I još samo jedan komentar na tu temu. Strane službe uvek tragaju za tajnim informacijama, a takve informacije se ne nalaze u građanskim udruženjima ili studentskim učionicama, već kod ljudi koji su na vlasti. Zato, kada vlast priča o špijunima i stranim službama, uvek mora prvo da pogleda sopstveno dvorište.
Kao što smo za Peti oktobar slušali da je „obojena revolucija“ tako smo i sada, iz krugova doskorašnje vlasti, isto to slušali i za dešavanja u protekle dve godine. Šta vi kažete?
Oduvek mislim da fascinacija obaveštajnim službama nije dobra za političare. Upravo iz tog poriva i iz te opsednutosti nastala je dijagnoza o „obojenoj revoluciji“ i notorna priča o stranim službama koje ruše srpsku vlast. A kada donesete pogrešnu dijagnozu kao što je bila ta i kada počnete da verujete u svoje izmišljene vesti, izlečenje postaje nemoguća misija. Srpska vlast je dve godine mahala i rukama i nogama boreći se sa izmišljenim protivnikom koga se plašila, a koji ne postoji, ne videvši da je studentski bunt samonikli cvet porastao na đubrištu kriminala i korupcije, a ne tajna operacija MI6, BND ili hrvatske SOA.
Obaveštajne službe ne postoje van politika svojih vlada i one se ne bude svakog jutra sa mislima o tome kako našteti Srbima i srušiti vlast u Beogradu. Bilo je u srpskoj istoriji i takvih perioda, ali podvoditi sve svoje greške i loše rejtinge pod delovanja stranih službi je psihoza i manipulacija, a ne dobar način za izlazak iz krize. Pad režima Aleksandra Vučića je počeo sa dve loše dijagnoze. Prva je ta da je „sve renovirano osim baš te nadstrešnice“, dok je druga bila da „Vučića obaraju strane službe“. Sa te „dve istine“, režim Aleksandra Vučića je stigao do minusa od 650.000 glasova, ali i do toga da imamo bolesni državni aparat, inficiran opasnim zaključcima da su sve NVO špijuni, da slobodno novinarstvo ruši zemlju, a da je dolazak opozicionog lidera na prijem u neku ambasadu dokaz špijunaže ili izdaje.
Posle svega, da li u toj Službi ima nešto što vredi i što, uprkos svemu, zaslužuje neku prelaznu ocenu?
Drago mi je što ste mi postavili i ovo pitanje, jer sam zbog ljutnje koju osećam izrekao puno kritike na račun firme u kojoj sam proveo puno godina. Znam da će mnoge iznervirati ta rečenica koju smo često slušali kada se govori o otetim institucijama, ali tamo stvarno ima mnogo poštenog sveta, a neki od njih su možda imali sreće pa su mogli da se bave poslom koji nema dodirnih tačaka sa studentskim protestom, istraživačkim novinarstvom ili opozicijom. Tokom proteklih godina, vrh BIA je, sledeći naloge koji su stizali iz politike, napravio strašne greške u odnosu na mnoga načela demokratskog društva, ali je tamo rađen i posao koji nema takvu vrstu problematičnosti. Ovde prvenstveno mislim na solidan ugled koji BIA ima u obaveštajnoj zajednici, na dobru međunarodnu saradnju i sačuvanu spoljnopolitičku analitiku. Ne sumnjajte ni u to da, po dubini, ima mnogo kvalitetnih operativaca, prevodilaca, analitičara, inženjera… koji će jedva dočekati da izađu iz lažnih patriotskih narativa i da, sa osmehom na licu, postanu deo početka jedne bolje države i Službe.

Ostavite komentar