Kada sam prvi put nedavno kročio na staro cavtatsko groblje Svetoga Roka, vjetar je sa mora nosio miris soli, a čempresi su šumjeli kao da nad svakom pločom čuvaju po jednu uspomenu. Zastao sam pred grobom Mata Vragolova – čovjeka o kome se u našem kraju i danas govori s posebnom tišinom i poštovanjem.
Na njegovom spomeniku danas više nema natpisa koji ga je proslavio:
„SRCEM SRBIN“,
(negdje se bilježilo i „DUŠOM SRBIN“ ali nemamo dokaz o tome)
Taj natpis, po vlastitoj pokojnikovoj želji uklesan na nadgrobnoj ploči, uklonila je austrijska soldateska u ratnim godinama. O tome su, trideset godina kasnije, 1937. godine, njegovi prijatelji govorili na pomenu pred masom naroda – da je upravo ta riječ, „srcem Srbin“, najbolje svjedočila kakav je Mato bio. Iako je kamen uništen, smisao te riječi ostao je življi od svakog uklesanog slova.
Mato Vragolov rodio se 4. oktobra 1876. godine u uglednoj cavtatskoj porodici. Njegov otac, kapetan Stijepo Vragolov, bio je čuveni moreplovac i vlasnik broda Obilić, sa kojim je iz Trsta do Cavtata stigao za samo 24 sata – podvig o kome se u mjestu pričalo decenijama. Kada je brod morao prodati, „cijeli Cavtat je plakao“, govorili su starci.
Iz takvog doma potekao je i Mato – obrazovan, čestit i plemenit. Postao je pravnik, ali i srpski nacionalni radnik u Dubrovniku; bio je član Srpske književne zadruge, a 1898. u Gracu izabran za knjižara Srpskog akademskog društva „Srbadija“.
Na njegovom spomeniku stoji:
„BIJAŠE MLADIĆ PLEMENITE DUŠE,
POŠTENA SRCA,
MNOGO UMAN I UČEN,
RADO SE JE S NARODOM BAVIO,
SIROMASIMA SKROVITO POMAGAO,
POŠTENIJEM OMILIO,
NIKOME SE NE OMRAZIO…“
Umro je 6. aprila 1907. u najboljim godinama. Na spomeniku piše:
„U CVIJETU MLADOSTI
PRESELI SE U VJEČNOST
MATO VRAGOLOV…
DA BEZ RAZLIKE RODA I ZAKONA
SVAK GA ZAŽALI I POŽALI.“
To i jeste ono što se dogodilo: žalio ga je čitav Cavtat, čitava dubrovačka okolina, i svi koji su ga poznavali ili slušali o njemu.
Pomen iz 1937. masa naroda nad grobom Srbina katolika
Trideset godina nakon smrti, 1. novembra 1937, više od četiri stotine ljudi krenulo je u povorci iz crkve prema groblju Svetoga Roka. Njegovih deset dubrovačkih drugova došli su u Cavtat zajedno sa mnoštvom naroda. Zaupokojenu molitvu služio je dum Ivan Dagonić.Kod groba se okupila ogromna masa. Drugovi su, zajedno sa Cavtačanima i dubrovačkim društvom „Kneginja Zorka”, položili lovorov vijenac. Nad grobom je govorio Ante Anić, a njegove riječi ostale su zapisane:
„Umro je mlad, a da nije doživjeo ostvarenje ideala za koje je srbovao – vaskrs slobode i oslobođenje otadžbine. Po svojoj želji na njegovom grobu stajao je natpis ‘Mato Vragolov srcem Srbin’. Kada se zaratilo, nestalo je i toga natpisa, jer je austrijskoj soldateski mnogo padao u oči.“
Tako je i njegov grob postao svjedok vremena u kojem je pripadati srpstvu značilo i čast i opasnost.
Porodica Vragolov bila je među najuglednijima u Cavtatu: dala je opštinskog načelnika, moreplovce i nacionalne radnike. U Drugom svjetskom ratu bili su pripadnici Dubrovačke četničke brigade u sastavu Trebinjskog korpusa. Poslednji ađutant kraljice Marije bio je poručnik fregate Petar Vragolov.
I 1992. godine, Đorđo Vragolov kazao je novinaru RTCG-a: „A zašto ne bih bio za Jugoslaviju? Ja sam bio i za Kraljevinu.“ Đorđa kao i Petra viđamo na fotografijama sa hercegovačkim četnicima.
Stojeći kraj groba Mata Vragolova, čitajući ono što je od natpisa ostalo i znajući šta je na tom kamenu nekada pisalo, osjetio sam duboku tišinu koja se ne može opisati. Tu, gdje je nekada stajalo „srcem Srbin“, danas stoji praznina koju je stvorila soldateska – ali ne i praznina u pamćenju naroda. Čovjek može da uništi slovo, ali ne i smisao.
Mato Vragolov je bio Cavtačanin, katolik, pravnik, nacionalni radnik, čovjek plemenite duše – i iznad svega: Srbin po osjećaju, po ljubavi, po srcu.
Kao što je i zapisano na drugom mjestu na njegovoj ploči: „SRCEM SRBIN.“
Kada sam se spustio sa groblja i pogledao na tihi Cavtat, osjetio sam da sam ponesen jednom pričom koja se ne zaboravlja – pričom o čovjeku čije je srce govorilo više nego sve riječi.
