GOVEDO!

Govedo

Dobijem juče od prijateljice Tatjane iz Rusije link sa tekstom o izvesnom Dragutinu Matanoviću, o promociji nekakve knjige, i o Matanovićevoj histeričnoj panici zbog čestog pojavljivanja predsednika pokreta Oslobođenje Mlađana Đorđevića u ruskim medijima.

Zabrinula se iskreno Tatjana zašto neki Matanović, na čijoj je promociji knjige prisutan i sam ruski ambasador, reži na Mlađana Đorđevića, za koga ona zna da je jako naklonjen Rusiji a među ruskim političarima i intelektualcima vrlo cenjen i poštovan.

“Ko je taj Matanović i čemu takvi napadi na Đorđevića i to baš u prisustvu ambasadora Rusije?” pita me moja prijateljica, koja baš i nije najbolje upoznata sa političkom situacijom u Srbiji.

O Dragutinu Matanoviću tog trenutka nisam znao ništa, tako da nisam znao šta Tatjani da odgovorim, ali sam se, na njenu molbu, u međuvremenu raspitao kod nekih ljudi koji mnogo znaju, kod ljudi koji Matanovića poznaju i kod ljudi koji su sarađivali s njim.

Neverovatne informacije sam dobio o tom Dragutinu a najčešća prva reakcija na pitanje “Ko je taj Dragutin Matanović?” bila je:

– “Govedo!”

Pošto nisam mogao Ruskinji Tatjani da objasnim kakvo tačno značenje ima reč “govedo” kad se odnosi na ljudsko biće, moram onda ovde da napišem šta sam sve o Dragutinu saznao i šta je to zbog čega kažu za Dragutina da je “jedno obično govedo“.

Pre nego što sam počeo da se raspitujem o Dragutinu, na internetu naleteh na njegovu sliku i odmah mi je mnogo toga bilo jasno.

Dragutin Matanović

Na slici se jasno vidi jedna debela i zadrigla spodoba, nalik onim komunjarskim direktorima državnih preduzeća iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, koji su se položaja dokopali cinkarenjem i uvlačenjem u dupe rukovodiocima iz Komiteta. Ti i takvi direktori, pripadnici čuvenih “jagnjećih” brigada, najpoznatiji su bili po svojoj alavosti, pljački, bezočnosti, bahatom odnosu prema potčinjenima i ljigavom udvorištvu prema nadređenima. Ti i takvi Dragutini socijalističke Jugoslavije prvi su izdali i socijalizam i komunizam i svoju partiju i svoju zemlju, oca i majku poodavno, i samo su se preko noći prebacili na drugu stranu. Zanimljivo je da svi oni liče na čuvenog udbaša Staneta Dolanca, pa i naš Dragutin, “ko da ga je Dolanc pravio”, što kaže naš narod.

Liče? Dragutin (levo) i Stane (desno)

I stvarno, saznah da je Dragutin bio a i sad je direktor. Iskreno se obradovah, i priliči mu to.

Jeste da je počeo karijeru (ono što se zna) kao elektroničar (nije banderaš) u “Lola računarima”, koja je bila svetski respektabilna firma ali je brzo postao direktor. Kažu da je bio tupav za računare, programiranje, hardvere, softvere i slično, pa su ga  “nadležni” sklonili na mesto direktora, da ne bi zasrao nešto u proizvodnji. Pošto su “Lola računari” odigrali veliku ulogu u automatizaciji fabrika auto industrije u Rusiji (tadašnjem Sovjetskom Savezu), Dragutin je često tamo putovao i od tad traju njegova poznanstva, prijateljstva, vrlo bliska prijateljstva sa budućim ruskim oligarsima i čak vrlo intimna prijateljstva.

Po rečima Dragutinovih prijatelja, tad je nemačka obaveštajna služba, koja je harala Rusijom, tajno snimala više njegovih druženja sa svakojakim prijateljima i posle vrlo kratkog razgovora sa otpravnikom nemačke ambasade u Moskvi Jirgenom Klotom, Dragutin je, da ne bi pukla bruka, započeo svoju karijeru špijuna i izdajnika.

Karijera Dragutina Matanovića je imala uspone i padove, uspešno je prodata “Lola” pa se neko vreme bavio svim i svačim, Nemcima je samo povremeno trebao, kad se nešto u Srbiji prodavalo a prijateljske veze sa ruskim oligarsima su mu koristile za imidž ruskog čoveka, međutim, para i nije bilo onoliko koliko je Dragutinu trebalo.

Počeo je Dragutin da se bavi i novinarstvom i to u “Tabloidu” Milovana Brkića. Odabere tako Dragutin metu i krene s tekstovima o njoj, malo piše istinite podatke koje dobije od Nemaca, malo poluistine i onda dobro zamasti lažima, tako da nesrećnik, koji je meta, nema drugog rešenja nego da Dragutinu iskešira pozamašnu sumu, kako bi ovaj prestao sa pisanjem.

Često je Dragutin preterivao sa iznosima koje je tražio, Brkiću se smučio i najurio ga iz Tabloida. Pošto i sam Milovan Brkić mnogo zna o Dragutinu, i dan danas, na svaki telefonski poziv Brkićev, Dragutin je dužan da mu servira bar jednu poverljivu informaciju iz Vlade ili Predsedništva Srbije.

Kad je SPS 2008. ušao u Vladu Mirka Cvetkovića, ogrejalo je sunce i Dragutina Matanovića i to sunce ga još uvek greje.

Po preporuci Borke Vučić, Dragutina uzima pod svoje ni malo gadljiv Ivica Dačić, koristi ga kao savetnika za veze sa ruskim oligarsima i ubacuje ga u NIS. Poletni Dragutin vrlo prilježno počinje da pravi ogromne račune za putne troškove, ručkove, dnevnice i raznorazne bahanalije, misleći da ga niko neće pitati čemu to i gde je pokriće za sve to. Pošto nesrećnik nije imao čime to da pravda, tadašnji direktor Kravčenko ga je juri iz NIS-a i samo Ivici Dačiću može da zahvali što je sve prošlo bez krivične prijave.

Od dolaska Vučićeve ere, Matanović se udomljuje kao Vučićev savetnik, i dolazi na funkciju člana Odbora direktora NIS-a za platu od 6.670 evra ili oko 784.000 dinara.

Kako kažu njegovi poznanici, tih 6.670 evra Matanoviću služi kao džeparac za svakodnevne manikire, pedikire, farbanje kose i provode sa svojim drugarima, a enormne provizije i procenti koje dobija sa nekoliko strana, od posredovanja u prodaji srpskih firmi i srpske zemlje, sem u nekretnine, u poslednje vreme je počeo da ulaže u kupovinu umetničkih slika. Tako ga često možete videti u društvu pevačice Vere Matović koja ga voda po galerijama i savetuje šta od umetničkih dela da kupi.

Hvali se Dragutin na sva usta kako bar jednom nedeljno sa predsednikom Srbije igra šah, i da često pušta predsednka da ga pobedi, naročito kad mu zatreba da Vučić posluša njegov “savet”.

“Ja ga pustim da me pobedi, on samo što se ne upiški od sreće, posle mogu da mu kažem i Anđelka da se odrekne, na sve bi pristao”, često zna da galami u kafani  o svom uticaju na predsednika Dragutin, kad ga uhvati viski.

Pre nekog vremena umalo da jedan incident stavi tačku na Dragutinovu karijeru.

Pošto ima običaj da spopada zaposlene muškarce u Vladi Srbije, naročito one između 20 i 30 godina, kad god se on pojavi na vratima Vlade, sve što je muško razbeži se po kancelarijama i zaključava se. Naime, neko ko je želeo da ukalja njegov lik i delo, njegovo često viđanje u društvu samo muškaraca, namerno i pogrešno je protumačio kao zalaganje za “slobodnu mušku ljubav”, a Dragutin je u stvari baja koji samo voli da se druži s pravim muškarčinama, da pričaju o fudbalu, politici, pevaljkama, sisama i dupetima i ostalim “muškim” temama. To što su ti drugari pretežno mlađe osobe je zato što je Dragutin duhom mlad i ne prija mu društvo matoraca i priče o bolestima, vijagri, penziji i slično. U svakom slučaju, neki zlobnik je pustio taj odvratni trač i Dragutin je postao predmet ogovaranja i izbegavanja.

Tako je jednog dana, sav razočaran što ga svi izbegavaju, a ne znajući za trač koji kruži o njemu, izlazeći iz zgrade primetio je službeni automobil i u automobilu, na mestu šofera, lepuškastog i dobro građenog mladića. Bez pitanja i pardona, Dragutin je ušao u kola, seo do iznenađenog i zbunjenog mladića i zavapio:

“Lepi, daj da te čika Drakče vodi na sladoled!”.

Nesrećni mladić je izleteo iz kola i otrčao do kabineta ministarke kojoj je šofer, a uz to, na Dragutinovu nesreću, i ljubavnik. Požalio se svojoj ministarki – ljubavnici, i posle nekoliko sekundi zaorilo se hodnicima Vade:

– “Koga ti spopadaš govedo matoro! Dokle decu da napadaš, đubre debelo! Malo te ova zemlja plaća, pa hoćeš sad i kurac da dobiješ za džabe! E nema, isteraću ja tebe i odavde i iz NIS-a i iz Srbije, ne zvala se ja….”, ječali su hodnici i dvorište Vlade Srbije od ministarkinog glasa, dok je Dragutin, ni kriv ni dužan (u daljem tekstu čika Drakče), bežao uz Nemanjinu.

Zadihan, zadrigao, zarozan i sa pritiskom 180-110 utrčao je u Predsedništvo Srbije i pošto nije Aleksandar Vučić bio u zgradi, Nikola Selaković, koji je tada bio šef kabineta, morao je da ga primi, uteši i smiri. Sam Vučić je kasnije izgladio odnose između ministarke i čika Drakčeta, al’ je to primirje na klimavim nogama.

Nekako u to vreme je čika Drakče napravio i sajt Balkanist i okupio oko sebe raznorazne ruske političare, eksperte i javne radnike. Ono što su u Srbiji Vjerica Radeta, Marjan Rističević, Božidar Spasić i Nebojša Bakarec, to su u Rusiji Oleg Bondirenko, Pjotr Iskenderov i Jelena Ponomarjova.

Oleg Bondarenko i čika Drakče

E takvi znalci i eksperti su autori koji pišu za taj sajt, s tim što Vjerica Radeta ima određenu političku težinu i voli muškarce, dok na primer Oleg Bondirenko, nema ama baš nikakvu političku težinu i voli muškarce. Autori na sajtu Balkanist, koji se hvale da imaju i do 20.000 poseta mesečno (dok ovaj mali i nebitni politicki.rs ima toliko u jednom danu, kad pada kiša), su bitni koliko i jedan Dušan Dunđer, Miša Vacić, Jovana Stojković, Mica Zavetnica. Nebitni su al’ su glasni i stvoreni da smetaju i da rade protiv opozicije, naročito one na koju Rusija može da se osloni, kao što je to pokret Oslobođenje Mlađana Đorđevića. Rade čika Drakčetovi eksperti sa Balkanista i protiv Đorđevića i protiv opozicije i protiv Srbije i protiv same Rusije, a sve i samo za svoj račun i račun Aleksandra Vučića i njegove izdajničke politike. I sve ih plaćaju što građani Srbije preko budžeta, što građani Rusije preko svojih oligarha.

Moglo bi do sutra da se piše o čika Drakčetu, njegovim ekspertima, gadostima i nepočinstvima ili o tome zašto su vrata ruske ambasade malo-malo pa zatvorena za čika Drakčeta… moglo bi i nastaviće se uskoro čim pristignu još neke informacije, a Tatjana s početka teksta da ne zameri na psovkama, stoka i goveda samo to razumeju.

Andrej Velikonja

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare