Radmilović: Kosovo je kao retardirano dete koje državnici vode sa sobom kad prosjače, i kao srpski Novi zavet koji niko drugi nema

Radmilović: Kosovo je kao retardirano dete koje državnici vode sa sobom kad prosjače, i kao srpski Novi zavet koji niko drugi nema

Dok se odvija poslednja faza rešavanja kosovskog pitanja, prenosimo vam priču Ane Radmilović o Kosovu i Metohiji, koju je za Blic posle njene smrti priredio Ranko Pivljanin

Priča o Kosovu ima nekoliko lica. I malo koje je veselo.

Prepliću se zablude, laži, mitomanija, nerazumevanje, parapatriotsko buncanje i šićardžijsko kalkulisanje. Naspram iskrene patnje većine Srba na Kosovu stoji kalkulantska politika matice sa strategijom od danas do sutra i dežurnih dušebrižnika čija se žrtva zarad „svete srpske zemlje“ iscrpljuje u ponekom vatrenom govoru povodom prigodnih datuma. Posle muk. Istina, nešto se i uradi, ali najčešće traljavo i na kratak rok. Zato nam se učinilo da je viđenje Kosova nedavno preminule novinarke Ane Radmilović, ćerke slavnog glumca Zorana Radmilovića, rečitije od svih analiza i procena. Ako ništa, otrežnjujuće je.

Radmilović: Kosovo je kao retardirano dete koje državnici vode sa sobom kad prosjače, i kao srpski Novi zavet koji niko drugi nema
Ana Radmilović

SRPSKO KOSOVO pojavljuje se nekad kao lice, često kao osobina, a najčešće kao ukleti pokojnik koji podseća pleme na nečistu savest. Ponekad se pojavljuje i kao geografski pojam, mada dosta neobičan. Nema granice. Pošto ne postoji, razni koji se pojavljuju uzimaju kartu Srbije i po njoj crtkaju nešto proizvoljno, za potrebe trenutka. Pa se tu i tamo pojavi (ili nestane) Kosovo. Srpsko Kosovo je najčešće entitet, mada je zapravo ideja. Nešto kao zlatno runo. Ili Sveti gral.

KAO LICE,

Srpsko Kosovo se javlja kao neko problematično i malo retardirano dete koje državnici u Srbiji (koja takođe ne postoji, ali se svi prave da postoji, dok se oko Srpskog Kosova više niko i ne pravi da postoji) kriju. I šutiraju ga. Ponekad, kad idu da prosjače, vode ga sa sobom ko Ciganka bolesnu bebu i onda kamče pomoć. Posle se pohlepno otimaju među sobom o plen. Detetu bace ostatke. To dete je napušteno i povređeno. Ono se često ponaša delinkventno. Nesnosno je i, kao sva napuštena deca, ume da privlači na sebe iritirajuću pažnju. Mnogo plače. I bije drugu decu. Da čita i piše ne ume. Kada dođu fini gosti, drže ga u podrumu da ih ne obruka.

KAO OSOBINA,

Srpsko Kosovo se javlja u ljudima koji proborave tamo neko vreme, pa im je onda potreban dug period resocijalizacije. Ogleda se u kršenju svih mogućih zakona, ponašanju kao da je sutra smak sveta pa je sve svejedno. Ogleda se u neredu i različitim oblicima rizičnog ponašanja. Za one koji su odande to ne važi – resocijalizacija je nepotrebna i nemoguća. Izgubljeni slučajevi. Kako postoji uverenje da su svi Srbi zapravo s Kosova, iz ovoga bi se dao izvesti zaključak da celom tom plemenu nema spasa. I da ne moraju da brinu ni zbog čega. Tako se i ponašaju. Ludo pleme koje živi svoj smak sveta. Sve bitke su završene. Sve izgubljene. Mrtvih je više nego živih – a i ne razlikuju se.

KAO GEOGRAFSKI POJAM,

Srpsko Kosovo bi se moglo uporediti sa Atlantidom. Svi verujući znaju da postoji ali niko ne zna gde je. Opšte je poznato da je odavno potonulo. Međutim, kao i ostali srpski mrtvaci, što je mrtvije – to je prisutnije. Jeretici sumnjaju da je ikada postojalo, a ateisti urlaju kako je to sve izmišljotina nekih pokvarenih popova i kako je Srpsko Kosovo jedan opijum za srpski narod. Kao parče zemlje, to je mesto koje se nalazi na rudama zlata i olova, na izvorima mineralne vode i planinama ispod čije trave postoji svakojako dragoceno kamenje. Srpskokosovski Metoh, crkveni posed, nalazi se na oko dve hiljade metara nadmorske visine. Tamo umesto crnogorice rastu razne mediteranske biljke. Pošto to izgleda nestvarno, nije čudno što mnogi ne veruju da postoji.

KAO IDEJA,

Srpsko Kosovo je specijalno srpski Novi zavet koji niko drugi nema – kao ni krsnu slavu, lične svece, porodične svece, gradske, seoske i, uopšte, svece svih vrsta i značenja. Srpsko Kosovo je, dakle, ideja o izboru između dva carstva. Zemaljskog – otužno skučenog u ideji da je život samo ovde i sada – i Nebeskog, ozbiljnog – koje zna da je mnogo manji problem izgubiti glavu nego svoju izgubiti dušu. Car Lazar, knez koji je poveo verne Srbe u izgubljenu bitku protiv Murata (nečastivog), srpski je ekskluzivni Hrist. Njegov arhi-Juda, Vuk Branković, čovek koji je izdao braću, ostao je živ, ali proklet do kraja sveta i veka. Pošto su svi verni Srbi izginuli u Kosovskom boju, ovi koji sada žive – potomci su Vuka Brankovića i zato su prokleti. (…)

Srpski književnici i ostali fariseji neretko pominju Srpsko Kosovo, uglavnom na dva načina.

Kao lažni prepodobnici koji se kunu u svoje svetilište ili kao predmet najgrublje poruge.

Ponekad su u tome toliko strastveni da su u stanju da pucaju neistomišljeniku u leđa, mada su ove dve krajnosti suštinski istomišljeničke. Slepe vođe ne veruju u Srpsko Kosovo, kao što ni fariseji ne veruju u Boga – iako mu se mole. U tom smislu ateisti su pošteniji. Ali su dosta odvratni. Liče na besprizorne poklonike nekog čudnog kulta koji, tako mahniti, idu uokolo po misionarskom poslu uvođenja i ostalih u tu svoju, kosovomrziteljsku, ateističku sektu.

Ana Radmilović

Ana Radmilović je rođena 22. januara 1974. godine u Beogradu, a odrasla na Vračaru i u Cavtatu. Ćerka je glumca Zorana Radmilovića. Posle Zoranove smrti usvojila je Zoranova supruga Dina Rutić koja je u zakonskom smislu njena majka. Biološka majka Ane Radmilović nije poznata široj javnosti. Ana nikada u javnosti nije pričala o njoj, niti je govorila o Dini. Dina se posle Zoranove smrti povukla iz javnog života i nastavila je da živi sama nakon što je Ana postala punoletna, a do njenog punoletstva je živela sa njom.

Radmilović: Kosovo je kao retardirano dete koje državnici vode sa sobom kad prosjače, i kao srpski Novi zavet koji niko drugi nema
Printscreen

Školovala se u Dvanaestoj beogradskoj gimnaziji i u Novom Sadu, gde je diplomirala glumu u klasi profesora Radoslava Milenkovića. Diplomirala je na ulogama sluge Stepana (Ženidba i udadba) i Ane od Kleva (Henri i njegovih osam žena), ali se nije posvetila glumi nego pisanju i novinarstvu.

Radila je u Centru za kulturnu dekontaminaciju kao autorka na antidiskrimacionim projektima; u SO Zaječar je bila savetnica za kulturu i bila vlasnica preduzeća „Authentique“…

Radmilović: Kosovo je kao retardirano dete koje državnici vode sa sobom kad prosjače, i kao srpski Novi zavet koji niko drugi nema
Foto: Fejsbuk/ Ana Radmilović

U Kancelariji za Kosovo i Metohiju Vlade Srbije je bila angažovana kao koordinatorka za kulturu i sarađivala s nezavisnim produkcijama na Kosovu i Metohiji. Izveštavala je sa Kosova i Metohije u preko dve hiljade tekstova i putopisa, pisala kolumne, radila intervjue i izveštaje za razne dnevne i nedeljne listove.

Pored pisanja romana i tekstova, napisala je nekoliko pesama za modernu operu Narcis, kompozitorke Aleksandre Đorđević, a 2015. godine izvedena joj je poetska duodrama uz simfonijski orkestar, povodom stradanja Jevreja u logoru Staro sajmište, tokom Drugog svetskog rata, režirala jedan spot muzičke grupe KAL.

Prema motivima zbirke Zalažem se za laž, snimljen je istoimeni film, koji je režirala Andrea Lazić, posvećen Zoranu Radmiloviću.

Radmilović: Kosovo je kao retardirano dete koje državnici vode sa sobom kad prosjače, i kao srpski Novi zavet koji niko drugi nema
Foto: Fejsbuk/ Ana Radmilović

Imala je jedan brak, koji je kratko trajao i nije imala dece. Nije javno govorila o svojim ljubavima i emotivnim vezama sa partnerima, ali je većinu svog života provela sama. Živela je nekoliko godina na Kosovu i Metohiji, dok je radila kao izveštač sa Kosova, gde je stekla brojne prijatelje. Preminula je 7. februara 2017. godine.

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare