Antonić: Totalni kapitalizam – razaranje nacije, religije, umetnosti, porodice, i samog čoveka

Izvor:
Iskra.co, Ilustracija, Foto: Pixabay

Od kad znam za sebe slušam o „poznom kapitalizmu“ – završnom stadijumu kapitalizma, prepunom dekadencije i protivrečnosti, koji vodi ka revoluciji.

Piše Slobodan Antonić, Foto:Printscreen YouTube

Sam pojam potiče od Zombarta (Spätkapitalismus), još s početka 20. veka, a zatim ga je popularizovao Mandel, sedamdesetih (Late Capitalism; prev. ovde). Krajem 20. veka afirmisao ga je i Džejmson, koji je, kao izraz poznog kapitalizma, prepoznavao postmodernizam (ovde i ovde; prev. ovde).

Danas mnogi autori govore o poznom kapitalizmu kao nečemu podrazumevajućem, što ne traži čak ni referencu (recimo, ovde), ili pak time označavaju svakodnevne apsurdnosti moderne ekonomije (ovde).

Ali, u prve dve decenije 21. veka kapitalizam izgleda življi nego ikada pre. Nikakva dekadencija, nikakve revolucionarne protivurečnosti. Jer, sve ranije bremze su nestale.

U 19. veku kapitalizam su još ograničavale vojno-aristokratske i crkvene strukture, kao i ostaci tradicionalnog morala. Nije sve moglo biti roba i nije se svako mogao kupiti (unajmiti) da radi bilo šta.

Takođe, u 20. veku kapitalizam su snažno zauzdavali i sindikati, socijalističke i radničke partije, jake nacionalne države, kejnsijanizam, država blagostanja i, naravno – blok socijalističkih zemalja.

A onda su, sa slomom socijalizma 1989, gotovo sva ograničenja nestala. Kapitalizam je, na političkoj i ideološkoj sceni, ostao sam – kao jedini gospodar. Kako to objašnjava Štrek (ovde), srušene su sve regulatorne institucije koje su sputavale širenje kapitalizma i komodifikaciju svega i svakoga: stvari, ljudi i prirode.

Kapitalizam je pokazao svoje najružnije lice, uništavajući sve što smeta neograničenom profitu i narastajućoj imperijalnoj renti: svaku društvenost, svaku tradiciju, svaku zajednicu, svaku ustanovu, svaku suverenost, svaku ličnost…

Finansijski kapital ne samo da je postao dominantan, već i najvećim delom špekulativan – najveće zarade su van realne ekonomije (umesto N–R–N´, sada imamo samo N–N´).

Deregulacija tržišta rada i uništenje sindikata su od radnika i službenika napravili prekarijat – potplaćenu radnu snagu za privremene i povremene poslove.

S druge pak strane, najbogatiji kapitalisti sasvim su se odvojili od svog društva – jer, njihovi profiti sve više dolaze iz transnacionalnih resursa. Međunarodna plutokratija izgradila je i transnacionalni identitet.

Nastala je superklasa (Superclass), kako ih naziva Rotkopf (ovde). Nekih šest hiljada ljudi nalazi se na društvenom vrhu sveta (31). Zahvaljujući vanredno unapređenim sredstvima saobraćaja i opštenja, oni su u velikoj meri koherentna, planetarno umrežena grupa (25-31). Sam Rotkopf ne misli da je reč o nekakvoj samostalnoj, zavereničkoj organizaciji. Radi se o neformalnoj, socijalno i statusno povezanoj grupi, koja nastoji da sačuva svoju priviligovanu poziciju u svetskom sistemu (18-19).

Fursov, međutim, smatra da je, od samog početka, kapitalizam odlikovalo nastojanje da se obrazuje samostalna i od nacionalnih država nezavisna plutokratska struktura (ovde i ovde). On tvrdi da je priroda kapitalizma kao sistema, još od sredine 18. veka, „projektno-konstruisana, usmeravajuća i nomogenetska“ (nomogenetičeskiй harakter). Već tada se javlja ambicija, kod najsamosvesnijih kapitalista, da se ovlada ne samo nacionalnim društvom, već i glavnim ekonomskim procesima na planeti.

Ta ambicija je postala realna s trijumfom kapitalističkog globalizma 1989. i s revolucionarnim unapređenjem sredstava opštenja i kontrole (internet, big data, veštačka inteligencija). Tako je, po Fursovu, nastala mreža međusobno povezanih i zatvorenih nadnacionalnih grupacija superbogataša – 300‒400 porodica (klanova) koje su u svojim rukama koncentrisale bogatstvo, moć i medije.

Fursov tvrdi da su „konspirativne strukture, zapravo, treća dimenzija kapitalizma, koja dovršava kapitalistički sistem i daje mu celovitost“ (ovde). Kapitalistička elita od samog početka (tj. od 18. veka) deluje ofanzivno – ona ima ambiciju da ovlada sistemom – politikom, medijima, kulturom, a na kraju i svetskom istorijom. Ona to mora da radi – ne zato što želi, već stoga što jedino uz takvo delovanje kapitalistički sistem uopšte i može uspešno da funkcioniše.

U osnovi, kapitalizam, po svojoj prirodi, želi da razori sve što smeta pretvaranju stvari i bića u robu, odnosno svih odnosa u čisto novčane. Pojedinac mora da ostane sam, naspram sistema, što manje zaštićen bilo kakvim solidarističkim ili duhovnim strukturama. Zato kapitalizam nemilosrdno razara naciju, religiju („smrt Boga“), umetnost, porodicu, na kraju i samog čoveka („transhumanizam“)…

Upravo o tome piše Fuzaro u knjizi Novi erotski poredak (2018). On kaže da savremeni „turbokapitalizam“ (turbocapitalismo) promoviše one ideje, teorije i ponašanja koje pojedince čine sve slabijim i nepovezanijim, a samim tim i sve izloženijim manipulaciji i eksploataciji. Sastavni deo ove ideologije je tzv. seksualno oslobađanje – uklanjanje svih tabua i zabrana (što je pandan deregulaciji tržišta), uz promociju modela lake promene partnera – baš kao što se i od radnika očekuje da prihvati kratkotrajne poslove na određeno i njihovu ubrzanu sukcesiju.

I dok bračna i porodična ljubav stvaraju jake veze altruizma i solidarnosti koje pojedinca podržavaju i osnažuju, „apsolutni kapitalizam“ (capitalismo assoluto) nastoji da se izvrši „deetizacija sveta života“ (deeticizzazione del mondo della vita; str. 22). Cilj je da ispred moćnog, globalnog Gospodara ostane tek slabi, atomizovani, nedruštveni i izolovani „prekarni Sluga“ (precarizzato Servo) koji drugog pre podne vidi kao suparnika u takmičenju ko će da radi jeftinije i efikasnije, a popodne kao objekta seksualnog zadovoljstva (20-23).

Otuda tolika sistemska podrška „džender ideologiji“ (ideologia genderista) koja, odvajajući seksualnost od biološkog pola i rađanja, pojedinca čini suštinski nesigurnim, otuđenim, dezorijentisanim, usredsređenim na sopstvenu seksualnost i posledične sukobe s okruženjem – od porodice do društva-nacije.

Idealni postidentitetski radnik-potrošač, objašnjava Fuzaro, praktično mora da izgubi svaki identitet (poput klasnog ili nacionalnog) osim seksualnog (22). A i on treba da bude fluidan i neodređen, kako bi pojedinac, sveden na panseksualnu monadu, bio lišen svih kapaciteta da uoči zloćudnost sistema i pruži mu otpor (223-224; 311-312; 353).

I pošto je razorio ili raslabio sve druge strukture, kapitalizam je, u našem vremenu, došao i do same prirode čoveka („transhumanizam“). Ali, totalne ambicije – koje kao da više ništa ne može da ograniči – na kraju doživljavaju i rađanje odsudnog otpora.

Štrek veruje da „već sada kapitalizam umire kao rezultat uništenja svojih protivnika – on skapava, takoreći, od prevelike doze samog sebe“ (from an overdose of itself; ovde). Koncentracija svetskog bogatstva u malo ruku, dominacija špekulativnog kapitala i imperijalna prenapregnutost, ugrožavaju same osnove sistema.

S druge pak strane, najava zamene sve jeftinijeg ljudskog rada automatima, rađa strah da će kapitalistička superklasa na kraju poželeti da eliminiše veliki deo „nepotrebnog“ čovečanstva – izlišnog kao radna snaga, a odveć siromašnog da bi doprinosio „tržišnoj tražnji“.

Udarivši na sve, totalni kapitalizam kao da je konačno izazvao pojavu objedinjenog otpora. Aktuelnu antisistemsku pobunu dve od poslednjih nekoliko preostalih nacionalnih država – Rusije i Kine, od kojih ova druga još ima snažne elemente socijalizma, a prva elemente tradicionalnog solidarizma i komunitarizma („pravoslavni socijalizam“) – podržao je gotovo ceo Treći svet. Afrika, Latinska Amerika i Azija shvataju da je stvar otišla predaleko, te da će ih hibris totalnog kapitalizma u tišini pridaviti, ako sad nešto ne preduzmu.

I tako, kao da živimo u odsudnim vremenima u kojima se biju mnoge bitke, ali koje se mogu posmatrati i kao jedna – od Bahmuta, do otpora „džender ideologiji“. Ovo je možda poslednja prilika da se hiperkapitalizam zauzda. Jer, ako sada ne bude zaustavljen, njegovu pobedu većina čovečanstva, pa i sam čovek, možda više neće uspeti da preživi…

Slobodan Antonić

5 1 glas
Glasanje za članke

Ostavite komentar

2 Komentari
Najstarije
Najnovije Najviše glasova
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Bravo!
Bravo!
28 dani pre

Sjajan text, vrlo koncizan. Sve na jednom mestu.Bravo!

oki
oki
26 dani pre

sjajan članak