GAŠPAR: Intelektualni tok jednog Teofila i jednog Pančića – ko jebe istoriju i istoričare?!

Izvor:
Politički.rs

KO JEBE ISTORIJU I ISTORIČARE?!

Strah da tvrdnja da je u Srebrenici 1995. godine izvršen genocid neće izdržati proveru tokom proteka vremena.

Odgovor pisca i kolumniste Lebrehtra Gašpara na tekst Teofila Pančića “Neprijateljstvo prema činjenicama” 

Onomad, ne tako davna, vrli kolumnista i još svašta pride, recimo, član žirija NIN-ove nagrade Teofil Pančić, kao osvedočeni i nominalni intelektualac (kažu da se u sve meša?), na sajtu netkolumne.com iskazao je na svoj uobičajeno maestralan način kako se manipuliše činjenicama i to, verovali ili ne, baš bavljenjem i baratanjem činjenicama i naravno, njihovom analizom.

Lebreht Gašpar

Ovaj put focus njegovih opservacija usmeren je na krizu, a možda i skandalu, ko bi ga znao, koja poput razornog zemljotresa drma političku scenu Bosne i Hercegovine, koliko Federacije BiH, toliko i Republike Srpske (stavite krstić podkraj entiteta za koji mislite da se više potresao) i koja/i (kriza/skandal), kao u slučaju svakog zemljotresa koji shodno geomorfologiji i ostalim geološkim svojstvima ne poznaje administrativne, makar bile i državne granice, preliva se svojim nadzemnim a biće i podzemnim kanalima (prostorima) i na države region, bile one entiteti (ma šta to značilo) ili ne.

Da, u pravu ste, po sredi je Dodikova reakcija na Inckovu zakonsku odredbu o zabrani i kažnjivosti osporavanja genocida u Srebrenici.

Dakle, naš znameniti intelektualac rešen da priopšti bobu bobovo a popu popovo, pritom i da obrazuje čitalački publikum i ostale (kvazi)nacionalno opredeljene zabludnele ovčice (pobogu, pa koje druge?), u startu ih je podsetio na sveto novinarsko pravilo: „činjenice su svetinja, a komentar je slobodan“.

Pritom, poput svakog edukativnog maga, započeo je sa onom: „primenimo na ukupni politički i javni život…“ da bi bez okolišenja zaključio da „nećemo daleko odmaći pre nego što od činjenica ne ostane ništa, a komentari se pretvore u nadmetanje u preventivnom ubijanju činjenica“.

I gle, u pravu je naš vrli Teofil! Dokazao je to na sopstvenom primeru. Dobro, nije baš izrekom skrenuo pozornost čitaocima da je on lično i dvolično ekspert takve manipulacije, ali, ma znamo mi da je čovek skroman i da se ne ističe preterano sa onim „ja pa ja“.

Iznevši činjenice u jednom pasusu, u sledećem ih je odmah i bez zazora ali i bez srama nazvao mišljenjem.

Pa kom da verujemo? Teofilu ili Pančiću?

Ali da vidimo o čemu je reč!

Intelektualni misaoni tok Teofila/Pančića

Elem, kaže Teofil/Pančić: „Evo, dakle, činjenica: Valentin Incko… doneo je zakon o zabrani negiranja genocida u BiH. Na to je reagovao Milorad Dodik… rekavši da će, ako taj zakon ostane, Republika Srpska blokirati sve bosanskohercegovačke institucije.“

U drugom pasusu je izjavio: „Ovaj prividni „sukob mišljenja“ i dalje je zapravo samo borba oko činjenica.“ Ali tu se ne zaustavlja, deluje providno i očigledno manipulativno, neskrivena zamena teza, ide on i dalje pa sledećom tvrdnjom da se natežu oko „prava vlasništva nad činjenicama“. Pošto je siguran da je dovoljno zakukuljio i zbunio čitaoca, vrši on, naš (ili naši) Teofil/Pančić frontalni udar u smislu dobre prakse „blitz Kriega“ i kaže da je tu „sudski presuđenu i istorijski verifikovnu činjenicu ovog spora: genocid počinjen u Srebrenici 1995, uporno negiraju zvaničnici ne samo u Banjaluci, nego i u Beogradu.“ Ipak, sve će biti da Incko u toj borbi mišljenja oko činjenica (to čak ni sam Teofil ali bogami ni Pančić ne može da ospori) ima pravo ili bolje rečeno tapiju nad činjenicama (na istoj su strani njih dvojica, pardom trojica, Incko, Teofil i Pančić) a da Dodik tek samo pledira (bez osnova, dakako) da ima to pravo, mada se podrazumeva da je u krivu i da ga nema.

Ako bih (a kako inače?) dao svoju veru Teofilu/Pančiću, došao bih do nesumnjivog zaključka koji nameću pravila logičkog razmišljanja. A ono, logičko rasuđivanje temelji se na premisama.

U citiranom iskazu Teofila/Pančića premise su:

(1) genocid u Srebrenici 1995. godine je utvrđen haškom sudskom presudom;

(2) haška sudska presuda predstavlja istorijska verifikacija, dakle, zaključak glasi: genocid u Srebrenici 1995. godine je istoriski verifikovan.

Mislim da na ovako postavljene premise zaključak nije ni malo sporan.

E sada, ukoliko bismo sledili intelektualni misaoni tok Teofila/Pančića mogli bismo da odemo korak dalje, da analizoramo i neka druga istorihjska događanja i da baratajući nespornim činjenicama zaključimo i neke paradoksalne stvari koje bi nam konačno i to pre svega zahvaljujući Teofilu/Pančiću otvorilo oči. Dobro, neke i zapanjili.

Pogrom i masovna ubistva domorodačkog stanovništva u Namibiji nije sudski procesuiran i pravosnažnom presudom utvrđen i time istorijski verifikovan. Znači: masovna ubistva u Namibiji nisu bila genocid.

Pogrom i ubistva oko 1.500.000 Jermena nisu bili sudski procesuirani i pravosnažnom presudom utvrđeni kao genocid, znači: masovna ubistva Jermena nisu bila genocid nad Jermenima od strane Turske države.

I ne manje bitno, pogrom i masovna ubistva Srba i Roma tokom Drugog svetskog rata u NDH, nije sudski procesuiran i pravosnažnom presudom utvrđen i time istorijski verifikovan kao genocid. Znači: masovna ubistva u NDH nije bio genocid nad Srbima i Romima (ubistva Jevreja se ionako podvodi pod Holokaust).

Da li iz ovog može, makar i posredno da se izvuče zaključak: ko jebe istoriju i istoričare!

E sada, ako gospodin Teofil/Pančić misli da ako u celu priču uvuče i navrhvođu i njegovo delovanje tada i sada, kao neoborivi argument, kao argument nad argumentima, onda se malo zaigrao.

Prvo, bez obzira da li se slažemo o ulozi sadašnjeg radikalsko-naprednjačkog navrhvođe u ratnohuškačkoj politici crveno-crno koalicije 90-ih godina a bogami i kontinuitetu iste pa i dan danji, nebitno je iako, ruku na srce, nisam siguran da gospodin Teofil/Pančić o navedenom, kod njega imenovanom (to ime neću napisati jer mu se samim tim daje značaj u smislu u koji godi njegovoj patološkoj ličnosti i hrani njegovu patologiju) ima toliko loše mišljenje kao moja malenkost. Pritom, svojim neznanjem i neobrazovanošću (što i ne čudi previše jer kao srednjoškolac nije upoznat između ostalog i sa pravima bez obzora što je viđen u par navrata da je prošao pored Pravnog fakulteta beogradskog Univerziteta).

Pixabay, Printscreen, Instagram/ buducnostsrbijeav

Vrlo je degutantno što gospodin Teofil/Pančić pokušava da Srbiji, pritom ne opredeljujući se izrekom da li ima u vidu zemlju Srbiju ili državu Srbiju u vidu kada kaže: „A odnos Srbije prema činjenicama u vezi sa strašnim srebreničkim letom ’95. otkad je na vlasti suštinski „revizionistički“ režim Aleksandra Vučića – ne baš minornog aktera ratne i nacionalističke politike devedesetih – otvoreno je revizionistički takođe.“

Ako pritom misli na Srbiju kao državu na šta ukazuje citiran tekst njegove kolumne u kome spominje „vlast“ i „režim“, gospodin Teofil/Pančić je u velikom intelektualnom problemu zbog već spomenutog obrazovnog problema (a i inače je).

Bez obzira da li neko misli da je vlast u zemlji Srbiji uzurpirana ili ukradena (država), kako neki tvrde, pa i blago rečeno otuđena od naroda/građana (jer, svaka je vlast, bila uzurpirana ili ne, bila ukradena država ili ne po sredi, po definiciji istorijskog materijalizma kao klasna tvorevina od građana/naroda je otuđena), do tvrdnje (koju već prilično dugo zastupam) da je zemlja Srbija, njeni građani i konačno narod, bio on toga svestan ili ne, pod vlašću organizovane kriminalne organizacije, parapolitički ustrojene, koja je razorila i državu i njene institucije pa svoju parastranačku organizaciju instalirala u njima i namesto njih poput metastazirajućeg kancera. Dakle, gospodin Teofil/Pančić podmeće građanima/narodu (svesnom ili nesvesnom/besvesnom, najmanje je bitno) sve ono što opisana kriminalna organizacija čini i zastupa.

Da postoji pak odgovornost za (ne)dela navrhvođe i njegovih sledbenika, i na strani građana, nesporna je. Uostalom, zar nisu Nemci svojim delom tokom šezdesetih i naročito sedamdesetih godina prošlog veka pokazali odnos prema tom pitanju? Jesu.

Ako mu je istina toliko bitna? Ili se radi o nečemu drugom?

Gospodin Teofil/Pančić bi morao da zna ( to “bi morao da zna” je samo retorički postavljeno) da se proces otrežnjenja nije dogodio u poratnoj Nemačkoj tek tako i odjednom. Naprotiv, dugo je trajao. Nakon kraha denacifikacije pred Adenauerovom politikom, moralo je proći dug period u kome je sazrela svest među mladima pre svega da starije generacije (roditelja) moraju odgovoriti na pitanje „šta si radio u ratu, tata“. Pošto odgovarajućeg odgovora na to pitanje nije bilo, dogodio se „berlinski ustanak” studenata, potom i radikalizacija koja je dovela do „nemačke jeseni“, do godina nakon kojih Nemačka nikada neće biti ista kao do pojave mladih i borbenih lavova koji su svojim delovanjem razotkrili svu bestijalnost i pritvorenost postnacističkog nemačkog društva koje se nakon pada berlinskog zida pretvorilo, kao uostalom i čitav zapadni svet u postdemokratski neoliberalni kapitalistički koncentracioni logor čiji je jedan glasnogovornik Teofil ili Pančić, sve jedno ali i njegov oponent, navrhvođa, svako iz ugla sopstvenih interesa.

Danas, u zemlji Srbiji, niko, pa ni Teofil/Pančić ni navrhvođa, a očigledno obojica to čine zdušno i zarad svojih, manje ili više prepoznatljivih interesa, ne može da generalizuje i da opšestvu nametne stigmu krivice, ne može da negira da se veliki broj građana itekako distancira od ovakve tzv vlasti, zapravo „kriminalne vlasti“ ili još preciznije „vlasti kriminalaca“.

I da slučajno ne bude ikakve zabune, pokušaj da nakon svog opšteg fokusa, opservira pojedinačne stavove „(para)državnih zvaničnika“ i njihovih prirepaka, neće promeniti njegovu zlonamernost.

I još nešto, ne manje bitno.

Haškom sudskom presudom je doista zločin u Srebrnici izvršen u leto 1995. godine okarakterisan kao genocid. Ta presuda nije istorijska verifikacija genocida kao što ni izostanak presuda o genocide u Namibiji od strane nemačkih kolonijalnih vlasti početkom XX veka ne negira postojanje genocida. Isto to važi i za genocide nad Jermenima ili nad Srbima u NDH. Isto to važi i za genocide Britanaca u Indiji ili Belgijanaca u Kongu tokom XIX veka.

Nameće se pitanje zašto gospodin Teofil/Pančić nameće svoje premise i svoj logički zaključak o istorijskoj verifikaciji presude za počinice zločina u Srerenici kao genocid? Da li se boji da tvrdnja da je u Srebrenici 1995. godine izvršen genocid neće izdržati proveru tokom proteka vremena (istorijske distance) i konačan sud istorijske nauke kao u pobrojanim slučajevima nesumnjivog genocida u Namibiji, NDH, Indiji, Kongu, Turskoj.

I još nešto, pitam se zašto gospodin Teofil/Pančić nije postavio pitanje zašto npr Skupština Republike Srbije nije donela dekleraciju o osudi genocuda nad Jermenima od strane turske države tokom Velikog rata ako mu je istina toliko bitna? Ili se radi o nečemu drugom?

Lično nemam problem sa formulacijom da je u Srebrenici počinjen genocid. Sklon sam da i javno pledirtam da istorijska nauka kaže svoju poslednju reč na tu temu, ni više ni manje. I kada ona bude rekla svoju, neću imati ama baš nikakav problem s tim. Uostalom, još sam s kraja devedesetih javno govorio da se kao pripadnik i srpskog naroda pre svega moram jasno i glasno, bez ikakvih rezervi baviti zločinima počinjenih u ime naroda kome pripadam (napomena: ne koristim iskaz – mog naroda jer ne pripada on meni već ja njemu) i osuđivati i te zločine i njegove počinioce. Pritom, tada sam tvrdio, takvo je bilo vreme, pozivao sam pripadnike drugih naroda da čine isto jer, tvrdio sam da svako treba iz svog naroda izlučiti i osuditi zločince u jednom ratu kakav je vođen na ovim, usudio bih se reći, nešem prostoru, jer ma koliko bila utopija, jugoslovenska ideja je ipak bila i lepa i humana a verujem i moguća. A to, što se na koncu i do kraja nije realizovala (bar za sada) nije stvar u ideji već u onima koji su je sprovodili podjednako kao i u onima koji su je rušili.

Danas, ne samo zbog toga što su se vremena promenila, valja ukazivati i na zločine počinjene nad srpskim narodom, hrvatskim ili bošnjačkim (muslimanskim, kako god) od strane drugih, ne samo onih koji su se deklarisali kao pripadnici srpskog naroda i zločince koji su te zločine počinili, već i zbog ljudi koji objektivno imaju “svoje ekskluzivne i neupitne istine” poput navrhvođe ali i poput Teofila/Pančića jer i jedni i drugi možda ne poput počinitelja zločina ma kako ih krstili, svojim nastupima, rečju i (ne)delom održavaju i dalje status quo – rat niskog intenziteta.

I da budem posve i do kraja jasan, za mene lično, upitan je rad komisije koju je finansirala vlada Republike Srpske o genocid u Srebrenici. Nije upitna zbog sadržine rada ili kedibiliteta i sastava tog tela već zbog toga što se može posumnjati u njenu objetivnost jer je ciljno oformljena i od strane zainteresovanog subjekta. Što se kaže sukob interesa.

Ali, šta ako je ipak nalaz i mišljenje tog međunarodnog tima doista istinit? Šta ako nije? Kako god, istina, bilo da je istorijska ili samo ljudska, na gubitku je. Doduše, zaraćene strane u rovovima rata niskog intenziteta su se već izjasnile na tu temu. Kako god, njima sve odgovara i navodi vodu na njihov točak.

Ta, evo, gospodin Teofil/Pančić je istorijski verifikovao hašku presudu, šta ima da se o tome više diskutuje?

Njegov tajni ortak, s druge strane barikade negira i obojica broje dividende dobijenih od gazdi.

Ilustracija, Foto: Printscreen, Wikipedia

I da zaključim. Godinama, ima tome već više od 12-13 godina kako plediram da se formira jedan međunarodni multidisciplinarni istraživačko naučni, izložbeni, arhivski, muzejski, memorijalno-edukativni itd. centar sa višenacionalnim stručnim sastavom (eksperti sa ovih pristora, iz Evrope i sveta) koji bi radio na izučavanju holokausta, genocida, ratnih i ostalih saobraznih zločina počinjenih na prostorima jugoistočne Evrope (Balkana i Jugoslavije) tokom XX veka. Ali, šta se dešava? U Muzeju genocida za vd direktora imenuje se Dejan Ristić, ispostavilo se ljubitelj zboraških (Ljotićevih) koračnica; donošenje neshvatljivog zakona o Starom sajmištu u postupku u kojem su samo predstavnici jevrejske zajednice (normalno i s pravom) znali šta žele.

Dok ovakvo stanje traje u kojem se sa (ne)podnošljivom ali i nemoralnom lakoćom može baratati sa tezom jeste-nije, dok gospodin Teofil/Pančić i navrhvođa idu ruku pod ruku i radosno trljaju ruke i pritom zadovoljavaju svoje interese, niti Srbima, niti Hrvatima a bogami ni Bošnjacima neće biti bolje, držaće ih ovi u Orvelovskom Konzlageru exYu prostora.

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare