Preuzeto sa Fejsbuk stranice Vladana Vukosavljevića
Pre tačno godinu dana, na svom majskom zasedanju 2021. godine, Sabor SPC oštro je ukorio aktuelni saziv Ministarstva kulture u vezi sa grubim propustom u predlogu teksta Zakona o kulturnom nasleđu:
“Sabor takođe smatra neprihvatljivim da nacrt Zakona o kulturnoj baštini ograničava njegovo važenje samo na deo teritorije Srbije, jer isključuje teritoriju Kosova i Metohije iz sfere njegovog dejstva, premda se tamo nalaze najveće srpske svetinje i najvažniji srpski kulturni spomenici”.
Kritika oštra i opravdana a greška/propust/nehat/ su ubrzo i otklonjeni.
Pitanje koje se nameće je kako je moguće da, nakon samo godinu dana, Sabor SPC, kada je reč o Severnoj Makedoniji i MPC naoko trezveno zaključuje da je “dobro, mudro i u skladu sa principima kanonskog poretka i hrišćanske ljubavi” da one budu (da citiram prošlogodišnje brižno saopštenje) “isključene iz sfere njegovog (Sabora SPC) dejstva, premda se tamo nalaze velike srpske svetinje i važni kulturni spomenici”?
Zapravo, logično bi bilo da Sabor SPC, na isti način, bar kada je reč o istoriji SPC i njenom kulturnom nasleđu oličenom u crkvama i manastirima, na identičan način posmatra obe teritorije… i KiM i S. Makedoniju.
Ipak, umesto toga, SA Sabor SPC dao je autokefalnost MPC i time se praktično odrekao osamstogodišnje istorije i celokupne tamošnje imovine crkve i naroda koje predstavlja.
U tišini, skrovito, uz obmanjivanje javnosti u pogledu sopstvenih namera i bez naknadnog komentara, bilo patrijarhovog, bilo nekog od članova Sabora.
Umesto toga, zaprepašćenom narodu nesigurno i nevešto pokušava da soli pamet nekoliko unajmljenih “verskih analitičara” i profesionalnih demagoga.
Sadašnje ćutanje SPC smatram nedopustivim a naprasno davanje autokefalnosti poluvekovnim raskolnicima događajem bez presedana, koji preti da i na duhovnom i na kulturnoistorijskom i na političkom planu proizvede teško otklonjive posledice.