Besmrtni vitez sa Košara Goran Ostojić: Albanski metak je našao jedino mesto na kojem pancir ne štiti

Izvor:
IN4S, Foto: Wikipedia, Ministarstvo odbrane

Komandant, načelnik Štaba 63. Padobranske Brigade Potpukovnik Goran Ostojić poginuo je 28. jula 1998, sa svojim vitezovima na borbenom zadatku u rejonu karaule Košare.

Ostoja je poginuo tokom puzanja, u pokušaju da izvuče svoje vojnike iz obruča ŠTS, kada ga metak pogađa u bok, jedini deo gde pancir nema zaštitu. Sa Ostojom u tom trenutku ginu: vodnik prve klase Srđan Stančetić, rezervni vodnik prve klase Dragan Dušanić i vojnik Radoš Cerović.

Kako je Goranova majka Jovanka, inače učiteljica u penziji, rekla u intervjuu za Levačke novine, poginuo je pokušavajući da spase drugove specijalce koji su upali u zasedu NATO vojnika. Pogodio ga je rafal, ali je samo jedan metak našao put do njegovog srca.

Imao je pancir. Metak je našao jedno jedino mesto, kroz ruku i grudni koš. Presekao aortu kao nož. Njegov najbolji drug Gile radio je obdukciju. Rekao mi je: Majko, ako vam je lakše da znate, nije se ni trenutak mučio, odmah je umro – rekla je Jovanka, koja je uvek strepela da „Gogija ne uhvate živog i muče ga“.

Ona je Levačkim novinama u jednom od ranijih obraćanja ispričala da je knjigu pod nazivom „I bog se sagne da ubere cvet“ posvetila sinu, a metaforu naslova nije potrebno objašnjavati.

Koliko je voleo svoju otadžbinu, njegova majka najbolje je opisala rečenicom koju joj je rekao dok ga je odvraćala od rata „Izvini, majko, ali domovina zove! Koliko si petica dala generacijama na rodoljublje. Moraš da prihvatiš ovo… jesi li svesna toga?“

KAKO JE MAJKA SAZNALA DA JE GOGI POGINUO?

Kucala je neutešna Jovanka na mnoga vrata tražeći istinu o pogibiji svog sina. Njegovi drugovi svedoče da je stradao zbog nestručne komande. Upali su u sačekušu zato što je neprijatelj čuo komandu upućenu našim vojnicima preko uređaja veze. Jednog dana, kako je tada rekla, primili su je generali, među kojima i Vladimir Lazarević.

Strašno me zabolelo što mi se Lazarević obraćao sa gospođo. Rekla sam mu „ja sam ovde došla kao majka, a ne gospođa“ – prisetila se u tom intervjuu najtužnijeg dana u svom životu Goranova majka.

GENERAL PAVKOVIĆ GA PAMTI KAO VELIKOG ČOVEKA

Jedan odlomak iz knjige „Miris baruta i smrti na KiM 1998. godine“, čiji je autor general Nebojša Pavković opisao je kakav je to Goran junak i veličina bio. Prenosimo vam deo Pavkovićevog razmišljanja o Ostojiću:

„Upoznao sam tog stasitog junaka iz Bačkog Dobrog Polja, 22.07.1998. godine, nedelju dana pre ovog tragičnog događaja. Odmah je ostavio na mene utisak odlučnog i dostojanstvenog čoveka. Rekao sam da mi je drago što sam upoznao majora, junaka o kome sam do tada čuo mnogo lepih ocena i komentara.

Odavao je utisak dobrog vojnika, vrhunskog profesionalca i pristojnog sagovornika. Zapazio sam ožiljak koji je imao na licu, verovatno od ranjavanja, ali ga nisam ništa pitao. Razgovarali smo o situaciji oko sela Junik i Košara i o zadacima koje je izvršavala njegova jedinica. Govorio je jasno i vojnički precizno. Nije hvalio ni svoju jedinicu ni sebe. Znao sam da on „drži“ tu jedinicu. Stalno je sa vojnicima i starešinama. Planira i komanduje svakom akcijom.

Neustrašiv je i hrabar. Svima služi za primer.

Sećam se da smo popili kafu i hladan sok. Pozdravio sam se sa njim, poželeo sam mu sreću i upozorio ga da čuva svoje ljude i sebe od opasnosti koje prete u šumama Juničke planine, po kojima lutaju brojne grupe ŠTS i iz zasede mučki ubijaju naše vojnike. Odgovorio mi je da to zna i da neprekidno preduzima mere za zaštitu jedinice. Nisam mogao da pretpostavim da će nam to biti prvi i poslednji susret.

Kada sam čuo za njegovu pogibiju, nisam mogao da poverujem. Bio sam ljut na sebe što nisam duže sa njim razgovarao, što ga nisam više savetovao i što ga nisam „oterao“ sa KiM u Beograd. Međutim, znao sam da se od sudbine ne može pobeći. Sa svojom sudbinom se sreo heroj Goran Ostojić, na tragičnoj Juničkoj planini, na objektu Radenica, istočno od Gunovca.

Sreo se i otišao u legendu.“, napisao je u svojoj knjizi Pavković.

U nekim od svojih dela, u kojima je pisao o svom iskustvu u ratu, general Nebojša Pavković rekao je i da nastradali Ostojić nije trebalo da sa izviđačkim grupama ide na izvršenje zadatka, već da iz baze, ili sa svog komandnog mesta, komanduje i usmerava rad svih jedinica koje je slao na zadatke.

Međutim, piše Pavković, major Ostojić ne bi bio junak, da nije želeo da u svakom trenutku bude sa svojim vojnicima i starešinama i da sa njima deli sve opasnosti, rizike i sudbinu vojnika-ratnika. Zbog toga je poginuo.

Žurio je da spasava živote svojih ljudi ne misleći o svom životu. Bez obzira na opasnost, pojurio je kroz Juničke šume i završio u njima.

VELIČINA JE BIO I DRUGIM KOLEGAMA
Foto: IN4S

U Fejsbuk grupi „63. Padobranska brigada“, čiji je komandant bio, objavljivane su fotografije poginulih heroja, a među njima našla se i Goranova slika. Komentari ispod nje veoma su emotivni i pokazuju koliko je on bio dobar čovek, pa tek onda vojnik.

Prošlo je toliko godina, a ti još živiš u meni. A upoznali se na neobičan način gde je sve fijukalo oko nas rečima „Put je čist, slobodno napred“. Kasnije mene odvajaju od tebe, a jedini si bio da ostanem i verovao u moje reči da se sprema – napisao je jedan Dragan, koji je očigledno sa Goranom bio na bojnom polju te strašne godine.

Eeee, čika Ostoja – stoji u još jednom komentaru na slici koja je opisana rečima „Legende žive večno“. I zaista je tako, Ostoja, kako su ga nazvale kolege, živi.

SVE USPOMENE NA HRABROG GORANA OSTOJIĆA

Danas škola u Jagodini, Osnovna škola Goran Ostojić, nosi njegovo ime, a u holu te iste ustanove nalazi se Ostojićeva bista. Ovo umetničko delo rad je istaknute srpske umetnice Olje Ivanjicki.

Po njemu je nazvan i jedan odred izviđača u Nišu. Da Jagodina nije zaboravila junaka kojeg je iznedrila, govori i to što je već 20 puta održan memorijalni sportski kup „Potpukovnik Goran Ostojić“. On se po tradiciji održava pod pokroviteljstvom Skupštine Grada Jagodine, Vojske Srbije (VS), Ministarstva prosvete i Ministarstva omladine sporta.

Goran Ostojić je rođen 20. januara 1962. godine u Bačkom Dobrom Polju kod Vrbasa, sa pet godina je krenuo u školu, kada se sa roditeljima preselio u Jagodinu. Tokom mladosti privlačili su ga hobiji poput radio amatera, aeromodelarstva, a sa 14 godina postao je najmlađi padobranac u Aero klubu „Naša krila“ i najmlađi jedriličar, a ubrzo i pilot motornih aviona.

Nakon završene gimnazije upisuje Vojnu akademiju i bira smer pešadija. Akademiju završava sa odličnim uspehom i dobija raspored u elitnoj 63. padobranskoj brigadi. Prolazi kroz sve oficirske dužnosti, od komandira voda i čete do načelnika operativne službe i načelnika štaba brigade. Bio je najmlađi načelnik te brigade.

Tokom rata u Jugoslaviji učestvovao je u rizičnim operacijama poput evakuacije aerodroma Cerkalije, zatim u akcijama u Bihaću, Puli na Zemuniku kod Zadra a prvi padobranski skok u bosanskom ratu bio je tokom zauzimanja sela Jadar u istočnoj Bosni.

Poginuo je u borbi sa albanskim teroristima, a posmrtno je unapređen u potpukovnika i odlikovan je ordenom za hrabrost.

Na mestu pogibije podignut je veliki krst, kao simbol stradanja pripadnika 63. padobranske brigade

Iza besmrtnog viteza ostala je supruga Marina i sin Bogdan.

Vječna slava potpukovniče!

Izvor: Patriot.name

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare