Naši stari nisu mogli da budu robovi, mi u ropstvu vidimo napredak

Izvor:
Radio 2M, Foto: Wikipedia

Imamo li pravo da preživimo kao narod: Naši stari nisu mogli da budu robovi, mi u ropstvu vidimo napredak

Bejah danas sa ženom i najmlađim detetom na Rajcu, prevoju između Ljiga i Gornjeg Milanovca.

Imamo li pravo da preživimo kao narod: Naši stari nisu mogli da budu robovi, mi u ropstvu vidimo napredak
Piše: Milan Milenković

Vedar zimski dan, bez i jednog oblaka; sneg priličan, ali se topi, tempertura u debelom plusu. Iznad duboke kotline lete paraglajderi i jedan jastreb, čija se krila jedva pomeraju.

Pijemo kafu u nekom radničkom odmaralištu. Pored nas sede radnici sa decom, u jevtinoj odeći i obući, jedu neke ćufte u paradajz sosu, uobičajena pansionska hrana za one koji utehu traže na Rajcu, nemajući para za Kopaonik i Zlatibor, ili neko mondensko ziimovalište van zemlje. Tužan spoj seoskog i seljačkog turizma.

Neka dečurlija se deru pored poređanih autobusa, valjda neka ekskurzija, koja se grudva i čeka da pokusa neku čorbu, pa da se vraća kući.

Tu, u tim gudurama, duž Slavkovačke reke, Gukoša, sela Ba, na Babinoj glavi i samom Rajcu, 27. i 28. novembra 1914. godine, vođena je strašna Suvoborska bitka, u koju su, prvi put, ubačeni kaplari, njih 1300.

Imamo li pravo da preživimo kao narod: Naši stari nisu mogli da budu robovi, mi u ropstvu vidimo napredak

Jedna trećina ih nije preživela ovu bitku.

Tu, ispod paraglajdera i jastreba, u kotlini i po planinskim kosama i padinama, pre nešto više od jednog veka, drhtali su, mokri i prozebli, u mraku, srpski momci, koji bi po današnjim merilima još bli deca, sa strašnim, četvrtastim bombama i bajonetima u rukama da, pod okriljem mraka, jurišem povrate položaje koje su preko dana izgubili.

Čekali su da umru i iskrvare na belom snegu.

Sa vrhova bajoneta te uplašene dece, još sija poslednje svetlo slobode koje samo retki Srbi još vide.

Imamo li pravo da preživimo kao narod: Naši stari nisu mogli da budu robovi, mi u ropstvu vidimo napredak
Foto: Milan Milenković

U mraku, koji je pokrio naš narod, bledi i to svetlo. Ropstvo postaje naša druga priroda.

Žeđ za slobodom, koja je krasila pradedove, koja je pokretala onu mladež da se kolje po mraku i snegu, danas je samo pojam bez sadržaja. Niti imamo nagone predaka, niti ih razumemo. Naši stari nisu mogli da budu robovi, mi ne samo da možemo, nego u ropstvu vidimo napredak, dokaz da smo izašli iz balkanskog mraka. Da smo se emancipovali od onih opančara, koji su, na Rajcu, bacali bombe i sa noževima u rukama uskakali u austrijske rovove, da se kolju sa Švabama, Mađarima i braćom Krajišnicima.

Nisam nikakav Srbin: ne čitam idiotije Nikolaja Velimirovića, ne idem u crkvu, ne uvlačim se popovima u dupe, ne onanišem nad Nedićem i Ljotićem, o SPC mislim sve najgore, ali ipak-osećam svetost ovog mesta na kome sam danas bio. Vidim ih, kad zatvorim oči, kako još jednom, mrtvi, ustaju da grudima pobede čelik i postide nas onako i onoliko koliko smo zasužili.

A zaslužili smo kao ni jedno srpsko pokoljenje do sada.

Imamo li pravo da preživimo kao narod: Naši stari nisu mogli da budu robovi, mi u ropstvu vidimo napredak

Pratite emisije Milana Milenkovića na Jutjub kanalu Radio2M ili čitajte Milanov blog

0 0 glasovi
Glasanje za članke

Ostavite komentar

0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare