I
Na malom zvoniku je povremenim dubokim gugutom noćna ptica odavala svoje prisustvo. Vas svijet je spavao činilo se, samo su Slikar i ptica bdjeli predući nevidljive niti noći, čije se klupko malo po malo osipalo. Ptica je stražarila, iako nevidljiva, Slikar je osjećao da nije sam. Postavljajući crtež litijske povorke, pretačući sjećanje i stvarnost u trodimenziju neskrivenosti živopisa otvarao je um da se to čudo projavi još jednom u freskopisanim likovima. Da li je to bio ljudski plan, razmišljao je razmjeravajući nacrtane likove i prilagođavajući energije zemaljskim dužinama – ili Sila samog Svetog Duha, koja se izlivala na okupljene u molitvi. Slikati ideju koja nije ljudska, ali privoliti je da se ljudima pokaže. Kako ne preći granicu i ne spustiti se odveć u prizemno?
II
Začu se ptica sasvim kratko. Ili mu se učinilo. Teška vrata svijeta otvoriše se odjednom uz kratak prasak, a na ulazu okupana svjetlom stajala je silueta u dugoj haljini. Jaka svjetlost brisala je linije. Laganim korakom figura duge sijede brade uputi se ka cjelivajućoj ikoni. Iza njega, hiljade sunčevih zraka mrsilo se u jatu bezbroj golubova. Lepet krila i svjetlosti dizao je Hram ovjenčan slavom u visine. On sad postade ikona,prema kojoj je sada koračao neko drugi. Slikar je ne dišući pratio kako se taj čovjek već približio ikoni i cjeliva je držeći je objeručke. Plakao je, a izobraženi ugodnici na zidovima, pojali su.
III
Slikar bijaše umoran. Pribor već odavno bijaše očišćen i sklonjen. Pio je čaj i razmišljao o prošloj noći. O čovjeku kojeg je naslikao. U povorci. O njegovoj ćutnji , koja je bila snažnija i dublja od sveg nesmirujućeg laveža malih koji bi da budu veliki i upamćeni i jednom oslikani. U misli mu je iznova ulazio Đed, obasjan i nasmijan, jači no ikad, Svet u svijetu, prisutniji od svih živih, glasniji počivši od vascijelog živog Sabora. Zima je bila na izmaku. Opet izbori. Zazvoni mu telefon. Zvali su ga u Hram hitno.
