Đogo: Jesmo li postali Slovenci?

Izvor:
IN4S, Foto: Privatna arhiva, Printscreen

Ambasadori zemalja koji su 1999. tukli Srbiju sada će zastavama duginih boja da ponosno mašu ulicama Beograda. Poruka je jasna: pružili ste vojni otpor, ali kulturnom smo vas dotukli. Niste više suvereni. Vaše ulcie su ulice za našu ideologiju

Homoseksualizam odavno nije krivično djelo. Za svakog sveštenika je on – parohijski izazov, nevolja koju ljudi nose, težina na ispovjesti. Neko se sa njim bori. Neko odustane, ali ne odustane od Crkve. Neko i ne bori više nikako. Ali to je između ljudi, hrišćana. Ovaj tekst nije o tome.

Piše: O. Darko Ristov Đogo

Ovo je o ideologiji homoseksualizma. O jednoh seksualnoj praksi koja je prevraćena u projekat civilizacije na umoru. One koja je demografski nemoćna, opsjednuta konfekcijskom seksualnošću, neprestanom smjenom partnera, iskustava, eksperimenata. Civilizacije koja je na samrti, makar bila politika moćna. Ta civilizacija je umrla, ali njene atomske bombe, „Zare“, „Holivudi“ i „Dua Lipe“ nisu. Kao i svaki „Titanik“, i ona ima potrebu da potopi sa sobom onoliko duša koliko se ukrcaju na njen brod.

Dolazi nam „Evro prajd“. Stvar je politička, to svi znamo. Nema ona nikakve veze sa „ko šta radi u četiri zida“. Jedna civilizacija ljudi oštećenih pornografijom i seksualnom hipertrofijom, u kojoj svi glume „hrišćane“ ne zato što vjeruju u spasenje nego zato što svi imaju prljav veš u svojoj savjesti želi da organizuje političku predstavu kojom će signalizovati kolonijalu porobljenost Srbije.

Ambasadori zemalja koji su 1999. tukli Srbiju sada će zastavama duginih boja da ponosno mašu ulicama Beograda. Poruka je jasna: pružili ste vojni otpor, ali kulturom smo vas dotukli. Niste više suvereni. Vaše ulice su ulice za našu ideologiju.

„A zašto se ti baviš homoseksualizmom? Nije li to neka projekcija? Neki latentni poriv?“ Argument o projekciji apsolutno je besmislen jer se niko od nas ne bavi homoseksualnom praksom pa ni „LGBT+“ teorijom, niti bi se bavio da ona nije ideologija – i to totalitarna, binarna, takva koja dijeli svijet na „naše“ i „njihove“, „prijatelje“ i „dušmane“ – koja nam okružuje i koja nam se nameće.

Reći da se svako ko se oglašava o problemima ideologije homoseksualizma – i sam „latentni homoseksualac“ isto je kao reći da je Hana Arent „latentni totalitarista“ samo zato što se bavila ideologijama političkog totalitarizma. Argument kojim se retoričkki uzvraća žestoko, ali bez argumentacije – ne vrijedi mnogo. I više govori o nemoći onoga koji se njime služi.

„Ali to je politika. Tim „Evro-prajdom“ otplaćujemo za neuvođenje sankcija Rusiji“. Opet: politika je od mjere uređenja našeg polisa (dakle: srpskih zemalja čiji je Beograd centar, ma u kakvom stanju razdvojenosti da smo privremeno) došla do posestrime nasjtarijeg zanata. Tačnije: ona je najelitnija od svih prostitucija. U svijetu u kome postoji „elitna prostitucija“. Ili u kome se svi prostituišu, a takmičenje vlada samo u tome da to bude „elitno“.

„Vidio je Beograd svašta. To se vi provincijalci samo nervirate.“ Kaže mi poznanik iz Beograda. I njegov otac je došao iz našeg zavičaja. Ali on, kao i toliko mojih prijatelja koji ćute, ima osjećaj „Beeeeoooograda“. Jednog podatnog aglomerata svih i svega, ideja i ljudi, sa nekim postmodernim identitetom: taj identitet se uvijek mijenja, prilagođava, prihvata sve što se iz cenatar Megalopolisa emituje, ali svi koji su inicirani u Beograđanstvo vole više svoju inicijaciju i promjenjivost identiteta nego sam grad.

Da, za nas koji ponekad svratimo u Beograd, on je središte naroda i Srbije (ne SR Srbije kojoj je grb konačno dobio krst između ocila već Srbije „od Dunava do mora sinjega“). Za mene je Beograd – ono što nikad možda ne može biti. I zato nisam ravnodušan, koštalo me bilo čega.

Uostalom, ukoliko je politička korist od „Evro-prajda“ nedvosmislena i očigledna, onda nju ne treba ograničiti na sedam dana u septembru već je „Srbija je Evropa-u-izumiranju-prajd“ treba organizovati svaki dan, kako bi „benefita“ od poruka da smo samo kolonija jedne bivše civilizacije slala snažnije svakog dana.

Naravno, kako bi povorka ljudi u donjem vešu kroz knez Mihajlovu bila u koliziji sa odredbama legislative koja i dalje pretpostavlja da javni moral i red i mir ipak postoje (osim kada je to politički nepodobno), sasvim bi bilo praktično da Srbija ukine odredbe koje uopšte pretpostavljaju postojanje javnog morala i koncepta prihvatljivog i neprihvatljivog javnog ponašanja.

Ako smo kolonija, a ako je naš kolonijalni status jedino što je „moguće“ pa čak i „politički profitabilno“, onda da se to fino napiše i zna. Ako Evro-prajdom glumimo Dubrovačku republiku i ističemo zastavu svakog okupatora, nemajući sopstveni identitet, civilizacijski kod, Predanje i politiku, ako nam u isti koš spadaju zavjetno opredjeljenje da ne iznevjerimo blagodarnost Svetom Nikolaju Stradalniku i cijelom ruskom narodu za to što su kroz vijekove nosili i naš krst i signalizovanje odanosti onima koji su nas zasipali radioaktivnim elementima, ubijali po dječijim bolnicama – onda je „Evro-prajd“ ne samo mjera naše „političke umješmnosti“ već našeg postojanja danas.

Takvih naroda, voljnih svakom okupatoru, spremnih da mašu svakom zastavom, entuzijastičnih da prigrle svaku ideologiju, ima i mimo Srba. Zapravo: svi drugi su tu vrstu „mudrosti“ odavno prihvatili kao svoju suštinu.
Nekada je Vladika Atanasije govorio da će Srbe bombardovati dok ne postanu Slovenci. Nemam ništa protiv Slovenaca (solidan je Gorazd Kocijančič). No: jesmo li postali Slovenci?

0 0 glasovi
Glasanje za članke
Pretplati se
Obavesti o
guest

1 Komentar
Najstarije
Najnovije Najviše glasova
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Mihailo
Mihailo
1 mesec pre

Ima li g. Đogo šta da poruči vladikama Pahomiju i Vasiliju Kačavendi?