Kuzović: Okupacioni režim, koji u rečima građana vidi opasnost, mrtav je

Izvor:
Blog prof. dr Duška Kuzovića, Foto: Printscreen, Privatna arhiva

Poigravanje vatrom u tuđoj kući

Okupacioni režim, koji u rečima građana vidi opasnost, mrtav je. Ne bori se on za državu, bori se samo za sebe. Takav režim zloupotrebljava emocije i odgovornost naroda prema teško stečenoj državi mešajući sebe sa državom. Nažalost, državu je stekao narod u trenucima kada se većina članova sadašnjeg režima useljavala u stanove ili besposličila po hotelima. Kako su ispoljavali nenormalno ponašanje u najtežim trenucima za državu, tako se ponašaju i danas.

Piše  dr Duško Kuzović

Pojedinac nije država, niti će ikada biti. Stoga, reći da je v.d. predsednika – država, nije ni tačno ni normalno: država je iznad svih naših života, vrlina, ciljeva, ideologija, interesa, strahova, podela.

Političke igre oko protesta građana, održanog na Sretenje protiv francusko-nemačkog plana za Kosovo i Metohiju, zahtevaju diskusiju o zloupotrebi narodnog nezadovoljstva i svih oblika protesta od strane režima. Već više od deceniju posmatramo kako se, za potrebe dnevnopolitičkih tema, vlast direktno ili kroz opoziciju, poigrava sa narodnom energijom nezadovoljstva, nadom, ljubavi prema domovini, saosećanjem za patnju i muku drugih. Brutalnost, sa kojom se režim igra sa fundamentalnim osećanjima građana, govori, ne samo o potpunom odsustvu empatije goniča robova, već i o izvoru i prirodi zahteva koji oni realizuju.

Okupator je nemoralne i posrnule osobe postavio na leđa naroda, kako ne bi morao nigde da beži niti da se brani. Potpuno razoružanim građanima, od kojih su silom otete sve poluge odbrane (i prevedene pod upravu okupacionih država), ostavljen je teret izdržavanja tih istih alata odbrane kolonijalnih interesa. Stotine hiljada robova-podoficira, raspoređenih po policiji, vojsci, obaveštajnim službama, sudovima, tužilaštvima, izvršiteljima, komunalnoj policiji, državnoj administraciji, itd. svakodnevno isisavaju poslednju snagu građana. Ti paraziti, čak i da ne rade ništa, a obično svojim radom samo štete, nepotreban su teret na leđima građana, isisavaju krv potrebnu za otpor.

U goreopisanim okolnostima svaki atom pobune je dragocen. Valja ga gledati kao malu žišku koja više liči na nadu nego na stvarnost. U užasnim i nehumanim uslovima u kojima živimo ima veoma malo šanse da se taj atom razvije u plamičak, a kamoli u ozbiljan požar koji može da zapreti multimilijarderima na vlasti. Međutim, slab karakter vlastodršca, ni tako malu nadu ne dozvoljava, već brutalno ostavlja narod bez vatre i svetla. Okupatorima odgovara takvo stanje, jer ne moraju sebe da izlažu riziku i šteti, očigledno iznenađeni brutalnošću goniča robova, koje su izabrali da glume vlast.

Prva linija odbrane okupacionog režima je lažna opozicija. Vidimo guranje vladajućih organizacija i pojedinaca (Vučić, SNS) prema političkom centru, tako što se na desnu stranu uguravaju partije lažne opozicije. Njihovi lideri ćute i ne reaguju na pretnje, koje njihovim organizacijima dolaze iz vlasti, već neubedljivo negiraju vulgarno izmišljene optužbe vlasti, koje i malo dete uočava. Vlast ih gura na scenu, nadajući se da će ponovo izvarati građane. Narod im se smeje!

Još jedan alat odbrane vlasti, a istovremeno prevare naroda, jeste upumpavanje autoriteta partijama lažne opozicije Očigledno se stvara slika da su one toliko protiv vlasti da su spremne da idu na krv i nož. A svi znamo na šta su spremni da odu kod vladara – spremni su na poniženje i poslušnost radi ličnih materijalnih interesa. Nije bitna istina u izjavi, bitna je poruka.

To su partije koje su pristale da u narodnu i beogradsku skupštinu, po narudžbi vlasti, prošvercuju priličan broj poslanika, koji su u suštini deo vladajuće stranke, bilo direktno, bilo prerušeni u druge pokrete i partije. U narodu su lideri partija (i rukovodstvo), koji su pristali na ovaj posao sa režimom, prozvani „skupštinske mule“, po uzoru na nesretnike (u žargonu nazvanim „mule“), koji za pare gutaju narkotike i u svom telu ih švercuju kroz graničnu kontrolu. Očigledno je da će opozicioni „lideri“ uživati na tim mestima, sve dok ne postižu nikakve rezultate u borbi za svoje organizacije, preciznije protiv vlasti. Međutim, tužilaštvo nije u ovim postupcima videlo znake terorizma.

Sloboda zbora i govora mora biti crveno slovo. Šta više, građani moraju imati obavezu da javno kažu šta misle. Samo tako se dokazuje lojalnost, ljubav i poštovanje prema domovini. Kosti miliona žrtava, koje su ugrađene u temelje Srbije, već decenijama rasipaju krivokletnici i klimoglavci svojim sramnim ponašanjem.

Žalosno je da u jednom iskrenom i dobronamernom invalidu – novinaru, kao što je Dejan Zlatanović, režim vidi teroristu. Na nama je da se zamislimo, kako smo dozvolili sebi da taj čovek, sa toliko tereta na svojim plećima, uspe da stvori malu rupicu u debeloj skrami laži i prevara, kojom je režim prekrio kompletan život u Srbiji, a mi to nismo uspeli, sa mnogo manje tereta i sputavanja!

Koliko novinara je našlo hrabrosti da posvedoči istinu: u našoj zemlji su milioni poniženih, gladnih, opljačkanih, bespomoćnih, umornih i obespravljenih građana Srbije. Te ljudske sudbine sakrivaju oholi mega-mediji koje režim finansira iz poreskog novca uzetog od tih istih građana. Svaki dan slušam: „Koliko para novinari traže da posvedoče istinu?“

Istovremeno, licemerni režim ne vidi terorističku pretnju u 32 milijardera u Srbiji, stotinama multimilionera, milijardama koje se kradu iz poreske kase svake godine, pa se zbog toga zatvaraju škole i građani nemaju sa čim da se leče. Režim ne vidi terorizam u Rio Tintu, Ling Longu, Zi-Đinu, koji nam uništavaju životnu sredinu i odnose rudna bogatstva; beogradskom metrou poklonjenom strancima, aerodromu, nacionalnom stadionu, autoputevima za čiju izgradnju se uzimaju abnormalni krediti; terorističkim koncesijama francuskim, nemačkim, američkim i kanadskim kompanijama, koje naša vlast finansira od poreskog novca građana. Ne vidi terorizam u zločinu da 75.000 ljudskih duša u Zrenjaninu (plus životinje) dve decenije nema pijaću vodu, u nelegalnim kućama na državnoj zemlji iznad reni bunara u Beogradu, zatrovanim rekama, otetim potocima, obrijanim šumama, razorenom EPS-u?!

Pitam policiju i službe: Zašto dozvoljavate da vas okupator koristi kao čekić kojim drobi glave vaših sunarodnika i vaše familije?

Pitam sudije i tužioce: Zašto svojim ponašanjem čuvate pakao u koji su naterani milioni građana Srbije?

Pitam izvršitelje: Zašto pristajete da za bilo koje novce sprovodite teror nad izmučenim narodom u ime okupatora?

Pitam profesore, akademike, lekare, pravnike, inženjere: Zašto niste sa svojim sunarodnicima?

Pitam kriminalce i hajduke: Znate li odakle ste potekli? Zašto prvi put u hiljadugodišnjoj istoriji niste sa svojim narodom?

Nije samo narod kriv za dno u kome se našao – oslanjao se na vas!

Kada političar sebe oslobodi obaveze da govori istinu, istog trenutka je oslobodio tužioce i sudije obaveze svedočenja istine u optužnicama i presudama prema građanima. Stoga, dozvoliti slobodu zbora i govora je najmanje što možemo da, kao odgovorno evropsko društvo, učinimo za sebe. Ne za žrtve, njima je dragoceno vreme već nepovratno uništeno, već za sebe!

Režim bi trebalo da nađe snage da prihvati istinu – njegov deo istorije je završen. Šansu, koja se dobija jednom u hiljadu godina, prokockali su za srebro, đinđuve i dronje. Umesto u narodne pesme, njihova imena odlaze u večnu sramotu!

Ako režim ne uspe da savlada sebe, uvući će celokupno društvo u spiralu koja se po pravilu završava nasiljem. Nasilje će kupiti vreme lopovima da uživaju u opljačkanom, a okupatoru dati priliku da instalira novog goniča robova za kog su svesni da i na pokradenim izborima nema nikakve šanse. Mirno rešenje političke krize odgovara samo građanima Srbije.

U Beogradu, 16. 02. 2023. godine

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare