REPUBLIKA SRPSKA – REZULTAT DJELOVANjA BOŽANSKE IKONOMIJE

Izvor:
Pravoslavlje
Ove godine obilježavamo gotovo trećinu vijeka od dana kad je Skupština srpskog naroda Bosne i Hercegovine 09. januara 1992. godine u Sarajevu proglasila Republiku srpskog naroda Bosne i Hercegovine.Kako su istorijske prilike uslovljavale, tako je i Republika Srpska svoj naziv prilagođavala novonastalim okolnostima.Od 09. januara, pa do 12. avgusta 1992. zvala se Republika srpskog naroda Bosne i Hercegovine. Od 12. avgusta, pa do kraja septembra 1992. godine nosila je naziv Srpska Repulika, kada je dobila svoj konačni naziv Republika Srpska. Dana 28. februara 1992. napisan je i njen Ustav kao najviši pravni akt.
Piše prezviter dr Živko Ilić

Republika Srpska je najvredniji dragulj lijeve obale drinske

Pravoslavni Srbi vijekovima su svoju sudbinu vezivali za velike hrišćanske praznike, ispunjavajući tako zavjet svojih predaka: sve što činiš, vezuj za Nebo! Republika Srpskaproglašenaje na treći dan Roždestva Hristova – Božić i praznik Svetog Apostola Prvomučenika i Arhiđakona Stefana 1992. godine. Zato mi svakog devetog dana u mjesecu januaru ne samo da proslavljamo ili obilježavamo dan, već prije svega i iznad svega slavimo Krsnu Slavu svoje Republike Srpske. Republika Srpska je težnja našeg naroda u Bosni i Hercegovini, zavjet koji je artikulisao odluku tadašnjeg srpskog političkog rukovodstvao proglašenjuRepublike Srpske.Iz ovih razloga Republika Srpska je djelo ruku Božijih, jer je vox populi – vox Dei. Tako, ove godine Republika Srpska obilježava tri decenije svog postojanja na balkanskoj vjetrometini. No, predmetni vremenski period isključivo treba da vezujemo za vijek trajanja Republike Srpske, a ne i Srba na ovim prostorima!

Hod Republike Srpske od Krsta kʼ Vaskrsenju

Nedugo po proglašenju Republike Srpske, tj. već u martu 1992, ausljed raspada komunističke Jugoslavije, srpski narod u BiH uvučen je u građanski rat.Taj rat mu je nametnut. U oružanom sukobu ratovali su svi protiv svih, a poneki čak i sa svojim sunarodnicima. Srpsko pamćenje stradanja našeg naroda: genocid u prestonici usopših Srba – Jasenovcu, te zločini nad srpskom nejači na Majevici, Ravnom Docu (kod Livna), (v. poemu Jama, autora hrvatskog partizana I. G. Kovačića), Prebilovcima, Starom Brodu (kod Višegrada), Kuli Fazlagića (kod Gacka), Koritima (između Gacka i Bileće) i dr. bilo je još živo. Srpski narod još ses gorčinom sjećaozbjegova, usljed zločina Adolfove soldateske i njene vjerne služinčadi – ustaša i handžar-fesonoša obilježenih ustaškim simbolima. U Odbrambeno-otadžbinskom ratu (1992–1995), Srbi su, ničim drugim do proglašenjem Republike Srpske, planove povampirenih aveti iz prošlosti, osujetili ali nažalost samo djelimično. Ilustracije radi, ne bi trebalo zaboraviti Sijekovac (kod Broda), zatim Kravicu (kod Bratunca), te Skelane, Fakoviće, Jošanicu kod ondašnjeg Srbinja (danas Foče) i dr. Na Oltar Otadžbine položeno je mnogo života: preko 22.000 boraca; oko 40.000 boraca ranjeno je; rat je usmrtio i oko 12.000 civila. O herojskom podvigu najboljih srpskih sinova će da se priča i pripovijeda dok je ljudi i dok je Kosova. Kao što je krv Svetog Apostola, Prvomučenika i Arhiđakona Stefana i inih hrišćanskih Mučenika, po Tertulijanovim riječima, bila sjeme za nove Hrišćane, istom mjerom je i krv srpskih vitezova – bila sjeme za nove junake. Svako ime poginulog borca Vojske Republike Srpske jeste po jedan kamen u tvrđavi koja se naziva Republikom Srpskom, a svaka fotografija u spomen-sobama Republike Srpske (naročitim prostorijama,izgrađenim s ciljem da žrtva naših ratnika bude ovjekovječena), jeste po jedna voštanica za pokoj njihovih duša. Oni su izginuli da bismo mi živjeli. Osnovno geslo posljednjeg rata u Republici Srpskoj bilo je: Za Krst Časni i slobodu zlatnu! Slobodu nam niko nije poklonio, već smo je skupo platili.Tako je sloboda drugo ime krstonosnog Srbina.

Imanje jeste teško steći, ali sačuvati ga, jeste još teže

Republika Srpska u miru je proglašena, a u ratu – odbranjena. Moć i silu imajući, svojim neartikulisanim i samo njimarazumljivim glasima, govorili su nam da ono od Ljubinja i Trebinja, preko Zvornika i Bijeljine, pa do Novog Grada i Kostajnice nije naše, već njino. Svojim nemuštim jezikom protjerivali su nas u Beograd, odnosno Novi Sad, i kad smo odgovarali odrično, usuđivalisu se spočitavati nam da biva projavljujemo neposlušnost prema nosiocima vlasti ili još gore: da ne volimo Srbiju. Velika je neistina da smo neposlušni, ali je još veća da ne volimo Srbiju! Bože sačuvaj! Međutim, mi hoćemo da ponosno živimo u Svetoj zemlji za koju su nam krvarili djedovi i očevi; u Svetoj zemljiu kojoj su nam i preci i potomci; u Svetoj zemlji u kojoj su nam i grobovi i kolijevke; u Svetoj zemlji u kojoj su nam i tuge i radosti; u Svetoj zemlji u kojoj su nastanjeni i oni u koje smo gledali i oni koji su u nas zagledani. Drukčije rečeno, kad smo srećni u Republici Srpskoj, duša nam je velika kʼo Srbija! Danasnamakažu, d(j)eci ovog v(ij)eka (v. M. Rakić, Na Gazimenstanu) i podvaljuju razne spletke: te trebalo bi da budete progresivniji no što jeste, te demokratija vam je na izuzetno niskom nivou, te treba da razvijate stepen tolerancije, a sve s jednim ciljem: da nas od(na)rode, razvodnje istinske vrijednosti i raskopčaju kopče koje svetosavski rod vezuju za Nebo.

Iskustvo nas uči, da kadneko želi, po bagatelnoj cijeni, zadobiti vlasništvo nad tuđom imovinom, nekʼ ne trguje sa onim koji je ovu imovinu kupovao, već s njegovim potomcima, koji će je, po pogubnom iskustvu bludnog sina, prodati u bescijenje. Pravi srpski domaćin razmišlja ovako: Ukoliko ne mogu lično ništa novo da steknem i doprinesem, tj. kupim ili izgradim, makar ću neokrnjeno sauvati ono što sam od predaka naslijedio.

Republika Srpska – više od entiteta

RepublikaSrpska je entitet u okviru BiH, prostor s 49 % bosanskohercegovačke teritorije. Budući Republika, ona je Država koja posjeduje tri nivoa vlasti: zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Jedna država nemoguća je bez populacije; populacija je nezbrinuta bez teritorije; teritorija je neodrživa bez uslova za život. Državni simboli Republike Srpske su: grb, zastava i himna. Republika Srpska jeste najveći istorijski domet naše nacije zapadno od rijeke Drine! S druge strane,izbjegavajući situaciju da budemo uljuljkani u onome što bi trebalo popraviti, ovdje je mjesto reći da Republika Srpska jeste mlada, ali joj je stanovništvo staro. Bio bih srećniji da je obrnuto, ali ne može nego ono što je. Poznajem neke narode koji imaju državu staru, a stanovništvo mlado, pa čitaocima ostavljam da samostalno razluče koji narod ima izvjesniju budućnost. Kad su se u XIX vijeku iz BiH raseljavali inovjerni, našao se jedan pravoslavni Srbin, Hercegovac koji je krajem XIX vijeka, tačnije 1896. godine vapijući napiso pjesmu „Ostajte Ovdje“. Sad, kad se raseljavaju pravoslavni Srbi, ili niko ne piše ili napisano nema ko da čita ili oboje. Da neko napiše vapaj ili zov za ostanak, možda bi se neko i našao da ostane, ali rijetko ko ili skoro niko ga ne poziva. Otkad je svijeta i vijeka, jedni su se raseljavali, a drugi – ostajali. Neki su se vraćali, a neki nikad. Istina je da su naši ljudi i 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka odlazili u inostranstvo, ali na drugačiji način u odnosu na današnje raseljavanje. Odlazili su na privremeni rad, a ne definitivno, i što je najvažnije: odlazili su, ali su im porodice ostajale u Otadžbini. Danas kompletne porodice odlaze, dok se njihovo kućno ognjište potpuno gasi. U traganju trbuhom za hljebom, naši preci u nekadašnjoj BiH govorili su: Srbin svijet naseli, a sebe ne raseli! Kako ovo shvatiti? Nijedno domaćinstvo nije bilo bez najmanje tri potomka: jednog roditeljima koji su ga uz blagoslov Božiji na svijet donijeli; drugog – Crkvi; trećeg – Otadžbini, ako je ustreba braniti. Kad iz takve kuće, kojoj je Hristos – Alfa i Omega, a Krst – početak i kraj,neko u pečalbu i ode, kuća gubi malo, ali svijet dobija mnogo! Kad pak otac i majka imaju samo jedno dijete, pa kad im se ono u tuđinu otisne, s njimeim otide i čitav svijet. Današnji stanovnici Republike Srpske mogli bi da kažu: Srbin sebe raseli, a svijet ne naseli! Da li nam se narod raseljava zato što u Republici Srpskoj nema uslova za život ili u Republici Srpskoj nema uslova za život zato što nam se narod raseljava? Šta li je starije i šta li čemu prethodi? Evo pogleda iz jednog ugla zašto je to baš tako. Mišljenja sam da je fenomen, pa i problem kauzalne prirode, kao kad neki sveštenoslužitelj za nesluženje pronalazi „opravdanje“, a vjerni kažu da bi možda i uzeli molitveno učešće u službi kad bi čuli zvono. Da li se u inostranstvo odlazi pomodarstva ili potrebe radi? I za jedno i za drugo mišljenje već postoje stavovi pro et contra. Postoje dva pristupa problemu: opravdavanje i osuđivanje. Činjenica je da se naši ljudi odgovornije ponašaju u inostranstvu, negoli u svojoj Otadžbini, istom mjerom kojom se opuštenije svi ponašamo u svom domu u odnosu na dom prijatelja kojem smo došli u goste, pa čak i kad uslijedi poziv domaćina da se osjećamo kao u svojoj kući.Neko bi mogao reći da od izobilja niko ne odlazi, ili kako bi srpski narod, u svojoj poslovičnoj mudrosti, rekao: Od tople pogače niko ne bježi, ali treba imati u vidu i sljedeće: kad bi se naši ljudi u inostranstvu ponašali kao u Otadžbini, gostoprimstvo bi im bilo otkazano; kad bi se u Otadžbini ponašali savjesno kao u tuđini, možda ne bi ni bilo potrebe da u tuđinu odlaze. Kuća, koju smo sagradili u tuđini, na čijoj li je zemlji?!

Republika Srpska nije genocidna tvorevina, već brana genocidima nad srpskom nejači

Svakome, ko objektivno istražuje istoriju Drugog svjetskog rata, trebalo bi biti jasno da Srbi svoju Republiku Srpsku nisu proglasili zbog sopstvenih ekspanzionističkih pretenzija, već s ciljem da osujete neki drugi Jasenovac koji nam je pripreman! O ovom pitanju nema zbora!Ako nam je poznato da je Republika Srpska proglašena 09. januara 1992, a građanski rat počeo u martu iste godine, onda je svakom prijatelju logike trebalo biti jasno da se ova Republika ne može nazivati „genocidnom tvorevinom“ ili „rezultatom agresije“. No, ako znamo da su srpski predstavnici već u januaru 1992. godine proglašeni „ratnim zločincima“, kad rat još nije bio ni počeo, a Republika Srpska – „genocidnom tvorevinom“ u još mirnodopskom periodu, onda je neprijateljska propaganda sljedeća: dršte lopova! Dešava se, doduše ne tako često, i da srbomrziteljni apetiti splasnu, pa onda protivniciRepublike Srpske svoje negodovanje izražavaju podnošljivijim atributima: „RS“, „manji BH entitet“ i dr; umjesto Srbima iz Bosne nazivaju nas „Bosancima“ ili još gore: „bosanskim Srbima“ (čime nam svjesno odriču identitet); umjesto Pravoslavnima nazivaju nas „pravoslavcima“; i najzad, umjesto Srpskom Pravoslavnom Crkvom, našu pomjesnu Crkvu pejorativno nazivaju „Crkvom Srbije“, u kojem projektu im zdušno i (ne)svjesno pomažu i neki iz duhovenstva, praznosloveći da naziv Srpska Pravoslavna Crkva nije baš najsrećniji naziv naše pomjesne Crkve. Istog stava je i Miraš Dedeić sa svojom psevdocrkvenom organizacijom, pa me živo interesuje u čemu je suštinska razlika između ta dva mišljenja! Naprotiv! Srpska Pravoslavna Crkva jeste najsrećniji naziv naše pomjesne Crkve, jer, da je, ne daj Bože, „Crkva Srbije“ zvanični naziv naše pomjesne Crkve, zanima me kojom formulom bi ta i takva Crkva sve Srbe iz Slovenije, Hrvatske, Srpske, Federacije BiH, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i rasijanja primila u svoje duhovno okrilje?!

U pravoslavnom srpskom biću odrednice Pravoslavlje i Srpstvo jesu komplementarni pojmovi. Od iskoni dijelili su istovjetnu sudbinu. Nije bilo istorijskog trenutka stradanja Pravoslavlja u kojem je Srpstvo stradanja bilo pošteđeno, odnosno kad god je stradala srpska nacija, tad je i Srpska Pravoslavna Crkva stradanju bila izložena! S druge strane, kad je u rijetkim periodima mira i blagostanja egzistiralo Pravoslavlje, mir i blagostanje odnosili su se i na Srpstvo. Tad smo jedni drugima vidali rane i obnavljali oskrnavljene i porušene hramove.

Wikipedia

„Broj“žrtava jasenovačkih ne umanjivati, ali ni uvećavati

Oni, koji „broj“ jasenovačkih žrtava uvećavaju, iz potpuno iste „kujne“ su kao i oni koji ga umanjuju. I jedni i drugi djeluju po istovjetnoj matrici i imaju isti cilj: izrugivanje Svetim Novomučenicima Jasenovačkim, a evo i zašto. Koliko je porodicâ ne zavijenih u crno, već koliko ih ima da crninu za njima nije imao ko da nosi? Nije imao ko da zaupokojenu Svetu Liturgiju odsluži, ožali, svijeću prisluži, tamjanom okadi, na grob dođe, po dobru pomene! Koliko je godina trebalo da prođe i koliko je Save trebalo da protekne, pa da rijetki preživjeli dočekaju da u školu isprate prvog đaka, u vojsku prvog regruta, vjenčaju prve mladence? Sve je zatrveno! Ako je postradao jedan pravoslavni Srbin, zar to nije zločin?! Malo li je?! U nemogućoj situaciji, kad se ustaška NDH (da ne poganim ćirilicu) postarala da neutrališe tragove vlastitih zločina, a mlada komunistička država, uglavnom nastala na srpskim humkama – da se o zločinima (ali samo nad Srbima) uopšte ne govori, a sve u cilju nenarušavanja agende „bratstvo i jedinstvo“, govoriti o „tačnom broju“ žrtava jasenovačkih, čovjeka nije dostojno, ma sa koje adrese dolazilo!U konstelaciji kad su nam precizni statistički podaci stradalih u Jasenovcu nedostupni, otkud ćemo znati je li „tačan broj“ kojim tobože raspolažemo u stvari uveličan ili umanjen?! O „tačnom broju“ stradalih najbolje je uopšte ne govoriti iz pijeteta prema žrtvi stradalih, a žrtva bilo čija da je, najveća je Svetinja. Čim se bilo ko u svom diskursu dotakne „tačnog broja“, bez razlike da li s namjerom umanjivanja ili uvećavanja, trebalo bi znati da je u pozadini nekakva tendencija. Umjesto nadgornjavanja da li je žrtava jasenovačkih bilo ovoliko ili onoliko, kod nas pravoslavnih Srba, sve do kanonizacije Novomučenikâ, bilo je preporučljivo da se molimo Gospodu za njih, a od kanonizacije naovamo, blagosloveno je samo jedno: da se molimo Gospodu i njima!

Na zlo nikad ne odgovarati zlom

Hrišćanin se odlikuje time što na zlo ne odgovara zlom, jer zlo dobra donijeti neće, ako ni radi čega drugog, onda makar radi umanjenja količine zla u svijetu koji sav u zlu leži (up. 1 Jn 5, 19). Kad nam neko napakosti, postoje tri moguća načina da mu uzvratimo:

1. Oprostiti, a nezaboraviti– je hrišćanski imperativ i jedino valjan način. Ukoliko svojim dužnicima ne oprostimo dugove njihove, ni Gospod nama neće oprostiti dugove naše. Ovo ne zaboraviti kao „zlopamćenje“ karakterišu samo i jedino zločinci koji bi da počine zločin, ali da ne snose konsekvencije. Ne zaboraviti – ovo „zlopamćenje“ nije, ali evo šta jeste: Zaboraviti ne bismo smjeli, jer zaboravljanjem naša naivnost dobija svoj izraz;

2. oprostiti, a zaboraviti – jeste, najblaže i najjednostavnije rečeno, neodgovornost prema sebi, tj. odsustvo samopoštovanja;

3. ne oprostiti, a ne zaboraviti – je nehrišćanski gest, pa samim tim – isključiv.

Dakle, ovo su tri ponuđena načina, ali na zlo trebalo bi da odgovorimo samo jednim (prvim) načinom. Da li po ljudskoj slabosti ili neznanju, ne znam, mi pravoslavni Srbi, kroz svoju krstonosnu istoriju, nismo upražnjavali nijedan od navedena tri načina, već: ne oprostiti, a zaboraviti! Ovaj način, osim što je najdušegubniji, u upitniku uopšte nije ni ponuđen, pa me prosto čudi otkud nam?!

Naši neprijatelji uglavnom su računali na, uz neslogu, najveću srpsku slabost: kratku pamet! Kratko pamćenje je srpska Ahilova peta. Onaj narod, koji zaboravi zločin učinjen nad sobom, njemu će se zločin neizostavno ponavljati.

 

Kako jedni od drugih da tražimo oproštaj?

Dakle, ovdje nije dilema „da li“, već NA KOJI NAČIN se izvinjavati ili još bolje: na koji način tražiti oproštaj. Zarad mira u kući, tj. u lakovjernoj namjeri da odobrovolje svoje protivnike (u ratu neprijatelje) kao i „strani faktor“, a pri tome previđajući pradjedovsko iskustvo ko su i odakle su varalice (v. tekst epske pjesme Ženidba Dušanova), naši izabrani (neko bi mogao da kaže: dovedeni) predstavnici nerijetko su s Republike Srpske na nivo BiH prenosili prerogative vlasti, tj. ustupali i ono što od njih uopšte nije ni traženo. Izvinjavali su se za sve i svašta, pa čak i za to što smo svojim vratovima u Jasenovcu „srbosjeke“ otupljivali i svojim tijelima jame u Prebilovcima, Ravnom Docu i Koritima punili. Šta onda činiti i kako postupati? Kao prvo, trebalo bi znati da vijek postmoderne sa sobom nosi promjenu sistema vrijednosti. Nekada je, recimo, u diplomatiji prvi korak bio izraz učtivosti, a danas – indikator slabosti. Kad do sukoba dođe, svi su krivi – neko manje – neko više. Poslije sukoba, izvinjenje je moralni čin koji bi trebalo da je obostran, ali uz obaveznu primjenu principa reciprociteta. Ko bi trebalo da se prije izvini: da li onaj koji je „prvi počeo“ (više kriv) ili onaj „drugi“ (manje kriv), to nije tema? Poslije ratova 90-ih godina XX vijeka, nevladine organizacije histerično su insistirale da izvinjenje uslijedi najprije sa srpske strane, pa će biva onda i oni drugi da na izvinjenje odgovore „izvinjenjem“. To je bila prevara, jer „strani faktor“ je znao, a mi nismo da prvo izvinjenje isključuje drugo, potire ga. Ključna dilema: Ukoliko se prvi izvini onaj koji je „manje kriv“, da li onda u tom slučaju onaj koji je „prvi počeo“ i dalje ima obavezu da se izvini za svoja nedjela ili za njegova nepočinstva nastupa abolicija, jer se onaj prvi izvinio, a koji se izvini prvi, obično nije tretiran kao faktor s većim stepenom učtivosti, već kao onaj koji je „više kriv“? Osim toga, kad izvinjenje uslijedi na izričiti zahtjev eventualno oštećene strane, tj. kad je izvinjenje iznuđeno, onda bude primljeno sa „zakašnjenjem“, pa i nije adekvatno vrednovano i tako je šteta dvostruka. Umjesto iznuđivanja izvinjenja samo jedne strane, međunarodna zajednica trebalo je da insistira na međusobnom i uzvratnom izvinjenju nekad zaraćenih strana i to za okruglim stolom.

Umjesto zaključka, važno je istaći da ćemo se samo odgovornim odnosom prema Republici Srpskoj svojim precima odužiti i potomke zadužiti.Jedino na ovakav način pokazaćemo da vrednujemo žrtvu stvaralaca Republike Srpske. Svaki građanin Republike Srpske, prema Platonovom djelu Država, trebalo bi da radi ono što je kadar da radi. U suprotnom, ukoliko želimo da radimo ono za šta nismo osposobljeni, namučićemo i službu i sebe. Ko se predstavlja da je ono što nije, po automatizmu prestaje da bude ono što jeste! Živeći na krilu Republike Srpske punih 30 godina, danas je život bez nje nezamisliv.Tekovine Republike Srpske treba da čuvamo kao najveći dar od Gospoda, kako bismo svojoj djeci ove vrijednosti zavještali. Djeca, koja su u Republici Srpskoj rođena, a sad zasnivaju svoje porodice, drugu državu i ne pamte. Najbolji odnos prema Republici Srpskoj jeste sljedeći: svako nekʼ dâ koliko može, ne više ali ni manje od toga. Živ je Bog i živa će biti duša naša.

POSLEDNJE OBJAVLJENO

Ostavite komentar