Đogo: PREPREDENI FANAR – kome je potrebno da čuvamo obraz Fanaru kada ga on ne čuva nama?
Izvor:
Politički.rs, Foto: Privatna arhiva, Wikipedia
Ako Fanar nije krio svoje promjenjeno lice, kako smo onda došli do ovog autodestruktivnog stanja u kome je i danas nama potrebno da čuvamo obraz Fanaru i kada ga on ne čuva nama?
Tajna leži u drugom, paralelnom djelovanju neohelenske ideologije. Kroz čitav XX vijek, a naročito u njegovoj drugoj polovini, Solun i Atina, Sveta Gora, Fanar i Šambezi, Pariz i Njujork su formirali savremenu pravoslavnu teologiju i oblikovali njene doživljaje crkvene istorije i sadašnjosti. Iako su duhovni profili ovih središta bili različiti, pa u ponečemu i suprotstavljeni, rezultanta njihovih dejstava je zajednička i identična: Vatoped i Šambezi služe istom cilju, jednoj ideologiji.
Mit o „etnofiletizmu“ kao jeresi, koji je Fanar 1872. proizveo kako bi ućutkao svaki nacionalni identitet osim helenskog, širen je kao samorazumljiva norma savremene teologije. Takvo stanje slavi sada 140 godina postojanja. Navikavani decenijama da u toksičnom vizantinizmu vidimo ono „ispravno“, „predanjsko“, „pravoslavno“, „autentično“, srpski, ruski, bugarski, rumunski teolozi, episkopi, sveštenici poistovjećivali su se sa ideologijom onih koji su im gasili autokefalije, uništavali i spaljivali crkvene knjige (kao Srbima na Svetoj Gori oko 1650, prilikom suđenja Damaskinu Hilandarcu), smatrali ih drugorazrednim pravoslavcima i nikada sasvim krštenim, tj. nikada do kraja helenizovanim hrišćanima.
Pogotovo se koncept „hrišćanskog helenizma“, tj. „povratka Ocima“ pokazao kao vješta retorička taktika omamljivanja žrtve. Krenuvši ka „otačkim predanjima“ (za šta je bez sumnje uvijek vrijeme i potreba), pokoljenja pravoslavnih bogoslova su usvajala jednu ideologiju fanarskog primata u Crkvi, helenskog primata u kulturi, zapadnog primata u geopolitici, postmodernističkog privijanja svakoj savremenosti kao mjerilu teologije i crkvenog života.
Danas, kada Fanar otvoreno nastupa kao antipod kirilo-metodijevskog Predanja, slovenski svijet boluje od autokolonijalnog osjećanja nesigurnosti pravoslavlja bez Fanara. Kada je prije nekoliko dana mitropolit Andrej Nanakis, bez sumnje čovjek i od crkvenog autoriteta i od poznavanja savremene „teologije“, tj. ideologije Carigrada, „objasnio“ u svom autorskom tekstu „Romfei“ da je kanonska jurisdikcija „Crkve Srbije“ u svim novoformiranim zemljama (tj. bivšim jugoslovenskim republikama) prestala sa krajem političke vlasti Srbije u njima, svako normalnih kognitivnih sposobnosti bi pojmio najjasniju moguću istinu: ideološka „teologija“ Fanara prešla je iz faze pripremanja fronta za svoje djelovanje u fazu operativnog otvorenog neprijateljskog djelovanja. Fanar ne krije da nam je neprijatelj.
Pojam Crkve, sestrinske Crkve, pa čak, kako Crkva Turske voli sebe da naziva, „majke Crkve“ podrazumijeva empatiju, ljubav, brigu. Zato jedna agresivna Crkva, kakva je danas Crkva Turske, ne može biti Crkva, jer to stoji u suprotnosti sa određenjem ljubavi među hrišćanima i crkvama kao mjerilu crkvenosti. Crkva Turske po svom djelovanju danas nije Crkva.
Nismo mi prestali da volimo helenski narod i Carigrad već su se helenski klir i Fanar pokazali kao antipod Crkvi. I što se ranije naviknemo na to, manje ćemo lutati u magli autodestruktivnih obzira prema bezobzirnima.
