Miša Đurković: Zapadni obrt Beograda

Izvor:
Politika, Foto: Pixabay, Instagram, YouTube/KTV Zrenjanin
Nacionalno svesni i „proruski” ljudi su suzbijeni i u vladi i u kompletnom sistemu režima i polako svedeni na rezervate kao što su po jedan dnevnik, nedeljnik i doskoro jedna televizija, ali i ona sve manje

Komentarišući potencijalne reakcije na ukrajinsku krizu, gospodin Boris Varga je nedavno ustvrdio da u slučaju eventualnog izbijanja rata, Srbija više ne bi mogla da sedi na više stolica, te da bi morala da se opredeli. Čini mi se međutim da je taj proces već gotovo priveden kraju i pre eventualnog izbijanja tog rata. Srbija je u poslednjih godinu i po dana, počev od Vašingtonskog sporazuma napravila radikalan i lako uočljiv, potpuni zaokret na zapad. Ostaje još nekoliko finalnih tačaka, ali najveći i najvažniji deo ovog zaokreta je već odrađen. Hajde da to ilustrujem.

Piše Miša Đurković, Foto: YouTube/ KTV Zrenjanin

Pođimo od aktuelne kampanje o abortusu. U zemlji u kojoj postoji jedno od najliberalnijih zakonodavstava o pobačaju i gde čak ni ne postoji precizna statistika o ukupnom broju abortusa, gde je prosek godina starosti 44, očekivano pojavile su se peticije koje traže uvođenje restriktivnijeg odnosa prema ovom pitanju ili njegovu zabranu. Ovi ljudi naravno ne mogu da se pojave na bilo kojoj televiziji ili mejnstrim mediju. Na njihovu peticiju složno su osudom i kampanjom laži i zastrašivanja reagovali apsolutno svi mediji, jednako takozvani prorežimski ili takozvani opozicioni. Dakle u Srbiji su povodom ovih važnih pitanja svi elektronski mediji na istoj, zapadnoj strani.

Uočljivo je takođe da su svi elektronski mediji koje je režim preuzeo ili pokrenuo u poslednje dve godine izrazito proliberalni, odnosno prozapadni. Ne moram da pominjem imena svih ovih, četiri ili pet, franšiza jer je svima jasno o čemu se radi. Režim preko njih pokušava da parira televizijama N1 i Nova i da pravi svoje verzije tih televizija. Rezultat je da se one zapravo nadmeću u tome ko će biti više „vouk” i bliži zapadnim sve totalitarnijim pogledima na svet. Tragedija je što i kod ovih takozvanih opozicionih medija ne postoji ni minimum stvarnog zalaganja za demokratiju i slobodu mišljenja. Štaviše. Pitanja vakcinacije, abortusa , LGBT npr pokazuju da bi oni bili još radikalniji u zabranama slobode mišljenja i u progonima konzervativno mislećih ljudi. Na to režim odgovara time što pravi iste takve medije.

Primećeno je takođe da se u poslednjih godinu i po radikalno pomerio balans u nastupanju takozvanih proistočnih i prozapadnih režimskih analitičara. Naime, kao i svaki merkantilni režim i ovaj pokušava da pokrije sve što postoji u društvu i da ima svoje ljude za sve moguće opcije koje onda izvede pred kamere da zastupaju jednu ili drugu geostratešku poziciju. No nekako su nestali Anđelković, Radun, Adamović, a zacarili su Krstić, Trifunović, Obradović i Jelena Milić koja je odnedavno ambasador Srbije u Zagrebu. Nacionalno svesni i „proruski” ljudi su suzbijeni i u vladi i u kompletnom sistemu režima i polako svedeni na rezervate kao što su po jedan dnevnik, nedeljnik i doskoro jedna televizija, ali i ona sve manje.

Stvarna dubina ovog prozapadnog usmerenja najbolje se vidi u zakonodavstvu i u raznim strategijama i pravilima koja se donose. Treba uzeti razne strategije obrazovanja, nauke, zdravstva, socijalne politike i svega drugog gde sve vrvi od (trans)rodne ideologije, dženderizacije, modernizacije, raskidanja sa tradicijom itd. Ombudsman zabranjuje udžbenike koji ne prihvataju ideologizaciju jezičke politike i odricanje od srpskog jezika i kao rezultat svega toga pripadnici nacionalnih manjina imaju sve manje veze sa ovom državom. Štaviše, sa Zakonom o rodnoj ravnopravnosti koji se i te kako primenjuje, počeo je proces razaranja standarda srpskog jezika pa se očekivano kao sledeći korak javljaju zahtevi za ravnopravnim kodifikovanjem „torlačkog” jezika i ostalih dijalekata.

Izrazito zapadna je i politika prema regionu. Proces obaranja Krivokapićeve vlade, i verovatnog formiranja nove Abazovićeve po modelu koji je Eskobar doneo, urađen je uz ogromnu asistenciju Beograda. Po svemu što može da se vidi i čuje, počev od odnosa prema Kristijanu Šmitu do odnosa prema zahtevu Banjaluke za povraćaj dejtonskih nadležnosti, i konačno po daleko manjem prisustvu Dodika u ovdašnjim medijima, Beograd se skoro sasvim priklonio zapadnoj politici i prema Banjaluci.

Nije tajna takođe da se oko toga , ali i oko niza drugih stvari Beograd radikalno odaljio od Moskve. Tamo  naime prate ovaj prozapadni obrt i činjenicu da na ovdašnjim medijima sve više dominiraju gospoda koja govore o „ruskom primitivizmu i fašizmu”, o navodnom ruskom učešću u odvajanju Kosmeta, i kako naši mediji počinju u pogledu izveštavanja o Rusiji da liče recimo na nemačke, poljske ili rumunske.

Da zaključim, Beograd zbog izbora još jedino održava nekakav privid o sedenju na više stolica. U realnosti međutim stolica je sve više jedna jedina. Serijalom spotova američke ambasade priprema se i završna formalna faza koja će se sastojati u pridruživanju sankcijama Rusiji i otvaranju procesa ulaska u NATO. Tek na samom kraju biće i „konačno rešavanje” pitanja Kosova. Ono se takođe rešava u hodu korak po korak. Evo pre neki dan je reprezentacija atletičara „Kosova” bez problema ušla u Srbiju i pod tim obeležjima učestvovala na balkanskom prvenstvu u Beogradu.

Naučni savetnik, Institut za evropske studije

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare