„I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih.“ (Stari zavjet, Prva knjiga Mojsijeva (Postanje), 1:27)
„Odakle sam došao…Moja duša je iz nekog drugog mjesta, siguran sam u to…Ko mojim ustima kazuje riječi? Ko mojim očima posmatra svijet? Šta je duša?…“
Ljudska bića su „rukopis Božjeg pisma“
(Dželaludin al Rumi Mevlana, 1207-1273, persijski filozof, teolog, pravnik, pjesnik…)
„…Nije čovjek tvorac razvoja života, već je samo vlakno u njemu…“ (Iz pisma indijanskog poglavice Sijetla predsjedniku SAD Frenklinu Pirsu, 1854.godine)
„Vaša djeca… nastaju preko vas, ali ne od vas…Vi ste lukovi iz kojih djeca vaša poput strijela odapinju naprijed.“ (Halil Džubran, 1882-1931, libanski pjesnik, slikar i filozof)
Naše Svete Mati i Sveti Oci (Sveta Petka, Sveti Sava, Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac Milostivi, Sveti Petar Cetinjski i Sveta Matrona (Matronuška) Moskovska Svemoćna), slava Im i hvala, ukazali su mojoj supruzi Dragici da su rodonačelnici ljudskog roda otjelovljeni anđeli. Oni mogu da se otjelotvore u bilo kom periodu ljudskog zemnog života. Znači, ne moraju da prolaze period od začeća do rađanja. „Spustili“ su se na Zemlju putem Nebesnog, Svjetlosnog Lijevka, spiralnog oblika.
Po višem Umnom planu, na nekoliko mjesta planete Zemlje otjelotvorilo se više anđeoskih parova – Praotaca i Pramajki koji su imali dovoljno različite genetske matrice da se obezbijedi zdravo potomstvo. Takođe, prevelika međusobna udaljenost između pojedinih mjesta otjelovljenja objašnjavaju rasne i jezičke razlike među ljudima, kao i različite nivoe njihovog međusobnog civilizacijskog razvoja.
Biblijski mit o nastanku ljudskog roda od Adama i Eve je izmišljen i prilagođen Jevrejima kao (samo)„izabranom narodu“.
Rađanje je Božji dar ljudskoj duši na njenom zemaljskom putu ka Oboženju (duhovnom napredovanju i vaznesenju (uznošenju) u Dobru i Ljubavi). Duša (sa višeg Umnog bestjelesnog nivoa) ulazi u tijelo (preciznije, u oplođenu jajnu ćeliju), preko Lijevka koji sam prethodno opisao, već u trenutku začeća. Otuda prirodno pravo ljudske duše na rođenje i život, čak i kada bi to imalo negativne posledice po dijete i njegove roditelje (apsolutna zabrana abortusa) .
Rađanje je priprema za „školu duše“. To su vrata kroz koja duša ulazi u učionicu života. A život je „knjiga“ koju duša ispisuje svojim iskustvom (osjećanjima, mislima, riječima i djelima). Duša dobija tijelo i „mjesto“ u materijalnom svijetu prema svom nivou duhovnog razvoja. Ona se „spušta“ u materijalni svijet da kroz zemna iskustva otkriva Božansku iskru u sebi. Jer, suština ljudskog bića je besmrtna bestjelesna duša koja kroz otjelovljenja na Zemlji samospoznaje Istinu, Dobrotu i Ljubav.
Polna ljubav nije „praroditeljski grijeh“, već od Boga dat čin blaženstva, odnosno roditeljskog zadovoljstva i sreće, da začećem i rađanjem novootjelovljenoj duši omoguće dolazak na ovaj svijet.
I starozavjetni mit o „palim anđelima“ je izmišljen. Anđeli, kao visoko vaznesena bića bestjelesna (u Dobru i Ljubavi), ne mogu „pasti“. To mogu samo otjelovljene ljudske duše koje su počinile velika zla zbog pretjerane vezanosti za zemni, materijalni svijet nagonima, ili negativnim emocijama ili neznanjem (ne samo Suštine, nego i onog što Bog čini dostupnim ljudskom racionalnom umu). Vizije Sotone, kao simbola ljudskog zla (zaborava Boga) arhangeli stvaraju i dočaravaju ljudima kao iskušenje i opomenu (onima koji žele da čuju i vide) kuda takvo zlo vodi.
Svete Mati i Sveti Oci objašnjavaju i zašto je Bog, iako savršen i samodovoljan, stvorio posebne entitete, poput ljudskih duša. Darivanje postojanja ljudskim dušama jeste dokaz Božje egzistencije i čin širenja Božje ljubavi. Te duše su jedinstveni odrazi i dokazi Božje savršenosti. Bog im daje poseban identitet da se kroz slobodu izbora (volje) i zemno iskustvo samousavršavaju na putu ka Njemu.
Znači, stvaranje (otjelovljenje, materijalizacija) je izraz Božje Ljubavi i savršenstva. Time se ostvaruje i ravnoteža između subjektivnog i objektivnog u sveukupnoj Božjoj kreaciji.
U beskonačju Božjem, kroz niz otjelovljenja ljudskih duša (ovozemaljskih života), traje neprekidni proces približavanja, ali i udaljavanja od Boga. To je dokaz postojanja i posledica primjene principa slobodne izbora (volje) svake otjelovljene duše. Drugim riječima, duše se, kroz zemna iskustva i slobodu izbora (volje) približavaju Božanskom, ali i udaljavaju od Njega.
Zavisno od duhovnog nivoa („zasluga“ – kodiranog iskustva iz prethodnih otjelovljenja) i procjene visoko vaznesenih bića (arhangela), ista ljudska duša se nekada otjelovljuje u muškom, a nekada u ženskom tijelu. Takođe, po principu Nebeske pravde, na „Božjoj pozornici“, u različitim otjelovljenjima, rađamo se na različitim stepenima društvene ljestvice i nekome je zemni život radost, a nekome patnja. Da ovo imamo u vidu, u zemnome životu imali bismo pozitivniji odnos i prema ženama, kao potpuno ravnopravnim otjelovljenim dušama, i prema drugima koji se nalaze na nižem stepenu društvene ljestvice od nas.
U ovozemaljskom životu ljudska duša se nalazi u stanju ontološkog neznanja. To podrazumijeva, ne samo neznanje o Suštini, nego i nemogućnost svjesnog doživljaja iskustava iz prethodnih otjelovljenja. Ovo ne samo iz razloga što bi nam, u suprotnom, zemni život bio košmar, nego i zbog primjene principa slobodne volje (izbora) u konkretnom otjelovljenju. Međutim, prethodna otjelovljenja utiču na sledeća promjenom kodne energetske matrice, odnosno DNK strukture, te intuicijom. Genetske promjene se prenose i na biološko potomstvo.
Vrle duše, koje su u zemnome životu činile dobro i ponašale se u skladu sa od Boga datom suštinskom ljudskom prirodom na višem duhovnom, bestjelesnom planu, ili u višem „svijetu oblikovanja i stvaranja“, nenaporno žive u „carstvu slobode“, u vječnoj sadašnjosti i vječnoj mladosti. Sa drugim, vrlim dušama i višim duhovnim autoritetima („vodičima“), kao subjekti, trenutno kreiraju neposrednu objektivnu stvarnost i dogovaraju buduće otjelovljenje na Zemlji. Nasuprot tome, duše koje su u zemnim životima činile velika zla (ubistvo (čak i iz milosrđa), samoubistvo, dijeteubistvo (abortus), silovanje, pederastija…) žive, kao objekti, u „svijetu nužnosti“ – vječnoj prošlosti i u potpuno nametnutoj stvarnosti na koju ne mogu da utiču. U takvoj stvarnosti trpe stalne bolove i patnju. Ove duše moraju da trpe i buduće patničko otjelovljenje.
Naravno, između ovih krajnosti, postoje i „međusvjetovi“ (energetski – vibracioni nivoi), u kojima se „carstva slobode“ i „svjetovi nužnosti“ prepliću, u većoj ili manjoj mjeri.
Zato, u zemnome životu, u kome kao otjelovljene duše imamo samostalni (razumski) identitet u odnosu na Boga, moramo voditi računa o svojim emocijama, mislima, riječima i djelima, kao i o skladu (harmoniji) duše i tijela, jer je tijelo ovozemaljski „hram duše“.
Bog uobličava čovjeka i daje mu u slobodu izbora: ka Njemu ili od Njega. Pojedinačni ovozemaljski život je i rezultanta međuuticaja koje vršimo na druge i drugi na nas. A Svevišnji je svojevrsno ogledalo naših osjećanja, misli, riječi i djela. Kako osjećamo, mislimo, govorimo i djelamo tako nam se vraća.
Ako činimo zlo drugima, zlo se vraća našoj duši i tijelu i izaziva energetsku neravnotežu, odnosno bolest našeg materijalnog tijela i/ili otjelovljene duše. Zavisno od težine zla, energetska neravnoteža uzrokuje negativne DNK mutacije koje se prenose na našu kodnu energetsku matricu. Posledica je naše stradanje u „svijetu oblikovanja i stvaranja“ i u narednim otjelovljenja naše duše (narednim ovozemaljskim životima).
Činjenje dobra, naprotiv održava energetsku ravnotežu u tijelu i duši, te izaziva pozitivne DNK promjene, odnosno pozitivne promjene na kodnoj energetskoj matrici ljudske duše..
Žrtva ima Božansko, prirodno pravo da traži Nebesku pravdu, a viši duhovni autoriteti koji tu Pravdu sprovode, obezbjeđuju da počinilac zla, kao nužno „vraćanje duga žrtvi“, pretrpi odgovarajuće zlo: u istom ovozemaljskom životu; ili da se bolno suočava sa „slikom“ zla (košmarima) i „trpi“ to zlo na kodnom energetskom planu; i/ili da počinilac zla bude žrtva odgovarajućeg zla u nekom od budućih otjelovljenja na Zemlji.
Naša odgovornost za negativne emocije i njene posledice (nedjela) je veća nego za misli i riječi, jer su, u ontološkom (suštinskom) smislu, emocije na višem nivou od racionalnog uma (ljudskog razuma). Pored toga, iz negativnih emocija (mržnja, vlastoljublje, koristoljublje, bolesna ljubomora…) nastaju najveća zla i grijesi.
Da su ljudi u zemnome životu svjesni kakve i kolike posledične patnje izaziva činjenje zla (prije svega, organizovanje i naređivanje, bez opravdanog razloga (odbrambeni rat, nužna odbrana, krajnja nužda…), sa masovnim smrtnim posledicama), nikada im to ne bi palo na pamet.
Još jednom ponavljam, ljudski ovozemaljski život je dar Božji. Naš dolazak na ovaj svijet i odlazak sa njega odvija se po višem inteligentnom planu i ko god, nepravedno i nasilno, narušava ovaj plan trpi užasne posledice.
Između ovozemaljskog, materijalnog svijeta i višeg duhovnog nivoa postoji neprekidni, vječni energetski tok (satreperavanje, rezonancija), te smisaoni i kontrolisani proces oblikovanja i materijalizacije (otjelovljenja) i dematerijalizacije (obestjelovljenja) živih stvorenja u njemu, uz poštovanje principa čovjekove slobodne volje (izbora). Sa tog nivoa dolazimo („rađamo se“) i na taj nivo odlazimo („umiremo“) u vječnom nizu „rađanja“ i „umiranja“. Svepostojanje jeste, ne samo materijalna, „horizontalna“, nego i duhovna, „vertikalna“ beskonačnost.
Naš materijalni (i živi i „neživi“) svijet, u svim procesima za koje nam se čini da se dešavaju spontano, i na koje ne možemo voljno da utičemo, „tkaju“ visoko duhovno vaznesene duše (arhanđeli i anđeli), po preciznim matematičkim zakonitostima (Božjem algoritmu). Napredak, tehničko – tehnološki, ovozemaljske ljudske civilizacije, odvija se intuitivnim putem preko osoba koje raspolažu odgovarajućim znanjima. Međutim, i te osobe, kao i osobe koje naređuju primjenu tehničko – tehnoloških pronalazaka, na osnovu principa slobodne volje (izbora), mogu ih koristiti za dobro ili zlo.
Bog (Suština) se intuitivno upoznaje srcem (dobrotom i ljubavlju), a ne racionalnim umom. Kako postajemo bolji, prema sebi i drugima, tako se penjemo za stepenicu više na putu ka Svevišnjem. Jer, najbogatiji je onaj ko ima Boga u sebi, ko ima čistu dušu. Zato, u zemnome životu, u kome ljudska duša ima samostalni (razumski) identitet u odnosu na Boga (a time i odgovornost za osjećanja, misli, riječi i djela) moramo brinuti i o duši i tijelu kao „hramu duše“.
Međutim, ovo je epoha niskog nivoa duhovnog razvoja otjelovljenih ljudskih duša. Zato postoji opasnost da će destruktivno ponašanje (primjena nuklearnog oružja, vještački zahvati na DNK strukturi živih bića, transhumanizam i kiborgizacija čovjeka…) dovesti do onemogućavanja života na planeti Zemlji. U tom slučaju, ljudske duše će se otjelovljivati na nekoj drugoj planeti na kojoj postoje uslovi za život, a tok ljudske civilizacije tada kreće iz početka.
Milan Gajović, Podgorica
