Lebrecht Gaspar: Da li je Sorabija abortirani fetus bez neke naročite šanse da preživi? UKRADENA DRŽAVA I DRUGE (POST)DEMOKRATSKE LAŽI I SMICALICE

Izvor:
Politički.rs

UKRADENA DRŽAVA I DRUGE (POST)DEMOKRATSKE LAŽI I SMICALICE

Da li je Sorabija abortirani fetus bez neke naročite šanse da preživi?

Državnim udarom, a sve o jednom trošku suspendovan je i ustav a bogami, videli smo to u potonjoj praksi i većina zakona, naravno ako nisu po volji stanovitoj bratiji.

Kako to inače biva, moda ne zna za granice, pa i oni koji je prate ili su pod njenim uticajem pa takođe često to i u praksi pokažu, pa pređu sve granice.

A zašto bi u toj priči vezanoj za modu političari bili iznimka?

Ne, ovde se ne radi o modi u užem smislu, ne radi se o odevanju već o korišćenju fraza, floskula, kovanica i sličnih jezičkih bravura.

Piše: Lebrecht Gaspar

Mlađih čitalaca radi napominjem da to nije izum 21. veka. Nikako, političari ili društvenopolitički pregaoci i delatnici umeli su i u vreme realsocijalizma potom i tokom ere socijalističkog samoupravnog sistema, da uvaljuju neke moderne izraze gde treba i gde tim terminima nije mesto.

Tako i danas, što će reći, ništa novo pod kapom nebeskom.

Sve češće se susrećemo sa političarima koji u svojim medijskim nastupima ili ispadima koriste izraz „ukradena država“.

Laž i smicalica služi prevari.

Ruku na srce taj izraz, jedni bi ga nazvali frazom a drugi floskulom, najčešće koriste, koliko je meni poznato, ne tvrdim sa apsolutnom sigurnošću, opozicioni (kvazi i/ili para)političari, jer ga podjednako mogu koristiti i oni koji sebe, ali i koje mnogi drugi, često i ti isti – opozicioni, smatraju vladajućim ili režimskim (kvazi i/ili para) političarima uz ogradu da se kod ovih drugih korišćenje tog izraza odnosi na prošlu vlast i prošle vladajuće (kvazi i/ili para)političare, uz opisni pridev „lopovski“, čime postižu samo za sorabijsku (kvazi i/ili para)političku scenu terminološko saglasje a pritom lepo, bombastično i snažno zvuči, pritiom još i optužujuće.

Ali da li je iskaz „ukradena država“ floskula i/ili fraza?

Ako je verovati Vujakliji, floskula je reč latinskog porekla (kako inače?) čije je jedno od značenja – prazna reč. Sa njim se slaže i R. Jovanović koji pritom dodaje i značenje: govornički ukras. B. Kljajić je još izričitiji, on navodi i sledeća značenja: laž, smicalica! Fraza je pak reč grčkog porekla sa nizom sličnih praznih značenja.

Dakle, floskula i/ili fraza je reč koja lepo zvuči ali kao isprazna najčešće je laž i smicalica. Jednom rečju služi prevari.

Lično bih se usudio da iskaz „ukradena država“ generalno označim kao frazu i/ili floskulu samo u značenju koje je izdvojio Bratoljub Kljajić – smicalica!

Dobro, ako se nisam opredelio i za ono drugo – laž – mogao bih da dodam da u tom iskazu ima nekakve poluistine!

Šta nam to gospoda (kvazi i/ili para)političari svih fela i boja žele sugerisati korišćenjem tog iskaza?

Oni, danas opozicioni (kvazi i/ili para)političari nam poručuju da smo pre dolaska na vlast ovih imali državu jer, kako bi neko mogao da ukrade, s jedne strane što postoji i s druge strane, što nije njegovo, jer niko ne krade ono što ne postoji i što je njegovo. Opet, ako se nešto krade, a to su još stari latini pravno uobličili u svom znamenitom rimskom pravu koje se i dan danas ne samo izučava nego čini temelj svakog pravnog poretka, dakako u državi, i to onoj pravnoj (mada ne znam kakva bi država mogla biti ako nije pravna, i da li je takva tvorevina/bastard uopšte država?), to nešto mora nekome da pripada u trenutku krađe. Da, ta „gospoda“ nam sugerišu da je ona naša i ničija više. Ovi na poziciji, vele, bila nam je ukradena ali smo je povratili, sada je opet naša.

To naša je krajnje sporno.

U svemu tome nije najjasnije kada izgovore to „naša“ na šta misle? Da li misle da je samo njihova ili opštenarodna? Sve mi se čini da je njihovo viđenje polivalentno. Lažu kada nas uveravaju da je opštenarodna, veruju da to „naša“, znači da je samo njihova njihova. Tu se krije koren one narodne: politika je kurva.

No da krenemo redom.

Zar bi bila šteta da nam neko ukrade narodnu skupštinu

Srbija, a s tim će se mnogi složiti, baš nešto i nije neka država. Sada, ako je nekoć i bila (napomena: pitanje je za istorijsku nauku uz dužnu vremensku distancu od npr 100+ godina), može samo da se pripoveda. Neko je ovu našu, sadašnju zemlju Sorabiju okarakterisao kao državu u pokušaju, sa čim bih se složio a u tome, koliko mi je poznato nisam usamljen, čak ni među pravnicima.

Printscreen

Kao poznat po toleranciji, neću se protiviti ni konstataciji cinika da je glede državnosti Sorabija abortirani fetus bez neke naročite šanse da preživi. Mislite li da je ovo morbidno poimanje rezervisano samo za autošoviniste – drugosrbijance iz kruga dvojke, npr. žene u crnom (uključujući i neke druge seksualne i spolne orijentacije)? Ne bih se složio!

Ako bih težio umerenom i razboritom sudu ustvrdio bih da je Srbija od sticanja svoje nezavisnosti u ovom, 21. veku (čuj sticanja, pa Crnogorci su je oterali u samostalnost inače ne bi ona), samo zemlja koja se u nekim trenucima iz petnih žila trudila da postane prava država po svim relevantnim pokazateljima unatoč svojoj međunarodnoj priznatosti i nespornom članstvu u Ujedinjenim nacijama što npr. tzv Kosovo nema. To ne znači da je tzv Kosovo više a bogami ni manje država od Sorabije. Mislim da je po mnogo čemu mrtva trka; pata karta, što bi rekli pasionirani igrači tablaneta. Ko je tu fetus, ko nedonošče a ko kilavi Radovan, samo bog zna.

Ako smo se oko toga nekako složili (a možda i nismo?!) i zanemarili 19. i 20. vek (ne znam kako će mi velikosorabi oprostiti ignorisanje Nemanjiće, Sv. Savu i cara Dušana) imali smo kakvu-takvu, u svakom slučaju nereprezentativnu državu koju su počesto neki (ne bih rekao zlonamernici) isticali kao primer kako ne bi valjalo da država izgleda.

Ako je nekada, na primer u jedva spomenutom srednjem veku mogla da se definiše kao tvorevina koja ima vlast (kakvu-takvu – ma, bilokakvu, ko te pita?!) na određenoj teritoriji i nad određenim definisanim stanovništvom (malo ili nimalo slobodnim), u 21. veku naročito mora svojim sadržajem biti mnogo više od srednjevekovnog modela. Tu pritom mislim pre svega na institucije (ne sekirajte se, ljudska prava, kao temeljnu floskulu ovog, neoliberalno-globalističko-kapitalističkog i postdemokratskog veka obradiću nešto kasnije). A institucija (opet latinski pojam – ah, ti Latini!) ili ustanova (pojam srpsko-hrvatskog jezika) ima sledeće značenje: ustanova uređena za naročiti pravno definisani cilj. Te ustanove su npr: parlament sa zakonodavnom funkcijom; vlada kao nosilac izvršne funkcije, tu su i lokalne samouprave (da ih ne smetnemo s uma zlu ne trebalo); nezaobilazna ustanova je i sud, znate, to vam je ustavni sud, onda stepenovani sudovi i ne manje bitno, javno tužilaštvo. Teorijom podele vlasti nećemo se baviti, o tome i vrapci cvrkuću. Ipak, naznačiću da po mom mnjenju pored ove tri grane vlasti postoje još dve. Jedna je stara koliko i sama država, rekao bih i starija od države – duhovna vlast, iz nje je u božije ime, mada ne znam koliko i u njegovom interesu, nastala inkriminisana država. Ova najnovija, peta, je tvorevina neoliberalnog društvenog koncepta – u pitanju je nevladin i regulatorni sektor iliti kukavičije jaje (da se vlasi ne dosete).

Dobro! Da vidimo sad šta imamo( ovde, na brdovitom i vetrovitom Balkanu)?

Imamo relativno definisanu teritoriju, čak i uređen deo granica sa susedima. Ne sa svim dakako! Imamo uglavnom definisano stanovništvo. Uglavnom, rekoh jer deo je u permanentnom, hroničnom odlivu što će reći da su Sorabi, pored toga što su nebeski istovremeno i migrantski narod. Ali nije to sve, Sorabi su i najstariji narod (mislim na one koji ne postižu da zbrišu u beli svet, uglavnom na zapad) na planeti, mada sa još nekim, sličnim vode mrtvu trku za primat po ovom pitanju – nebeski primat je zagarantovan.

Institucije su nam problematične. I pored skupštinskih prenosa iz zdanja Narodne skupštine, krajnje je otvoreno pitanje da li imamo parlament iliti skupštinu. Nemojte da vas zavara izravni prenos cirkuske prestave iz navedenog zdanja, nije to ni edukativni program na temu nekulture, primitivizma, bezćutnosti, amoralnosti, nepismenosti, vulgarnosti i sličnih društveno nepoželjnih ponašanja, to je samo odraz društvene patologije, rekao bih blasfemičnosti. Problem je što i pored toga što se to, sam bog zna zašto, naziva narodnom skupštinom, mi parlament nemamo. Suspendovan je on konačno voljom navrhvođe 15. marta 2020. godine nakon višegodišnjeg urušavanja i karikaturalizacije koliko skupštine, još više skupštinara ali bogami i izbora i svega onog što uz to ide. Tada, državnim udarom, a sve o jednom trošku suspendovan je i ustav a bogami, videli smo to u potonjoj praksi i većina zakona, naravno ako nisu po volji stanovitoj bratiji.

Ni sa vladom nije ništa bolje. Zapravo, ona je prva suspendovana i odložena ad akta i kao lovački trofej, ispunjena vatom, slamom i piljevinom okačena o zid da l’ u kabinetu, da l’ u kući ili u stanu navrhvođe, najmanje je bitno, bitno je da ne zagađuje vinske podrume (bankovni računi su u poreskim rajevima pa su iznosi bezbedni od zagađenja).

Ništa bolje nije prošla ni treća grana vlasti – pravosuđe.

Između Ustavnog suda i javnog tužilaštva mrtva trka – da l’ su vampiri ili su zombiji, tek čovek ne može ni da ih vidi preko dana a sledstveno tome ni da ih čuje. O ugledu sudova govore vaskolike ankete. I naravno o svemu se tome i inače ćuti. Hajde, ne budimo licemeri, nisu ni ranije u tim institucijama cvetale ruže (za razliku od opšte poznatog i odomaćenog korova).

O nezavisnim institucijama, regulatornim Zekićkama, Bujoševićima, Levijatanima i ostalim GONGO eliti ili gradonačelnicima kućica za vrapce i ostale ptičice, da i ne govorimo.

I sada, zar bi bila neka šteta da nam neko ukrade narodnu skupštinu i sa njom reprezente kao što su jedan pedofil i kuplermajstor, dvojica Ginisovih rekordera koji su pojeli nezamislive količine sopstvenog izmeta, jedan skupa sa svojim ušima, drugi sa mačem, profesor koji jedva može da pročita ono što mu napišu i doture, jedini preživeli primerak debelokožca – bizon, par drekavica blajhane kose, masa tapšača – naslednici potomka prvog srpskog ratnog ali i mirnodopskog profitera, Nikole, Baje Pašića, i mnogi drugi poistovećenici sa prazilukom koji viri iz navrhvođinog prkna?

Da li bi bila šteta da preko noći ostanemo bez ministara poput plagijatora doktorata i prokazanog totalnog idiota iz Savamale, osvedočenog finansijskog špekulanta koji drži nacionalnu kasu, baba Julinog potrčka i tetkinog miljenika ili lažnog londonskog studenta sa nostrifikovanom diplomom stečenoj u javnom Wc-u Sava Centra? O gospoji bratski tender-majstorici da i ne govorim. Doista bih voleo da vidim tog veselnika ko bi kukao da iznenada ostanemo bez sastava ovog i ovakvog visokog saveta tzv sudstva, bez navrhvođine lične tužiteljice?

I onda, pitam se ko bi žalio ako bi se desilo čudo neviđeno pa da se probudimo i shvatimo da nam je neko ukrao navrhvođin javni servis – RTS i sa njim čuvenog Bujketa surogata medijskog glodura i njegovog parnjaka pink-mogula?

Floskula koja predstavlja smicalicu

Ne, niko nam nije ukrao državu. Ono što karakteriše državu jednostavno ne postoji – uništeno je! Institucije koje državu čine državom po svim teorijama države i prava i saobrazno svim školama (manje-više) su uništene parapolitičkim, zapravo brutalno antidržavnim a u suštini kriminalnim delovanjem interesnih, ispostavilo se ovih dana kao nesumnjivo i kriminalnih, dobro organizovanih grupa koje su kao kancer metastazirale i svojim razornim pipcima i kracima uništavajući ne samo institucije poprimajući njihov oblik kameleonskom sposobnošću već i sve vitalne pore društva.

Dakle, te kriminalne strukturirane organizacije koje se predstavljaju kao političke, suštinski kao parapolitičke organizacije usisale su institucije poprimivši njihov izgled samim tim što su se uselili u zgrade na čijim ulazima stoje table sa tekstom, npr: Minitarstvo unutrašnjih poslova.

Pritom, ah puste želje o krađi RTS-a, funkcije institucija, parlamenta, vlade, tužilaštva, suda… preuzeo je vrhovni kancer – navrhvođa i vrši ih po sopstvenom nahođenju u permanentno direktnim 24-časovnim prenosima a prenose njegovo delo štampani, elektronski i ostali bilten-mediji sa tendencijom iskakanja iz septičkih jama, kanalizacionih cevi i neizbežnih crnih džipova bez registarskih tablica.

Istine radi, paradoksalno ali nesporno, nije ta kriminalna organizacija učinila ništa epohalno. Radili su ono što su započeli drugi, doduše budući da im je nedostajalo rafinman, ispoljila se sva njihova primitivnost, alavost i gramzivost, sva brutalnost kojoj je pandan nacionalsocijalizam Nemačke iz perioda 1933-1945. Pokazali su to oni, pritom ne mislim na naciste već na njihove, ovdašnje pandane tokom 90-ih godina prošlog veka i evo, sada u drugoj deceniji 21. veka.

Ali, vratimo se mi našem iskazu koji glasi „ukradena država“ i oni koji tu floskulu u smislu kako ju je Bratoljub Kljajić definisao – smicalica.

Sada je, čini mi se trenutak da se vratimo na ono ništa manje bitno: da li je država bila naša?

Odkako je tranzicija u zamahu, narodnim i ostalim (intelektualno) amorfnim masama ogadili su komunizam a time i istorijski materijalizam kao najveće ljudsko i civilizacijsko zlo za slobodni svet koji ima svoje (evropske) vrednosti, dakle, podsećam vas, radi se o ljudskim i ostalim građanskim pravima, posebice stanovitih manjina, šo predstavlja neprocenjivi doprinos vascelom globalnom značaju čovekoljubivog kapitalizma. Da ne bi bilo zabune, temeljni cilj ljudske civilizacije nije prevazilaženje klasnog društva, to je propašću Sovjetskog saveza stavljeno ad akta i to za svagda, sada je opšti cilj prevazilaženje homofobije svih fela jer, slobodan svet je svet u kome svi rođenjem stičemo univerzalna prava i jednake prilike da osvojim top of the world, bez obzira da li smo se rodili u porodici koja posve slučajno nosi prezime Rokfeler ili kao mali Abdulah u nekoj od južnih provincija Čada ili Sudana, sve jedno.

Znam da ćete teško prihvatiti moj dogmatski i pomalo skeptičan pristup, očigledno suprotan opisanom evropocentričnom i humanističkom načinu promišljanja, da je država klasna tvorevina sazdana u interesu određene klase, danas kao i milenijumima unazad, u korist vlasnika kapitala, koja ima za osnovnu funkciju da im omogući uživanje blagodati sticanja profita kako to i inače bog zapoveda.

Dakle, šta je je tu zalaganje za narečeni iskaz „ukradena država“ suštinski smicalica?

Moj strah je iskustveno uslovljen, skoro da se Marfijev zakon može primeniti bez zadrške. Hajde da u duhu sorabijske (para i/ili kvazi)politike i sorabijskih (para i/ili kvazi)političara parafraziramo Marfija: svaku prevaru koju smisle sorabijski političari realizovaće je samo li im se pruži prilika. E, ta prilika je upravo ta floskula koja predstavlja smicalicu. A ta smicalica se sastoji u sledećem:

– mi imamo državu;

– potrebno je samo da smenimo kriminalnu vlast i povratićemo državu!

– mi, političari, smo vaši spasioci,

– kada mi dođemo na vlsat država će biti vaša,

– radujte se, o narode naš (uskliknuće političari) carstvo nebesko će biti vaše.

E, jebiga, kao da i do sada carstvo nebesko (obećanje ludom radovanje) nije bilo naše?, za razliku od carstva zemaljskog.

Ma, znaju gospoda opozicionari, (para i/ili kvazi)političari, da je narod kratkog, što bi se reklo pilećeg pamćenja a bogami i generalno takve i pameti – pileće (u najboljem slučaju), jer dok se oni dosete one narodne mudrosti koja glasi „sjaši Kurta da uzjaše Murta“ proći će voz, sve će biti isto, uključujući i magareće uši naroda i građana koji nikako ne mogu bez vođa, navrhvođa ili lidera kako to vele evrocentristi i demokrate koji su o pojmu demokratije čitali u najboljem slučaju u Vujaklijinom Rečniku stranih reči i izraza. Ipak, da se vlasi ne dosete, podsetiće narodne mase da su oni legalisti i državotvorci; i oni će narodu vratiti državu i to kakvu – bolju, naravno! Izmeniće par zakona, našminkaće ih, umiti, dodati mu malo silikona, malo botoksa, provešće ga kroz par rijaliti serijala, prikazaće ih narodu u u putujućim pozorištima tipa „Srbija ima talente“ i – neki novi Tirnanić, neki novi Bujošević će narodu za sve pare reći: vaše je pravo da znate sve!

Ipak gospodo građani, da bi država (kakva-takva) bila vaša, vi morate da je na prostoru koji imate sami izgradite jer, 6. oktobra, oni koji su pričali o ukradenoj državi samo su pričali i sve promenili da ništa ne promene, da bi se vratili oni koji su povratili svoju državu, ne ukradenu.

Igra bez prestanka u kojoj ste vi, građani nemi posmatrači i marionete samovlasnog povraćaja ili usudio bih se reći štaveta x puta beskonačno, jednom mora prestati. Ili možda ne mora? I zato, o narode moj, građani moji, ako ne želite da nasedate na prevaru (para i/ili kvazi)političara svih boja preuzmite stvar u svoje ruke i napravite državu po svojoj meri, državu koju vam niko neće moći ukrasti.

A kako se pravi država?

Pa otimanjem, brajko moj, borbom! Silom, kako bi rekao komandante Ernesto Če Gevara da je kojim slučajem ovde.

A ako vam je komotnije da posle ugodne protestne šetnje subotom od 18 do 19 časova odete na piće sa društvom i ugodan razgovor o prelasku Mesija u PSŽ ili sa devojčicom u sobičak radi tako dugo očekivanog seksa, onda ništa, znači da vam je dobro! Ma, da , bre, ko jebe, ma šta ukradenu državu – državu uopšte!

Lebrecht Gaspar

OD ISTOG AUTORA

 

Podla revizija istorije – prikaz sramote naše!

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare